Nogometni stadioni oduvijek su nudili mnogo više od igre. Čak i onaj rijetki posjetitelj, čije zanimanje za nogomet možda uopće ne postoji, teško da može ostati hladan nađe li se na tribini na dan derbija. Stadioni također čuvaju prošlost, kako kolektivnu tako i onu pojedinca, koji se pri svakom posjetu prustovski prisjeti davnih događaja, tužnih ili sretnih, no najčešće onih iz samog djetinjstva gdje se obično rađa ljubav prema nogometnoj igri. I ona gotovo u pravilu traje čitav život, od onog prvog veličanstvenog izlaska među tisuće navijača čija pjesma ostaje duboko urezana u sjećanje, pa sve do posljednjeg derbija na kojem otac priča sinu o slavnim utakmicama. Tako će ovaj vikend ponovno zaoriti pjesma londonskim Wembleyem gdje se igra finale engleskog FA kupa između Manchester Uniteda i Chelsea. Doduše, neće to biti onaj stari Wembley gdje je prema mišljenju mnogih Engleza pisana povijest, kao primjerice 1966. kada je u za njih najvećoj pobjedi svladana Njemačka sa 4:2. Naime, finalnom utakmicom FA kupa bit će prvi put otvorena vrata novog Wembleya, svojevrsnog čuda moderne arhitekture u čiju je izgradnju utrošeno oko 800 milijuna funti. Stari stadion simbolično je srušen nakon jednog od bolnijih poraza za Engleze, koji su im nanijeli upravo Nijemci 2000. godine. Na gotovo sedam godina engleski navijači ostali su bez kultnog stadiona gdje su se usponi i padovi nacionalne vrste prelijevali na čitavu naciju, dajući tako Wembleyu posebnu, čak mitsku važnost. Privrženost Engleza londonskom stadionu nesumnjivo je u činjenici da je to opći, nacionalni stadion gdje se uz reprezentativne susrete igra tek finale FA kupa, najstarijeg nogometnog natjecanja u svijetu. Stoga za prosječnog tamošnjeg navijača odlazak na finale kupa poseban je doživljaj. Za vrijeme najžešćih sukoba tijekom Drugog svjetskog rata, 8. lipnja 1940. Nijemci su već bili daleko u Francuskoj te se očekivao napad na Veliku Britaniju. No tog lipanjskog popodneva, 42.399 nogometnih navijača okupilo se na Wembleyu gdje se igralo finale kupa između West Hama i Blackburna. Na poluvremenu komentator se obratio gledateljima, a mnogi u publici su pomislili kako je upravo otpočeo napad na Britaniju. Međutim, komentator je povikao: “Među nama je danas šest heroja. Ljudi koji su se ovaj čas vratili iz Dunquerka s ratišta kako bi bili na ovom događaju”. Poput ostalih britanskih tradicija i Wembley je često bio fascinantan strancima. Priča kaže da je Brazilac Pele, koji nikad u svojoj karijeri nije zaigrao na tom stadionu, jednom prilikom uzeo loptu i došao sam na prazan stadion te poput dječaka koji zamišlja da je usred velikog finala pucao na nebranjeni gol.

Pele je londonski stadion tada nazvao “crkvom nogometa”. Druga priča govori o porazu turske reprezentacije iz 1987. godine od čak 8:0. Na pitanje jednog novinara turskom vrataru Fatihu Urazu, je li mu to najgori poraz u životu, vratar je na njegovo iznenađenje odgovorio da nije. “Još kao dječaku želja mi je bila igrati na Wembleyu, i da imam ponovno priliku zaigrati ovdje, pa makar primio 15 golova, bio bih sretan”, rekao je Uraz. Mnogi stariji Britanci kažu da što god da se dogodi u zemlji, nema utjecaja na Wembley koji tu uvijek stoji snažan i stabilan. No stari Wembley ipak je otišao u povijest. Njega je zamijenilo novo, moderno zdanje koje zapravo odražava stanje vremena. “Nijedan grad u svijetu ne mijenja se tolikom brzinom kao London”, smatra jedan od arhitekata novog stadiona, švicarski arhitekt Jacques Herzog. Taj Švicarac je 2001. godine dizajnirao londonski umjetnički muzej Tate Modern, uoči prošlogodišnjeg svjetskog nogometnog prvenstva radio je na stadionu u Münchenu, zatim i na onom u Baselu gdje će se igrati utakmice idućeg europskog prvenstva, a sada radi na dovršenju olimpijskog stadiona u Pekingu. Herzog ističe da stadioni danas sve više imaju status svetišta. “Nekad se od arhitekata tražila gradnja velebnih, ukrašenih, impoznatnih crkvi koje bi se uzdizale iznad nekog grada, a danas su isti zahtjevi usmjereni prema nogometnim stadionima”. Hoće li novi Wembley nadomjestiti onaj stari, legendarni? Mišljenja su podijeljena, pa neki smatraju da nova moderna građevina nema onog duha, topline, da je previše poslovna. S druge strane, neki ističu da je 1923. godine vjerojatno bila ista reakcija ondašnjih navijača. Kako god bilo da bilo, i jedni i drugi imaju jednaka očekivanja – nove povijesne pobjede. A na dan derbija i onako se ništa ne mijenja posljednjih sto godina. Prepuni pubovi, potoci piva, tisuće šalova i zastava, srca puna nade, te pjesma koja poziva na pobjedu, a iznad svega pokazuje vjernost svome klubu, četvrtu, gradu. A isto tako i Wembleyu, ovaj put zaogrnutim novim ruhom. Nakon vikenda bit će poznati i najveći obožavatelji novog stadiona, dakako ovisno o rezultatu. Nema sumnje da će pobjednici finala kupa, “krsteći” Wembley, ući u povijest britanskog nogometa, a gubitnici će ga već u startu proglasiti ukletim. Međutim, prilično je sigurno da će utakmica Manchester Uniteda i Chelsea dovesti do novih poklonika nogometa i njegovih hramova.