Čedomir Jovanović, lider Liberalno-demokratske partije i deklarirani sljedbenik politike ubijenoga premijera Zorana Đinđića, u najnovijoj kaznenoj prijavi svrstao je “pola” Vlade i glavnih urednika više medija u zločinačku udrugu, optužujući ih da su vlastite interese stavili iznad državnih. Uz to je zaoštrio odnose s najvećim srbijanskim tajkunom Miroslavom Miškovićem do kritične točke tako da je taj diplomirani dramaturg priredio dramu na otvorenoj sceni koja je zaokupila pozornost široke javnosti. Usudio se zatražiti osnivanje skupštinskog anketnog odbora da bi se ispitalo kako je Mišković stekao bogatstvo koje se procjenjuje na 1,5 milijardi dolara. Jovanovićeva tvrdnja da je Miškoviću u stjecanju monopolističkog položaja pomogla sadašnja vlast potkrijepljena je pismenim dokazima mnogih proizvođača robe široke potrošnje o tome da su ih Deltini trgovački lanci reketirali i za ulazak njihove robe tražili rabat i do 40 posto. S objavljivanjem imena premijera, ministara i novinara koji se nalaze na popisu zločinačke udruge Jovanović je postao meta na koju se “puca iz svih oružja”. Gotovo svakodnevno se otkrivaju “afere” u kojima se lider LDP prikazuje u glavnoj ulozi, bilo da je riječ o koketiranju s pripadnicima zemunskog klana ili o likvidaciji jakih “igrača” iz beogradskog podzemlja. Nestašni dečko srbijanske političke scene skrenuo je pozornost na sebe prije desetak godina kada je kao vođa studentskog višemjesečnog protesta protiv Miloševićeva režima, nagovijestio početak kraja vladavine bračnog para s Dedinja. Stjecajem okolnosti, posljednju noć u kojoj je Milošević bio na slobodi proveo je pred uperenim revolverom Slobine kćerke Marije uvjerivši na kraju njezina oca da ode u beogradski Centralni zatvor. Marija ga je “za dlaku” promašila. Kao desna Đinđićeva ruka bio je zadužen za obavljanje najdelikatnijih poslova, uz ostalo i za suradnju s ozloglašenim Legijom i članovima zemunskog klana koji su odigrali pozitivnu ulogu u rušenju Miloševića. Kontaktiranje s njima sada mu se vraća poput bumeranga, jer ga optužuju da se uz njihovu pomoć obogatio i iz studentskog džempera uskočio u Armanijeva odijela i najmodernije džipove, uvijek okružen brojnim tjeločuvarima.

Protivnici mu zaboravljaju hrabrost koju je pokazao kad je otišao u bazu Crvenih beretki i njihov zahtjev o smjeni ministra policije Dušana Mihajlovića poderao usred osinjeg gnijezda. Đinđićeva blizina činila ga je oholim u tolikoj mjeri da je, kada su ga fotoreporteri “uhvatili” kako prelazi cestu 20-ak metara dalje od pješačkog prijelaza, naredio da se nacrta nova koja direktno udara na vrata zgrade republičkog parlamenta u kojemu je obnašao dužnost predsjednika zastupničkog kluba DOS-a. Njegovi mladalački grijesi sada se izvlače iz zaborava i trpaju na gomilu s ciljem da ga se strpa u zatvor. Prisjećajući se tih vremena, Jovanović priznaje da su mu ruke prljave, ali ističe kako mu je savjest čista. Da bi otklonio optužbe, položio je ispit na policijskom poligrafu. Unatoč tome, njegova sadašnja tek zahuktala borba s “vjetrenjačama” pobuđuje kod njegovih simpatizera crne slutnje kako mu moćnici spremaju gadnu osvetu znajući da izvršna vlast ima dominantan utjecaj na parlamet i pravosuđe. Za razliku od tako sumorne prognoze njegove političke karijere, Jovanović je samouvjereno krenuo u utrku s nakanom da sjedne u fotelju predsjednika države. U toj utrci sklon je dati potporu sadašnjem predsjedniku i bivšem suborcu u Demokratskoj stranci Borisu Tadiću, s kojim se razišao nakon što je ocijenio da Tadić odstupa od Đinđićeva političkoga kursa. Uvjet za davanje potpore jest Tadićev prekid kohabitacije s premijerom Vojislavom Koštunicom, kojega Jovanović smatra odgovornim za ubojstvo prvog demokratski izabranog srbijanskog predsjednika vlade. U odsutnosti ubijenog premijera, Jovanović crpi snagu iz potpore u javnosti. Njegova stranka je samo nekoliko mjeseci nakon osnivanja uspjela dobiti više od 200 tisuća glasova na parlamentarnim izborima. Prvi se javno suprotstavio vladinoj politici prema Kosovu. Umjesto težnje za očuvanjem teritorija, prednost je dao kvalitetnijem životu Srba u toj pokrajini. O izgubljenosti Kosova, kao gotovoj stvari, što mnogi potajno priznaju, Jovanović javno iznosi kao posljedicu pogrešne srbijanske politike prema kosovskim Albancima.