Mario Petrović poduzetnik je i stručnjak za komunikacije i marketing s više od 30 godina iskustva u strateškim komunikacijama, marketingu i poslovnom upravljanju. Suosnivač je agencije Millenium promocija te predsjednik MPR Grupe, jedne od vodećih regionalnih komunikacijskih grupa koje posluju u Hrvatskoj i Sloveniji. Unutar MPR Grupe upravlja portfeljem specijaliziranih agencija koje uključuju Millenium promociju Hrvatska, Millenium promociju Slovenija te digitalnu marketinšku agenciju Laconiq.

Kao dugogodišnji lider u komunikacijskoj industriji, Petrović je razvio Millenium promociju u jednu od najprepoznatljivijih agencija za strateške komunikacije u regiji, specijaliziranu za korporativne komunikacije, krizno upravljanje, odnose s medijima i javne poslove. Također je osnivač Laconiqa, digitalne marketinške agencije unutar MPR Grupe usmjerene na napredne usluge digitalnog marketinga i razvoj vlastitih proizvoda koji izravno povećavaju prodajne rezultate i poslovnu vrijednost klijenata.

Uz poduzetničke aktivnosti, Petrović je imao važnu ulogu u razvoju visokog obrazovanja u području komunikacija i marketinga u Hrvatskoj. Osnivač je i vlasnik Veleučilišta Edward Bernays, jedne od najuspješnijih greenfield investicija u hrvatskom visokom obrazovanju, u kojoj je obnašao i dužnost predsjednika Upravnog vijeća. Od 2025. godine sudjeluje i u radu Sveučilišta Algebra Bernays, nastalog spajanjem s Veleučilištem Edward Bernays i danas najvećeg privatnog sveučilišta u Hrvatskoj. Ondje djeluje kao savjetnik Uprave za marketing i komunikacije te kao član Upravnog vijeća.

Tijekom karijere Petrović je vodio brojne komunikacijske i marketinške kampanje te projekte strateškog savjetovanja za neke od najvećih domaćih i međunarodnih kompanija, kao i za političke organizacije u Hrvatskoj i inozemstvu. Njegov savjetodavni portfelj uključuje organizacije poput Plive, Privredne banke Zagreb, Croatia osiguranja, Vindije, Adris Grupe, Jadranka Grupe, Bosqar Investa i Hrvatskog nogometnog saveza.

Specijalizirao se za agencijske odnose s javnošću s posebnim naglaskom na krizno komuniciranje i odnose s medijima, a posljednjih godina sudjeluje i u složenim projektima korporativnog restrukturiranja vodeći multidisciplinarne stručne timove. Diplomirao je odnose s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na kojem je upisao i doktorski studij. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada pa tako i nagrade za životno djelo Hrvatske udruge za odnose s javnošću.

Nije lako raditi životne intervjue, često se stvara dojam da je nečiji život već “zaokružen”, iako u Marijevu slučaju to nipošto nije tako. Pred njim su još brojni izazovi na životnom i poduzetničkom putu. Zato smo ovaj razgovor i vodili u jednom dahu, jer smo, srećom, obojica itekako svjesni što znači pojam “rok” – koji u našem poslu ponekad istodobno predstavlja i početak i kraj priče.

Kako je sve počelo? Zašto baš poduzetništvo i što ono za vas znači?

Poduzetnik se ne rađa, nego se oblikuje mukotrpnim ponavljanjem i ustrajnim dizanjem nakon svakog pada. To je proces pokušaja i pogrešaka u kojem s vremenom prevladavaju uspješni potezi, a upravo ta razlika odvaja uspješnog od prosječnog poduzetnika. Ne postoji prečac do uspjeha koji nije zaslužen upornošću, radom i spremnošću na iskorak u trenutku kada bi se 99 posto ljudi povuklo, a ja spadam među onih jedan posto koji su uvijek išli naprijed bez obzira na posljedice. Ta spremnost na rizik najveća je prednost koju morate posjedovati ako želite u bilo čemu biti uspješni.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Uz upornost i rizik, postoji i treća komponenta važna za uspjeh, a to je komunikacija. Sposobnost da povežete nekoliko točaka u jednu cjelinu, nekoliko ljudi u jedan tim, te u konačnici nekoliko elementa u jedan projekt čine vas uspješnim u svakom poslu. Sve se to uči s vremenom i ništa vam ne pada u krilo samo od sebe. Taj put kojim se krećete kroz vrijeme, jačajući svoje sposobnosti, šireći vidike i povećavajući opseg znanja te vlastiti kapacitet, postupno ali sigurno vodi prema uspjehu. Upravo tako se postaje poduzetnikom.

U vašem slučaju riječ je o dvjema uspješnim poduzetničkim pričama. Prva počinje još 1999. godine i obilježava početke stvaranja PR tržišta u Hrvatskoj. Druga započinje osnivanjem Veleučilišta Edward Bernays, iz kojega je kasnije nastalo Sveučilište Algebra Bernays, danas najveće privatno sveučilište u RH.

Krajem 1990-ih godina prošlog stoljeća PR tržište je bilo u povojima pa se može kazati da sam i svjedok jednog turbulentnog vremena u kojem se stvarala komunikacijska struka u Hrvatskoj. Kao pioniri odnosa s javnošću susretali smo se s nerazumijevanjem tržišta, ali i s jasnom spoznajom potrebe za izgradnjom struke bez koje danas teško možete zamisliti bilo koju malu ili veliku kompaniju, instituciju ili pak kulturnu, umjetničku, sportsku ili ekonomsku zajednicu i klub. Svi odnosi u poslovnim zajednicama zasnivaju se na međusobnoj komunikaciji.

Uspjeh se danas, među ostalim, mjeri i time kako i koliko dobro komuniciramo jedni s drugima pa je zato struka odnosa s javnošću danas u velikom usponu. Nove tehnologije, društvene mreže, umjetna inteligencija, sve to samo pojačava važnost i snagu strateškog komuniciranja. Iako se na prvi pogled čine kao dvije zasebne poduzetničke priče – razvoj MPR Grupe, koja će rebrandingom uskoro postati Millennium Communications Group, te osnivanje Bernaysa – one su zapravo bile usko povezane i prožete uzročno-posljedičnom vezom. Na početku novog milenija struka je bila u povojima i ljude smo regrutirali iz novinarskih krugova kojima sam i sam pripadao.

Kako je tržište raslo, povećavala se i potreba za školovanim kadrom. Tako se i rodila ideja Prve visoke škole za komunikacijski menadžment Edward Bernays. U kompaniji nam se događalo da smo trošili do 12 mjeseci na edukaciju i obuku visokoobrazovanih ljudi koji su dolazili s državnih fakulteta. Oni su imali opće znanje i nimalo praktičnog znanja. U želji da doskočim tom problemu, predložio sam svojim poslovnim partnerima da pokrenemo specijalističke edukacije iz čega se u konačnici rodio i Bernays, koji je danas prerastao u najveće privatno Sveučilište Algebra Bernays.

Kako je nastala Millenium promocija?

Kada nečega nema, a postoji potreba na tržištu za tim, idealno je krenuti upravo u tom smjeru. Tako je bilo i s PR-om na prijelazu dvaju stoljeća i ulasku u novi milenij. Upravo zato smo se i nazvali Millenium promocija. Iz današnje perspektive teško je opisati koliko je teško stvoriti nešto ni iz čega, a mi smo upravo to napravili. Tada nisu postojale banke koje su mogle pratiti neku poduzetničku priču; ili ste imali kapital ili ste kretali od nule. A to je često značilo i minus, jer je trebalo urediti prostor, nabaviti telefone, prva računala, stolove i stolice te sve što je bilo nužno za početak rada. Naš početak bio je na adresi Nova Ves 3, u kuriji Svetog Mihaela koju je tada dužio i vodio mons. Mijo Gabrić s kojim sam sklopio dogovor.

Zamolio sam ga da nam na tri mjeseca iznajmi prostor koji ćemo mi urediti, a mi ćemo mu kroz poslovanje platiti najam. On je pristao, a bila je slobodna jedino soba sa zemljanim podom. Iznosim ovo da bih dočarao svu težinu pokretanja biznisa bez početnog kapitala. Naša je sreća da smo tijekom svih uspona i padova imali i poduzetničke sreće koja je neophodna za svaki uspjeh. Tako smo, korak po korak, iz jedne sobe prešli u tri, potom u novi kvart, a naposljetku i u vlastitu zgradu. Tržište tada nije imalo mnogo razumijevanja za pogreške. Imali smo niz dobrih rezultata, ali i nekoliko promašaja u kojima smo ispali naivni i bili prevareni. Ipak, u takvim iskustvima nismo bili usamljeni, ona su zajednička mnogim poduzetnicima tog vremena. Sve je to bilo dio sazrijevanja jedne poduzetničke priče.

Što vas je formiralo kao poduzetnika?

Kada se danas osvrnem, svoj poduzetnički put vidim upravo tako – bio je popločan dobrim i lošim iskustvima, usponima i padovima. No ono što me najviše oblikovalo, i kao poduzetnika i kao menadžera, bila su poslovna partnerstva. Jedno od takvih iskustava bila je i prodaja polovice kompanije 2006. tada najvećoj marketinškoj grupaciji Digitel Pristop. Taj nas je potez u početku osnažio, ali je donio i određena razočaranja, osobito meni kao osobi koja je upravljala Milleniumom. Jedna epizoda iz tog razdoblja najbolje pokazuje koliko je važno imati vlastiti stav i vjerovati svojim odlukama, čak i onda kada se drugima čine nerazumnima ili potpuno suludima. Naime, nakon velike rasprave 2009., predložio sam da izađemo iz Digitela, a tada se priča zapetljava i postaje zanimljiva.

Meni se nudi mjesto člana Uprave za prodaju u Digitel grupaciji s plaćom koju si sam odredim, ali bez mog tadašnjeg partnera Bože Skoke. Ustrajao sam u toj odluci i nakon šest mjeseci teških pregovora uspjeli smo, uz pomoć bankarskog kredita, isplatiti partnere i ponovno samostalno krenuti u tržišnu utakmicu. Dio ljudi ostao je u Digitelu jer su moj potez doživjeli kao poduzetničko samoubojstvo. I ne zamjeram im na tome, iz tadašnje perspektive sve je doista izgledalo upravo tako. Tko bi razumno napustio grupaciju koja je u tom trenutku ostvarivala promet od 90 milijuna eura i poslovala na svim tržištima od Slovenije do Makedonije? Ironija je u tome što je upravo Digitel nekoliko godina poslije propao, dok smo mi u međuvremenu preuzeli dio njihovih poslova.

Dobro, ali to je i poučna priča o poduzetničkim mukama iz prve ruke…

To je ujedno i slika jednog vremena u kojem je bilo relativno lako postati poduzetnikom, ali još lakše doživjeti poslovni slom. Bilo je to razdoblje u kojem su vas loša partnerstva mogla uništiti, dok su vas ona dobra mogla vinuti do samog vrha. Ako sam nešto naučio iz svega toga onda je to činjenica da nitko od nas nije otok, da parafraziram poznatu rečenicu. To je spoznaja da nitko ne uspijeva sam. U poduzetništvu to posebno dolazi do izražaja – uspjeh nije tek niz nagrada i postignuća, nego mogućnost da ih dijelite s ljudima koji vas okružuju. U mom slučaju to su poslovni partneri Božo Skoko i Damir Jugo, koji su i danas uz mene u MPR Grupi. Svi ti usponi i padovi naučili su me još nečemu važnom: istinski uspješan čovjek nije onaj koji uspije samo za sebe, nego onaj koji ljude oko sebe čini uspješnijima i zadovoljnijima, pritom ne gubeći vlastiti osjećaj smisla, zadovoljstva i sreće u zajedničkom putu.

Kako je stasala poduzetnička priča Bernaysa i odakle ideja i želja za spajanjem s Algebrom?

Želja za stvaranjem obrazovanih ljudi spremnih za rad odmah nakon završetka studija, ali i potreba da na tržištu pronađemo kvalitetne kadrove, dovela je najprije do ideje, a potom i do osnivanja Bernaysa. Kao i u vrijeme pokretanja Milleniuma, i tada su me mnogi upozoravali da je riječ o pogrešnom trenutku za takav pothvat. I to nas dovodi do važne poduzetničke lekcije: nikada nemojte dijeliti svoju ideju s onima koji u njoj uopće ne sudjeluju. Oni neće moći shvatiti to što želite napraviti, neće prepoznati vašu energiju niti će moći vidjeti put kojim ste vi naumili krenuti. Zajedno s partnerom, kako bismo osnovali Bernays, podignuo sam kredit na stan u kojem sam tada živio. Toliko sam snažno vjerovao u tu ideju i poduzetnički put da sam vlastitim entuzijazmom uspio motivirati i ljude koji su nam se tada pridružili.

Nakon više od deset godina razvoja Bernaysa, najprije kao Visoke škole, a potom i kao Veleučilišta, spojili smo se s Algebrom i tako stvorili najveće privatno sveučilište u Hrvatskoj – Sveučilište Algebra Bernays. I u toj je priči moj najveći dobitak, iz poduzetničke perspektive, bio stjecanje dvojice novih poslovnih partnera – Mislava Balkovića i Tomislava Dominkovića. Spajanja i razdvajanja sastavni su dio svakog poduzetničkog procesa, no vjerujem da će ovaj primjer ostati sinonim uspješnog povezivanja obrazovnih institucija. Sinergijski učinci jasno su pokazali da ćemo zajedničkim djelovanjem postati snažniji, otporniji i konkurentniji na tržištu. U konačnici, oba ova poslovna sustava temelje se na ljudima i postoje zahvaljujući ljudima.

Nakon svega, i u životu i u poslu ostaju – ljudi…

Točno. Kroz život i posao naučio sam da ništa ne možemo postići sami. Ljudi su društvena bića i ovisimo jedni o drugima – to treba razumjeti i poštovati. Ponosan sam na sve ljude s kojima sam radio i s kojima danas radim jer su upravo oni omogućili da MPR Grupa i Sveučilište Algebra Bernays postignu odlične rezultate. Uspjeh nije individualna kategorija, on je uvijek rezultat zajedničkog rada, povjerenja i međusobne podrške.

Neke stvari u životu nemaju cijenu, a za mene su to odnosi s ljudima s kojima radim u MPR Grupi i na Sveučilištu, kao i suradnje koje gradim kroz različite projekte, partnerstva i poslovne inicijative. Najveća vrijednost su ljudi s kojima se razumijemo, nadopunjujemo i s kojima je istinski zadovoljstvo stvarati nove odnose, razvijati poslovne vertikale i pokretati nove projekte. Rezultati su pritom tek brojke koje potvrđuju kvalitetu tog zajedničkog rada. MPR Grupa prošlu je godinu zaključila s približno 13 milijuna eura prometa, dok su Sveučilište Algebra Bernays i grupacija Algebra poslovnu 2025. godinu završili s ukupnim prihodima od 20,5 milijuna eura.

Jeste ili oduvijek imali viziju stvaranja Bernaysa i Milleniuma?

Ma niti u primisli. Moj ulazak u poduzetničke vode je više odraz mog karaktera koji je teško podnosio šefove, posebno nesposobne šefove. Drugi pokretač bila mi je želja za neovisnošću. No, da nisam imao viziju poduzetništva, ali sam znao da ne želim raditi u žici gdje moram cvikati karticu ili danas označavati dolaske i odlaske. To sam znao još od osnovne škole i to sam rekao roditeljima. Sebe sam u tom vremenu vidio u Australiji ili Kanadi. No, zapeo sam u Zagrebu i nije mi žao jer Zagreb je najljepši grad za život.

Moram na kraju još jednom naglasiti da stvaranje bilo čega u poduzetništvu zahtijeva upornost, ali i povjerenje u ljude oko vas te one koji vam u najtežim trenucima mogu priskočiti u pomoć. Važno je imati barem nekoliko takvih prijatelja. Imam sreće da sam ih imao nekoliko, a za stvaranje mog poduzetničkog puta istaknuo bih dvojicu. Prvi je Mijo Gabrić, koji me pozvao u Zagreb u Glas Koncila još davne 1994. Drugi je moj prijatelj i šogor Nikola Perenčević, koji mi je pomogao u samom početku stvaranja Bernaysa. Njih dvojica, svaki u svom vremenu i periodu mog poduzetničkog puta pružili su mi ruku. I to nikada neću zaboraviti.

Kako vidite budućnost biznisa kojim se bavite u svjetlu novih tehnologija i umjetne inteligencije, ali i odnosa s medijima? Jesu li agencijski biznisi i mediji u krizi ili je to samo još jedna u nizu promjena kojima se treba prilagoditi?

Svijet u kojem smo živjeli odavno ne postoji. Samo je pitanje hoćemo li to priznati sebi ili ćemo živjeti u lažnom uvjerenju da se ništa bitno nije promijenilo. Ako govorimo o obrazovanju, pred nama su izazovi koji ujedno predstavljaju i veliku priliku. Danas imamo zadatak stvarati “nove renesansne ljude” – pojedince koji će, uz stručna znanja, učiti logiku, filozofiju, psihologiju i druge discipline koje razvijaju sposobnost promišljanja, rješavanja problema i postavljanja pravih pitanja. Kada je riječ o agencijskom poslovanju, najveći potencijal vidim u daljnjem iskoraku prema digitalnom svijetu, koji otvara prostor za snažan rast i razvoj. Komunikacijske agencije sve više postaju platforme i ključni partneri medijima u stvaranju i distribuciji pravodobnih i vjerodostojnih informacija.

Na nama je da prepoznamo kako velike jezične modele i umjetnu inteligenciju iskoristiti kao alat za vlastiti razvoj i jačanje poslovanja. Istodobno, mediji od klasičnih komunikacijskih kanala postaju i važni izvori podataka koje koriste veliki jezični modeli, no upravo ih zato očekuje ozbiljna digitalna transformacija. I agencije i mediji danas imaju veliku priliku upravo u tom prostoru promjena i svojevrsnog tržišnog preslagivanja koje donosi ubrzani razvoj umjetne inteligencije. Budućnost pripada onima koji se znaju prilagoditi jer opstati neće nužno najveći, nego oni koji se na vrijeme transformiraju iz starog modela poslovanja u novi.

Danas je možda ključna riječ – prilagodba. Slažete li se s time?

Danas više nije riječ samo o prilagodbi tržištu i novim okolnostima, nego o stalnom učenju, razvoju i spremnosti na promjene. U MPR Grupi zato smo odlučili snažnije zakoračiti u područje umjetne inteligencije. Uz Laqonic kao digitalnu agenciju i Millenium promociju Slovenija kao razvojnu agenciju, uskoro bismo trebali dobiti i novu članicu Grupe koja će biti usmjerena na razvoj AI proizvoda za tržišta regije i Europe. Upravo privodimo kraju pregovore i posebno me veseli što bi nam se trebala pridružiti Osječka radionica kvalitetnih aplikacija (ORKA), zajedno s novim kolegama s kojima već intenzivno surađujemo. Vjerujem da je snaga uvijek u povezivanju i okrupnjavanju znanja, iskustava i ljudi. Istodobno, kolege sa Sveučilišta Algebra Bernays aktivno nam pomažu u razumijevanju i primjeni umjetne inteligencije u svakodnevnom poslovanju. Riječ je o modelu koji su sami razvili, a prema kojem smo upravo započeli prvu fazu implementacije metodologije “AI at Scale”.

Postoji li neka zanimljiva poduzetnička priča koja vam se usjekla u pamćenje?

U 27 godina poduzetništva bilo je mnogo lijepih, ali i teških trenutaka. Neki su u trenutku djelovali iznimno zahtjevno, no danas ih doživljavam kao iskustva koja su me osnažila i zbog kojih dva puta razmislim prije svakog sljedećeg poslovnog poteza. Poduzetništvo je zanimljivo upravo zato što je teško. Ta stalna zahtjevnost posla i osjećaj odgovornosti koji vas prati 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, na kraju vas čini boljom i ispunjenijom osobom. U tom razdoblju realiziran je velik broj uspješnih kampanja i projekata, no posebno bih izdvojio dugotrajnost suradnji s pojedinim klijentima – neke traju i po 20 godina. To su odnosi koji daleko nadilaze uobičajene poslovne okvire i temelje se na povjerenju koje se gradi godinama.

Drugi važan aspekt su odnosi koji s vremenom prerastaju u prijateljstva za cijeli život, najčešće kao rezultat intenzivnih zajedničkih projekata i situacija. Među njima posebno se ističe klijent koji nam je, bez posebnog povoda, vratio vrijednost u nekretninama veću od vrijednosti prosječna dva stana u centru Zagreba – što ostaje kao izniman primjer povjerenja i odnosa. S druge strane, ostali su i izazovni trenuci, osobito političke kampanje iz ranih 2000-tih, kada smo se suočili s ucjenama i nepoštenim postupcima onih od kojih to nismo očekivali. U jednom slučaju klijent je odbio platiti ugovoreni iznos uvjeren da smo unaprijed ugradili 25 posto marže, što je za nas tada bio ogroman financijski udarac.

Dugove iz te kampanje otplaćivali smo sljedeće dvije godine, uz dogovorene planove s dobavljačima, no ostaje mi važna činjenica da smo sve obveze podmirili do posljednje lipe i da nikome nismo ostali dužni. Istodobno, postoje i primjeri suradnji u kojima smo klijentima pomagali u trenucima kada su bili javno prozivani iz neopravdanih razloga, što je jedan od najzahtjevnijih, ali i najvrednijih dijelova našeg posla. Danas su mnogi od tih klijenata postali prijatelji. Jedna od dugogodišnjih suradnji započela je i rečenicom klijenta da “nema izbora nego nas angažirati”, na što sam mu odgovorio da izbor uvijek postoji i da nas ne mora angažirati. Ugovor smo potpisali u roku od 15 minuta, a suradnja traje već više od desetljeća i nastavlja se i danas.

To je još jedna važna pouka poduzetništva – kada i kako povući granice.

Važno je u poslu znati što prihvaćate, a gdje povlačite jasnu granicu. Moja je granica oduvijek bila da me nitko ne može angažirati za bilo kakvo blaćenje drugih kompanija ili klijenata i da ne postoji iznos koji bi me u tome mogao promijeniti. Kolokvijalno rečeno, “gaženje preko leševa” jednostavno nije opcija. Kao jedan od najpozitivnijih aspekata posla kojim se bavim izdvojio bih suradnju s medijima, osobito s kolegama s medijske scene. Ti intenzivni odnosi koji su se godinama gradili na međusobnom poštovanju danas čine većinu mog telefonskog imenika, a najčešće su pod jednom oznakom – prijatelj. Tu ubrajam novinare i urednike, ali i vlasnike medija, menadžere te ljude iz marketinga koji upravljaju prostorom i kampanjama. To su trajni i pozitivni odnosi koji nadilaze posao i ostaju za cijeli život. Da ne postoji ništa drugo, rekao bih da se već samo zbog tih odnosa isplatilo baviti ovim poslom.

Poznato je da ste veliki ljubitelj sporta i član Skupštine KK Cibone, a bili ste i aktivno uključeni u proces privlačenja investitora. Kako gledate na budućnost Cibone? Je li realno očekivati europsku Cibonu u smislu stabilnosti i rezultata?

Svi koji danas sudjeluju u radu Skupštine KK Cibone, kao i Uprava na čelu s Tomislavom Šerićem, dali su važan doprinos tome da Cibona krene putem oporavka. Uz podršku Grada Zagreba i gradonačelnika Tomislava Tomaševića te Vlade, koju predvodi premijer Andrej Plenković, klub je ušao u proces preoblikovanja. Iza Cibone su, vjerojatno, najteži dani u njezinoj povijesti i nadam se, vjerujem, i zauvijek najteži. Uskoro bi i službeno novi vlasnik Cibone trebao postati Viktor Dodig, dok njegov sin Thomas već sudjeluje u radu Skupštine. Smjer koji je obitelj Dodig zacrtala za klub mogao bi imati pozitivan odraz na cijelu hrvatsku košarku. Nije samo Ciboni bilo teško svih ovih godina. I drugi klubovi suočavaju se s ograničenim budžetima i stalnim financijskim krpanjima, dok se često javni sustav mora uključivati kako bi se premostile proračunske rupe. Hrvatska košarka i hrvatski sport zaslužuju stabilniji i održiviji model. Preoblikovanjem bi Cibona trebala ponovno postati perjanica ne samo hrvatske nego i europske košarke.

Član ste NO Jadranka Grupe s Malog Lošinja već više od 12 godina. Kako vidite budućnost turizma?

Kao član NO-a Jadranka Grupe, razvoj turizma promatram prije svega kroz prizmu dugoročne vrijednosti, a ne isključivo kroz broj dolazaka. Hrvatska više ne može graditi poziciju na masovnosti; smjer razvoja mora biti turizam više dodane vrijednosti, temeljen na kvaliteti, sadržaju i cjelogodišnjoj ponudi. Ako želimo biti usporedivi s destinacijama poput Italije i Španjolske, gostu moramo ponuditi više od sunca i mora – vrhunsku uslugu, autentično iskustvo i razvijenu infrastrukturu. Mali Lošinj i Cres pritom imaju snažan potencijal da se pozicioniraju kao premium otočne destinacije.

Njihova komparativna prednost leži u prirodi, zdravlju i autentičnosti, a daljnji razvoj vidim u podizanju kvalitete smještaja te snažnijem razvoju wellness i zdravstvenog turizma, uz dodatne sadržaje poput golfa, vrhunske gastronomije i sportskih aktivnosti. Ključan iskorak vidim u infrastrukturi, posebno u izgradnji aerodroma, koji smatram nužnim za daljnji razvoj oba otoka. Bez kvalitetne zračne povezanosti teško je privući goste više platežne moći i pozicionirati destinaciju u premium segment. Naglasak mora biti na podizanju destinacije u cjelini, a ne samo na hotelijerskoj ponudi. Najveći izazovi ostaju percepcija vrijednosti za novac, sezonalnost, infrastruktura i dostupnost radne snage. Ako se ti elementi uspješno adresiraju, Hrvatska dugoročno može zauzeti mjesto u samom vrhu europskog turizma.

Poznajem vas kao obiteljskog čovjeka. Koliko je teško bilo održati zdrave obiteljske odnose u žrvnju poduzetničkog i menadžerskog posla?

Kao dijete iz sela Bistrinaca i rođeni Belišćanin, ponosan sam na svoje roditelje Ankicu i pokojnog Jozu te sestru Mariju. Upravo su mi roditelji od najranije dobi usadili nesputan duh koji me i doveo do onoga što danas radim. Sve što sam postigao dugujem prije svega njima, ali i svojoj obitelji – supruzi Ani te djeci Luciji i Pavelu, koji me bezrezervno podržavaju u poduzetničkim vodama i često hrabrim, ponekad i “ludim” idejama. Supruga Ana, odvjetnica, već me 20 godina prati u svim poduzetničkim izazovima. Ona je neodvojivi dio MPR Grupe i Bernaysa od samih početaka, ali prije svega moja najbolja prijateljica i osoba kojoj bezgranično vjerujem. Teško je zamisliti tako intenzivan poslovni život bez oslonca osobe s kojom dijelite i uspjehe i izazove. Svakome je potreban čvrst oslonac, i u emocionalnom i u praktičnom smislu, a ja sam zahvalan što ga imam.

Kao vjernik vjerujem da nam je Bog dao slobodnu volju, ali i duh razboritosti i ljubavi kako bismo prepoznali ljude koji nam dolaze na životni put. Izbor je na nama, ali ga treba znati prepoznati i prihvatiti. Kao mladić došao sam 1994. u Zagreb s dva stara kofera i 300 njemačkih maraka u džepu, koje mi je dao otac nakon što je prodao svoju staru “peglicu”, želeći me podržati na početku mog puta u uredništvu Glasa Koncila, a potom i u Večernjem listu kao urednika priloga za iseljeništvo Dom i svijet, koji je izlazio u sklopu inozemnog izdanja Večernjeg lista u suradnji s Hrvatskim informativnim centrom i Hrvatskom maticom iseljenika. Cijeli taj put naučio me što znači podrška u životu i koliko su važni ljudi koji nam se na njemu nađu. Možda ne možemo uzvratiti onima koji su nama pomogli, ali možemo pomoći onima koji dolaze iza nas.

Što Mario radi kada ne radi? I ima li smisla postaviti takvo pitanje poduzetniku koji ionako živi svoj posao 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu?

Svatko od nas u svom poslu treba neki ispušni ventil, način da izbaci nakupljenu negativnu energiju. Meni je to oduvijek bio sport. Još kao dječak trenirao sam nogomet i rukomet, a jedno vrijeme i košarku. Grad Belišće, u kojem sam odrastao i završio osnovnu školu, bio je idealno mjesto za bavljenje sportom. Ta se povezanost sa sportom nastavila i tijekom srednjoškolskih dana u Valpovu. Kada sam 1994. godine došao u Zagreb, samo sam nastavio tim putem. Život na Jarunu 1990-ih bio je savršen za to – obuješ tenisice, izađeš na nasip i trčiš. Mene je upravo to oduvijek spašavalo. Mentalna snaga gradi se porazima i naučenim lekcijama, a ja sam svoju gradio i samoćom i kretanjem. Možda me zato život i povezao s kolegama i partnerima iz Run Croatia, s kojima sam stvorio Zagreb Advent Run, danas najveću adventsku utrku u ovom dijelu Europe.

Za mene je ta utrka, to veselo događanje u kojem sudjeluje pet tisuća raspoloženih trkača, kostimiranih i spremnih unijeti radost u adventski Zagreb, sinonim za veselje, radost i emocionalni vašar u najljepšem smislu te riječi. Zagreb Advent Run, koji ove godine organiziramo jedanaesti put, ujedno je i društveno angažiran projekt koji uvijek bira nekoga kome treba pomoći te promovira važne socijalne, društvene i zdravstvene teme. Ipak, moje najveće utočište je obitelj. Ondje su moja sidra i ondje je vjetar koji puni moja jedra. Zajedno putujemo, istražujemo i, naravno, treniramo, trčimo, skijamo, gledamo serije, odlazimo u kazalište i kino te uživamo u svim onim sitnim, naizgled nevažnim stvarima koje zapravo čine samu esenciju života. Ponekad imam osjećaj da smo svi u žrvnju svakodnevice, ali to je tako kod većine ljudi koji žive brzo i intenzivno.

Jeste li oduvijek željeli postati poduzetnik ili…?

Kao klinac želio sam biti sportaš ili glazbenik, svirati u rock-bendu i živjeti taj neki život o kojem većina djece mašta. U moje vrijeme idoli su bili Cico Kranjčar i Mlinka, a odrastao sam uz novi val i new Primitives, predvođene Azrom i Zabranjenim pušenjem. Tom sam zvuku ostao vjeran i danas, premda glazbu nikada nisam dijelio po žanrovima, nego isključivo po osjećaju i energiji koju u meni budi. Zato danas jednako mogu slušati Raye i Metallicu, ali i Muse, Bush, Linkin Park ili Laibach. Naravno, uvijek ću s posebnim guštom poslušati i svog cjeloživotnog prijatelja Denisa Dumančića, s kojim se družim doslovno od prvog razreda osnovne škole. Kao klinci osnivali smo bendove i sanjali da ćemo jednoga dana postati glazbenici. On je taj san ostvario, i iskreno sam ponosan na njegov uspjeh, baš kao i na poslovni uspjeh mog drugog prijatelja iz djetinjstva, Velimira Pantoša. To su prijateljstva za cijeli život i iznimno ih cijenim. Moji glazbeni počeci vezani su i za crkveni bend te zbor MIR iz župe u Belišću, čiji sam bio jedan od suosnivača, a u njemu sam pjevao sedam ili osam godina.

Postoji li nešto što biste danas napravili drukčije?

I da moram ponoviti – sve bih učinio isto.

Kako vidite Hrvatsku za deset godina?

Hrvatsku za deset godina vidim kao zemlju koja će napokon morati donijeti nekoliko ključnih odluka o vlastitom smjeru razvoja. Imamo sve preduvjete da budemo uspješna, stabilna i razvijena europska država, ali naš budući uspjeh više neće ovisiti o potencijalu koji nesporno postoji, nego o tome koliko ćemo biti odgovorni i ozbiljni u njegovu korištenju. Posljednjih tridesetak godina prečesto smo svjedočili negativnoj selekciji – u politici, institucijama, a dijelom i u gospodarstvu. Odluke su nerijetko donosili oni koji nisu bili najkompetentniji, nego najprilagodljiviji sustavu. Takav pristup ostavio je dubok trag, usporio razvoj zemlje i stvorio određeno nepovjerenje prema institucijama i društvu u cjelini.

Upravo je to jedan od obrazaca koje ćemo morati mijenjati želimo li napraviti ozbiljan iskorak. Istodobno, vjerujem da postoji snažan potencijal nove generacije ljudi – obrazovanih, otvorenih prema svijetu i neopterećenih starim obrascima razmišljanja. Vidim poduzetnike koji razmišljaju globalno, a pritom ostaju čvrsto povezani s Hrvatska. Vidim kompanije koje rastu, koje više ne traže izgovore nego prilike, i koje razumiju da se uspjeh gradi znanjem, odgovornošću i dugoročnom vizijom. Ako uspijemo povezati znanje, kapital i odgovorno upravljanje, Hrvatska može postati zemlja u kojoj ljudi ostaju zato što žele graditi svoju budućnost upravo ovdje, a ne zemlja iz koje odlaze tražeći priliku negdje drugdje. Zemlja u kojoj se neće tražiti “veza”, nego će se vrednovati znanje, rad i sposobnost.