Paradoksalno zvuči, ali srpska javnost nije znala mnogo o Stanku Subotiću Cani, a nije ni pokazivala pretjerano zanimanje za njega. Tako je i njegovo nedavno uhićenje u moskovskoj zračnoj luci Šeremetjevo prošlo prilično nezapaženo. Vjerojatno će zanimanje porasti 19. svibnja, za kada je najavljen početak suđenja grupi “Mreža”, svojevrsnoj nevladinoj organizaciji, koja je tijekom najluđih godina Miloševićeva režima švercom cigareta popunjavala državni proračun, a još više privatne džepove. Teško je odgonetnuti što je Subotića navelo da se upusti u taj državni projekt. Imao je situiran život i razgranate poslove tako da na toj strane ne bi trebalo tražiti motive Subotićeva interesa za duhan i proizvode nastale iz njega. Međutim, ljudi bliski toj djelatnosti tvrde da se u poslovima visokog rizika i visoke zarade uvijek traži onaj koji donosi još veći profit, a cigarete su u to vrijeme bile biznis koji je uživao najviše pokroviteljstvo i donosio najveće zarade.

Državni čovjek
Moglo bi se reći da su Srbija i njezin građanin Stanko Subotić bili kao stvoreni za taj posao. Državi je bio potreban novac, a odbačena od svijeta i pod sankcijama nije htjela brinuti što drugi misle o njezinim “nestašnim” poslovima. S druge strane Subotiću je bilo dosta dosadnog posla s krojenjem i šivanjem modne garderobe, a novi posao mu se činio izazovan i ne pretjerano opasan. Država je znala što hoće, ali nije znala kako se to radi. Bio joj je potreban operativac s međunarodnim iskustvom i dobrim vezama. Subotić je, očigledno, imao i jedno i drugo. Tako je napravljen pakleni mehanizam u koji je, da bi sve još bolje funkcioniralo, odmah uključen i glavni državni čovjek za prljave poslove – Mihalj Kertes. Biografija Stanka Subotića nije pretjerano zanimljivo štivo sve do njegova odlaska u Francusku, koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Rođen 9. rujna 1959. godine u Kalinovcu pokraj Uba kao četvrto od šestoro djece Svetomira, majstora stolara, i Radmile, kućanice, Stanko je još kao dječak pokazivao zanimanje za duhovne stvari. Pjevao je u crkvenom zboru i bio vrlo privržen lokalnom svećeniku. Poslije je pričao da ga je ovaj na samrti zavjetovao da umjesto stare i oronule podigne novu seosku crkvu, što je Subotić i ostvario kao zadužbinar hrama Svetog vaznesenja Gospodnjeg. U rodnom kraju završio je srednju ekonomsku školu. Je li već tada pokazivao smisao za velik biznis, teško je reći, ali je činjenica da se poslije kratkog šegrtovanja u očevoj stolarskoj radionici, shvativši da veću zaradu donose drugi poslovi, otisnuo u svijet. Završio je Francuskoj gdje se, kako je Subotić objašnjavao, pokazalo da marljiv rad daje plodove. Počeo je kao pomoćni radnik u krojačkoj radionici jednoga prijatelja, poslije je otvorio vlastitu trgovinu, da bi, kako se posao širio, postao vlasnik lanca ekskluzivnih prodavaonica. Posao je početkom devedesetih, osjetivši povoljne vjetrove koje je donijela vlada Ante Markovića, preselio u tadašnju Jugoslaviju. Utemeljio je privatnu tvrtku Mia, koje se bavila izradom konfekcije i tijesno surađivala s Robnim kućama Beograd. Međutim, pravi poslovi su počeli 1995. kada je kao vlasnik dva free shopa na graničnom prelazu s Makedonijom Đenaral Janković osjetio čari biznisa s duhanom. Nepune dvije godine, barem tako piše u izvješću Specijalnog tužilaštva, Subotić je sa svojom državno-privatnom ekipom uvodio, izvodio i usmjeravao preko državne granice stotine golemih kamiona natrpanih tisućama tona inozemnih cigareta. U tim poslovima država je oštećena za tada golemih 174 milijuna dinara. Kolika je bila svemoć grupe “Mreža” i kolika je bila zaštita državnog vrha pokazala je gotovo bizarna epizoda iz 1996. godine. Tada su policijski i financijski kontrolori koji su došli u rutinsku kontrolu skladišnih objekata u Rumenci pokraj Novog Sada pretučeni i na kraju uhićeni. Poslije će se pokazati da će baš ta bahatost doći glave Subotiću i drugovima.

Na Subotićeve tajne poslove prvi je u Srbiji ukazao optuženik za ratne zločine Vojislav Šešelj, nazvavši ga trećim najvažnijim mafijašem u državi, uz Filipa Zeptera i Dragana Markovića. Kako je riječ o ljudima koji su bili bliski pokojnom Zoranu Đinđiću, mnogi su to doživjeli kao još jedno Šešeljevo političko klevetanje. Međutim, bilo je i onih koji su znajući da vođa srpskih radikala ima svoje uši u policiji vjerovali da tu ima nečega. Mada se izjašnjava kao Srbin, činjenica je da se u poslu, u pravilu, okruživao Crnogorcima i da je imao dobre “diplomatske odnose” sa službenom Podgoricom što ukazuje na njegovo crnogorsko podrijetlo. A poslovni ljudi iz malene Crne Gore uvijek su imali široke vidike tako da je i Subotić svoje poslove razgranao po cijelom Balkanu. To je, negdje 2000. godine, navelo vlasnika Nacionala Ivu Pukanića da ga nazove “glavnim mafijaškim bosom na Balkanu”. Subotić, koji nikada nije odstupao od lijepih manira i očaravajućeg osmijeha, angažirao je odvjetnika i tužio Pukanića za klevetu. Epilog je dobro poznat. Uljudan i smiren, Subotić nikada nije podizao ton i koristio neprimjeren rječnik. Kada su ga novinari Televizije B92 u emisiji Insajder stisnuli uza zid, nije pokazivao nervozu, nego je, glumeći zapanjenost, stalno ponavljao “to su klevete”.

Periferna uloga
Međutim, neposredno nakon listopadskog prevrata 2000. godine policija je otvorila dosje duhanske mafije. Moglo bi se reći da su to radili s posebnim zadovoljstvom. U odjelu za organizirani kriminal nisu zaboravili profesionalnu blamažu koja im je priređena u Rumenki. Nijedna policija na svijetu ne voli kad je tuku ili vezuju lisičinama, pogotovo kad je na zadatku. Zato se marljivo kopalo po dokumentima, traženi su dokazi, a ono što je nađeno pokazalo je koliki su bile razmjeri državnog kriminala za koji su bile angažirane najvažnije državne službe. Pritvoreni su bili načelnici novosadskih odjela javne i tajne policije, a jedan od njih, onaj javni Miodrag Zavišić, koji se zbog ugroženog zdravlja brani sa slobode, ne smije izaći iz kuće plašeći se i svoje sjene. Što se može očekivati od suđenja koje bi se, ako Rusija do tada izruči Subotića, moglo otvoriti 19. svibnja? Na to pitanje nitko se u Srbiji ne usuđuje odgovoriti. Čak i ako se potvrdi da je Cane bio operativni mozak svega, njegova uloga je, ipak, periferna. Glavni gazda više nije među živima, a njegova supruga i sin od čijih su hirova svi strepili, mada su također u Rusiji, nisu dostupni srpskim vlastima. A Subotićevo bogatstvo, njegovi vinogradi u Francuskoj, apartmani na Svetom Stevanu i unosni lanac kisoska Futura plus u Srbiji ipak su realna vrijednost. Subotić je već pokazao da ih zna vješto koristiti. Što to ne bi pokušao i zbog vlastitog izbavljenja!?