Nedavnom odlukom skupštine karlovačkog trgovačkog poduzeća Tekstil u likvidaciji, obustavlja se postupak likvidacije započet 1. veljače 2002. godine, a Tekstil nastavlja u obliku dioničkog društva s odblokiranim žiro-računom i velikim poslovnim ambicijama glavnoga dioničara i predlikvidacijskog direktora Ivana Bačića. Nadzorni odbor imenovao je Maricu Mavretić, dosadašnju šeficu računovodstva, direktoricom Tekstila, dok se Bačić povukao u sigurniju sjenu funkcije savjetnika. Ima li se na umu da je Tekstilov dug na početku likvidacije iznosio oko 28,5 milijuna kuna, a blokada računa 5,5 milijuna kuna, može se reći da je Bačić u paraliziranom poslovanju Tekstila povukao zapravo maestralan potez usmjerivši rješavanje potonule tvrtke kroz likvidaciju, a ne kroz stečaj. Da bi uopće mogao i pomisliti na likvidaciju umjesto stečaja koji bi bio poguban za sve, Bačić je unatoč golemome dugu i blokadi računa, kao osnovu imao nekretnine kao neokrnjenu znatnu imovinu Tekstila. Bačić kaže da je poslušao savjet svog dotadašnjega revizora Svetislava Simića iz varaždinske revizorske kuće DTTC, i pokrenuo likvidaciju. Simić je imao odličan pregled stanja i imovine Tekstila, u kojoj je kapitalan objekt bila i ostala robna kuća Karlovčanka u samom središtu Karlovca, i kao ovlašteni likvidator s Bačićem u sjeni kao savjetnikom, krenuo u model kojim je Bačić ne samo očuvao svoj vlasnički udio, već i poduzeće koje starta s novih pozicija. Kad je likvidacija krenula, Simiću i Bačiću aktivno se pridružio Josip Gotovac, umirovljeni bivši direktor zagrebačkog Tržišta novca, ovdje kao predsjednik Nadzornog odbora.

Aktiviranje imovine
“U rješavanje dugova krenuli smo aktiviranjem imovine tvrtke, što je značilo prodaju ili davanje u zakup prostora u robnoj kući, koja je, uz poslovni krah, bila već i samim svojim socrealističkim interijerom odbojna. Uz pregovore s glavnim vjerovnicima nužna predradnja prodaji ili zakupu bilo je složeno vlasničko etažiranje prostora triju etaža, skladišnih međuetaža i restorana na vrhu Karlovčanke. Kad smo tako etažiran prostor isparcelirali i sklopili ugovor o temeljitom preuređenju golemih prostora na više manjih jedinica, počeo je ulazak novih subjekata u Karlovčanku”, kažu Simić i Gotovac. Među prvima atraktivan prostor veći od 400 kvadratnih metara na ime naplate duga uzela je u vlasništvo Raiffeisen banka, nakon nje Mercator je uzeo samoposlugu u prizemlju, a njegovi odjeli Intersport i Modiana uselili su se u veće prostore na prvom katu. Potom su u prizemlje došli Iris, Image Haddad, Pletix, Entity, Zlatarna Celje, Sagovi, Kraš, Peko, te mnogi drugi, a rastući sinergijski učinak privlačenja kupaca u Karlovčanku bio je više nego očit. Takav razvoj situacije rezultirao je i znatnim rastom cijena preostalih prostora čime je pospješen tijek likvidacije, i danas je više od 50 raznih subjekata što u vlasništvu dijela prostora, što u zakupu. Ostale prodavaonice diljem grada Tekstil je početkom likvidacije zatvorio i te prostore vratio gradu kao vlasniku. Da bi se u gornjim etažama uopće i moglo prodati prostor, bilo je nužno temeljito popraviti oštećenja krova, u što je, zajedno s uređenjem zajedničkih prostora, navodi Simić, uloženo oko deset milijuna kuna prikupljenih tijekom likvidacije. Uz daleko suvremeniji unutarnji izgled robne kuće, ulaskom novih subjekata krenulo je i zapošljavanje ljudi, dobrim dijelom trgovačkoga kadra koji je tu ranije radio, ali na platnom spisku Tekstila. Upravo takav razvoj situacije glavni je Bačićev argument i odgovor na brojne ranije optužbe za bezobzirnu tajkunizaciju i otpuštanje ljudi u vrijeme prije likvidacije. Jest da su takvi potezi stajali Tekstil nekoliko milijuna kuna koje je morao isplatiti tijekom likvidacije po osnovi desetaka izgubljenih sudskih parnica, no i to je cijena koju je Bačić zacijelo predvidio platiti u dugoročnom planu prebacivanja pitanja daljnje zaposlenosti radnika na nove poslodavce. Jedna od posljedica ovako provedene likvidacije je i promijenjena djelatnost Tekstila koji je iz čisto trgovačke kuće, barem u ovoj fazi, postao organizator zajedničkih poslova za sve subjekte koji su u tom objektu. Nije riječ samo o tehničkom održavanju i obnašanje upraviteljske dužnosti nad zgradom, nego i o marketinškom osmišljavanju čitavog novonastalog trgovačkog centra.

Restoranske ideje
Da izbjegne kasnije nesporazume, Bačić će inzistirati na sklapanju međuvlasničkih ugovora radi utvrđivanja pojedinačnog učešća svakog subjekta u financiranju marketinških i ostalih aktivnosti u Karlovčanki. “Problem koji je ostao je pronalaženje pravog rješenja za restoran s terasom, ukupne površine 1000 kvadrata. Nastojimo naći nekoga s pravom idejom za taj prostor, imamo i sami nekoliko ideja, no, sigurno je da taj prostor može zaživjeti samo uz uvjet da se na njemu događa nešto bitno drugačije od uobičajene ugostiteljske ili zabavne ponude”, kaže Bačić. Za preostalih 2500 kvadrata na drugom katu upravo su u završnoj fazi pregovora. “Kad to riješimo stvorit ćemo osnovu da već ovu godinu robna kuća Karlovčanka kao noseći poslovni subjekt i identitet Tekstila završi barem s pozitivnom nulom, zaključio je Ivan Bačić, priču o svom uspješnom poslovnom manevru. Uz prestanak likvidacije, Skupština je pretvorila temeljni kapital iz nominalnih iznosa u DEM u kune i on iznosi 49,9 milijuna kuna, a Nadzorni odbor imenovao je dugogodišnju šeficu računovodstva Maricu Mavretić novom direktoricom Tekstila. Umjesto nje u Nadzorni odbor ušao je Bačićev 31-godišnji sin Hrvoje Bačić, inače donedavna član menadžmenta Mercator Hrvatske, a sad na funkciji direktora veleprodaje Tiska. Tako NO sada čine Josip Gotovac, Branka Pakši, te članovi obitelji Bačić: Radmila, Ivan i sin Hrvoje.

Može li se i skladište izvući iz gliba?

Posebna i još nezavršena priča o Tekstilu odnosi se na veliko skladište od 10.000 kvadrata, neupotrebljivo zbog katastrofalno loše gradnje i podzemnih voda. Skladište se međutim nalazi na gotovo savršenoj lokaciji uz naplatni čvor autoceste Zagreb-Rijeka u Karlovcu. Zgrada je izgrađena 1987. za Agrokomerc Fikreta Abdića, a osim što je zbog loše pripremljenog naplavnog tla još potkraj gradnje djelomice utonulo u tlo, Agrokomerc ga je uspio još prije rata “utopiti” na ime nekih dugova Tekstilu. Kako sada iskoristiti tu lokaciju, pitanje je koje već godinama muči Ivana Bačića, jer obje solucije, ili sanacija skladišta ili njegovo uklanjanje, zahtijevaju ogromne investicije. Prema nekim procjenama, što god da se učini sa skladištem, potrebno je izdvojiti minimalno 1,5 milijuna eura. Sad na Bačiću i njegovu timu da procijeni isplati li se ići u takav zahvat, pa onda pokušati tu lokaciju dobro naplatiti.