Eugene Isenberg je malopoznati predsjednik uprave ne baš velike naftne kompanije iz Houstona. Međutim, on je jedan od najbolje plaćenih direktora u povijesti. U proteklih 19 godina zaradio je na bonusima više od 450 milijuna dolara, piše Wall Street Journal. Ključ njegovog bogatstava leži u dioničkim opcijama. One su postale posebno atraktivne jer je njegova tvrtka Nabors bilježila rapidni rast cijene dionica. No to se postizalo i nekim vrlo kontroverznim potezima. Kad god bi dionice Naborsa paleu ispod cijene koja je označena na opciji, što ju privremeno čini bezvrijednom, kompanija bi Isenbergu zamijenila postojeće opcije s novima koje su iskoristive po nižoj cijeni. A kada bi on iskoristio kupnju dionica po povoljnijoj cijeni od one na tržištu, Nabors bi mu dodijelio nove opcije. Dioničke opcije su kao pogodno sredstvo plaćanja direktora doživjele pravi bum prije dvadesetak godina.

Profesori ekonomije, političari i investitori, nezadovoljni činjenicom da top menadžeri dobivaju astronomske iznose za osrednje odrađen posao, podržali su tu inicijativu nagrađivanja rukovoditelja američkih korporacija. Opcijama se daje pravu na buduću kupnju dionica po današnjoj cijeni, dakako ako dionice porastu. Zagovornici tog modela ističu da je to izvrsna motivacija za bolji rad, koja uz to usklađuje interese menadžmenta i dioničara. To je točno, no ne baš uvijek.Ove je godine model izdavanja dioničkih opcija doveo do jedne od najvećih prijevara u povijesti korporativnog poslovanja. Neke su kompanije i direktori oštetili dioničare lažno prikazujući datum izdavanja opcija, odnosno tvrdeći kako su one izdane ranije nego što jesu. Time je menadžerima omogućena kupnja po znatno nižim cijenama. Trenutno se oko 130 američkih kompanija nalazi pod istragom, dok je 60 direktora, od čega 17 predsjednika uprava, izgubilo posao. Naborsov čelnik Eugene Isenberg pruža vjerojatno najbolji primjer kako je netko stekao pravo bogatstvo putem dioničkih opcija, što odmah izaziva sumnju u ispravnost datuma izdavanja opcijskih ugovora. Glasnogovornik Naborsa ističe kako je sve legalno što su pokazali i vanjski revizori.

Principi
Mnogi stručnjaci pak tvrde da su u mnogim kompanijama uprave nalazile različite načine kako da zaobiđu zakon. Početkom 90-ih, jedna od najvećih zagovornica nagrađivanja putem opcija, Nell Minow, danas upozorava kako su opcije potpuno u suprotnosti s interesima dioničara. “Podcijenila sam broj direktora koji se odlučuju na zaobilaženje principa koje smo postavili”, kaže Minow.Između 1992. i 2001. prosječna vrijednost izdanih opcija 500 najvećih američkih kompanija se udeseterostručila. Godine 1985. financijaš iz Miamija Victor Posner povukao je ovim putem 12,7 milijuna dolara, što je ga je dovelo na mjesto najbolje plaćenog predsjednika uprave u SAD-u. No prošle godine su 393 menadžera zaradila preko opcija znatno više, a samo Barry Diller iz IAC InterActiveCorpa 295 milijuna dolara. Zagovornici opcija naglašavaju da ovaj oblik isplate bonusa ne treba osuđivati samo zbog nekoliko enormnih isplata. Ističu da su opcije bile glavni pokretač rasta burzovnih indeksa 80-ih godina jer su motivirani direktori poslovali po principu koji će stvoriti dodanu vrijednost dioničarima. Financijski stručnjak Frederic W. Cook smatra da su dioničke opcije najsavršenija izvedenica – jednostavna, elegantna, lako razumljiva. Opcije obično daju vlasniku okvir od deset godina za kupnju kompanijinih dionica po cijeni pri kojoj je opcija izdana. Ako netko, primjerice, dobije opciju kada je tržišna cijena dionice 50 dolara, te nakon nekog vremena skoči na 75 dolara, vlasnik je može kupiti za 50 dolara čime ostvaruje profit od 25 dolara. Dioničke opcije pojavile su se još 1920., no njihova suvremena era počinje 50-ih kada je američki Kongres donio porezni zakon koji ih je učinio povoljnijim u odnosu na klasični oblik isplate bonusa.

Nakon krize 70-ih, opcije ponovno dolaze do izražaja 80-ih. U to vrijeme mnogi su nezadovoljni rekordnim iznosima koji se u gotovini isplaćuju vodećim ljudima kompanija, a uz to dio stručnjaka ističe kako bi se menadžere trebalo plaćati po poduzetničkom principu koji uz sebe veže rizik, a ne više kao birokrate. Dodatna popularnost opcija raste nakon 1993. kada je administarcija Billa Clintona donijela zakon prema kojem kompanije smiju isplatiti najviše milijun dolara u gotovini svojim čelnicima. Već iduće godine vrijednost dioničkih opcija raste 45 posto, a uzlazni trend se nastavlja iz godine u godinu. Uprave svojim direktorima izdaju sve više opcija, dionice najvećih američkih kompanija postižu rekordne cijene, profiti rastu, a time i isplaćeni bonusi. Vrijednost opcija doživljava vrhunac 2000. predvođena internetskim kompanijama kojima se pridružuju i “stare” tvrtke ostalih industrija koje se trude ne izgubiti najbolje direktore u korist Silicijske doline.

Istraga
No sredinom 2002. na poticaj guvernera FED-a Alana Greenspana provedena je istraga kojom su otkriveni najveći skandali u povijesti američkog biznisa – Enron, WorldCom, Tyco International… Greenspan ističe da je bolesna pohlepa zarazila poslovanje kompanija. Tvrtke s ciljem rasta dionica objavljuju netočne kvartalne i godišnje rezultate, odnosno posežu za “kreativnim računovodstvom”. Nadalje, kada je tržišna vrijednost mnogih kompanija počela stagnirati, uprave su odlučile promijeniti pravila igre. Ako bi recimo tržišna cijena dionice pala ispod one koja je označena na opciji, uprava bi jednostavno promijenila na niže iznos na kojeg glasi dionička opcija tako da direktori u svakom slučaju mogu ostvariti nagradni profit. Sve prisutnije su kritike – ako dioničari ne mogu kontrolirati cijenu dionice i time rizik, zašto bi to bilo dopušteno menadžerima. U razdoblju između 1992. i 1997. oko 11 posto tvrtki poseže za promjenom cijene (tzv. “repricing”). Doduše, 1998. je donesen zakon kojim se najstrože kažnjava ponovno određivanje cijene, no postojala je rupa u zakonu. Ako se izdane opcije ponište treba pričekati šest mjeseci te tada izdati nove po nižoj cijeni, što je masovnokorišteno nakon 2000. i propasti tehnoloških dionica. Početkom 90-ih izmišljen je još jedan kontroverzan način nagrađivanja vodećih ljudi korporacija putem dioničkih opcija: “reloading”, odnosno obnavljanje. Normalno je, naime, da nakon što se opcija iskoristi njena uporabna vrijednost nestaje. No obnavljanjem vlasnik opcije nakon njenog korištenja automatski dobiva novu, zamjensku opciju, i to po novoj cijeni koja je trenutno prisutna na tržištu. Tako je Isenberg nakon dolaska u Nabors, tada Anglo Energy koji se nalazio pred stečajem i kojeg je osovio na noge, 1991, dobio 1,8 milijuna opcija. Godine 1996. nad tim je dioničkim opcijama proveden “repricing” čime je Isenberg u džep spremio 24 milijuna dolara. Dvije godine kasnije obavljen je i “reloading”, a 2000. dionice su unovčene. Njegov čisti profit je iznosio 54 milijuna dolara.

Vipnet zaposlenicima daje opcije na dionice Telekom Austrije

Izdavanje dionikih opcija kao naina isplate bonusa svojim menadžerima postat e sve uestalija praksa i hrvatskih kompanija, smatra dr. Vlado Leko s Katedre za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Prema njegovim rijeima ve se sada mnoge tvrtke koriste opcijama na dionice sa svrhom nagraivanja svojih direktora, što je dosad najbolje osmišljen nain isplate bonusa.Zlatan Modri iz headhunting tvrtke Kompozit pak vjeruje da je najbolji nain kombinacija, odnosno isplata u gotovini ili dionicama s dodjeljivanjem opcijskog ugovora. I Leko i Modri naglašavaju kako danas u svijetu sve manje menadžera na top pozicijama radi za fiksnu plau, a mnogi traže iskljuivo naknadu putem opcija. S time se slaže i dr. Ivica Pervan sa Katedre za raunovodstvo Ekonomskog fakulteta u Splitu, koji je za Poslovni dnevnik izjavio kako birokratsko reguliranje visine menadžerskih kompenzacija nije prihvatljivo rješenje za kompanije koje kotiraju na burzama. Kao slabiju stranu, odnosno probleme koji mogu nastati nakon izdavanja opcija navode vrijeme aktiviranja prava iz opcijskog ugovora, u prvom redu to se odnosi u sluaju akvizicija (insajderske informacije), a isto tako nužno je poštivanje roka navedenog u ugovoru. No tu trebaju nastupiti tržišni regulatori i Hanfa. “Važno je da bude usklaen odnos zainteresirane skupine, odnosno dioniara, nadzornog odbora, menadžmenta, zaposlenika i brokera”, kaže Modri. Koliko hrvatskih kompanija ima praksu izdavanja dionikih opcija zasad je nepoznato. Meu poduzeima koja smo kontaktirali i koja su dala potvrdan odgovor je i Podravka koja od 2000. godine svoje menadžere nagrauje opcijama na kupnju dionica. No s obzirom na tajnost potpisanih ugovora, kako su naveli iz te kompanije, nismo uspjeli doi do podataka koliki broj Podravkinih direktora ima ove ugovore i o kojoj se vrijednosti radi. Pa ipak, iz Koprivnice su izvijestili kako se kod njih ovaj nain isplate bonusa sve manje prakticira. Razlog nije naveden. Za Plivine menadžere odgovorne za definiranje i ostavrenje poslovne strategije, kreiran je sustav nagraivanja vezan za dugorono postizanje rezultata kompanije. Putem dodjele dionikih opcija, kako navode u Plivi, nagrada se ostvaruje kroz poveanje vrijednosti dionica tvrtke u dužem vremenskom periodu (tri godine). Iz Vipneta, pak, poruuju kako tvrtka nudi mogunost izdavanja dionikih opcija za svoje zaposlene i to u sklopu programa izdavanja dionikih opcija Telekoma Austria, u kojem sudjeluju sve lanice Telekom Austria grupe, pa i Vipnet.

“Telekom Austria grupa nudi tu mogunost godinama, a Vipnet od 2006. godine jer nažalost prije nije bilo mogue zbog legislative u našoj zemlji”, navodi se u priopenju kompanije. Istaknuto je da dodjela opcija nije sastavni dio ugovora o radu, ve se dodjeljuje po internim kriterijima za dio zaposlenika, koji nisu nužno na menadžerskim pozicijama, ve i na nižim pozicijama, a kroz taj program ih se nagrauje za izvrsne poslovne rezultate.PBZ nema dionike opcije (share options) za nagraivanje menadžmenta, a takoer nema ni share options da su izdane bilo kome. “Naše nagraivanje zaposlenika i menadžmenta se temelji na sudjelovanju istih u dobiti Banke kroz dodjelu dionica (ali bez opcijske kupnje) što je u skladu sa Zakonom o porezu na dohodak”, kažu u PBZ-u “Ovakav način bonusa koristimo od 2001. godine, sve informacije o tome su dostupne i objavljene u našim godišnjim izvješima za odreeno razdoblje gdje smo za svaku godinu naveli ukupan iznos bonusa za zaposlenike i menadžment. PBZ Godišnja izvješa su dostupna javnosti na internetskim stranicama banke”, navodi se u PBZ-u. “Zagrebaka banka nudi razliite vidove nagraivanja kao dio strategije za poticanje i nagraivanje uspješnosti. Sustav nagraivanja rukovodstva uveden je 1995., no usprkos razliitim vidovima sustava nagraivanja, banka u ovome trenutku ne nudi nagraivanje izdavanjem dionikih opcija”, kažu u Zabi. Splitska banka nema praksu izdavanja dionikih opcija kao isplate bonusa zaposlenicima, a isto tako ni T-HT. Konar–Elektroindustrija daje pravo na stjecanje opcijskih dionica predsjednik i lanovima uprave, ali to pravo do sada nije korišteno. Zanimljiva je izjava stigla iz Ine. “Ina d.d. nije uvela praksu izdavanja dionikih opcija kao isplatu bonusa svojim menadžerima, a za sada nemamo spoznaja ni da e doi do takve inicijative.”

Već od 180 cm

Ako tražite novu garnituru, ne propustite kolekciju LAGODA by Prima

Uprave pod pritiskom

Na jednom mjestu uskoro okupljamo lidere koji donose najteže odluke

Prodaja opcijskih dionica može biti loš signal investitorima

Esad Čolaković iz udruženja menadžera i poduzetnika Croma, te autor knjige “Menadžerski ugovori”, kaže da je to stvar poslovne politike svake kompanije. “U nekim tvrtkama glavnim dioničarima ne odgovara ovakav pristup”, ističe Čolaković, dodajući da je važna preglednost poslovanja s dionicama. On upozorava da problem može biti prodaja dionica, odnosno dioničkih opcija od strane menadžmenta kao signal dioničarima. Investitori, naime, mogu pogrešno zaključiti kako u kompaniji nešto ne valja kada se rukovodstvo odlučuje na prodaju pa će se i oni odlučiti na isto. Prema njegovim riječima, dioničke opcije su pozitivan način nagrađivanja i one će svoje mjesto sve više nalaziti i u hrvatskim poduzećima, no od presudne je važnosti da se uspostave jasna pravila igre. “U Hrvatskoj nema kodeksa korporativnog upravljanja pa je dodjela dioničkih opcija često svojevrsna porezna evazija jer nema status plaće”, tvrdi Čolaković. Izostanak jasne zakonske direktive došao je do izražaja prilikom nedavnog Ćovićevog aktiviranja opcijskog ugovora, što opravdano baca sumnju na ispravnost primjene ovog oblika nagrađivanja. Nadalje, Čolaković smatra da je visina bonusa osjetljiva tajna te stoga nije za objavljivanje, no da bi podatak o broju dionica pod kontrolom uprave morao biti izložen javnosti. “U izdavanju opcijskih ugovora možda participira između 7 i 10 hrvatskih kompanija, dok se nagrade u 80 do 85 posto slučajeva isplaćuju u gotovini, a tek ostatak po kapitalnoj osnovi”, kaže. U Sloveniji, primjerice, omjer je 70 posto gotovina, 30 posto dionice. Čolaković napominje kako je prosjek Europske unije 60-40 što je poželjan trend i za Hrvatsku. S druge, pak, strane u Sjedinjenim Državama omjer je 40 – 60 u korist dionica, uključujući i opcijske ugovore. On također podsjeća kako je isplata bonusa putem dioničkih opcija i nastala u SAD-u iz dva razloga – porezne pogodnosti i većeg vezanja uprave uz kompaniju i rizik.