Naš najveći i najdugovječniji glazbeni festival na otvorenom ove godine obilježava 20 godina od održavanja prvog izdanja. Sada već davne 2006. od 4. do 6. srpnja INmusic je na stadionu Šalata imao svoj debi, a glavni izvođači bili su Morrissey i Franz Ferdinand.

Već iduće godine festival se preselio na Jarun, gdje će se od 22. do 24. lipnja održati novo izdanje uz sjajne izvođače koje predvode Kings of Lion, Jack White, Gorillaz, Idles, The Flaming Lips i Manic Street Preachers. Zagreb se u lipnju pretvori u svjetsku pozornicu, INmusic hvale veliki mediji i tisuće stranih turista samo zbog festivala posjeti Hrvatsku.

Proteklih dvadeset godina u Zagreb je doveo najvažnija imena alternativne i rock-scene, a konce festivala od njegova prvog izdanja vuče osnivač Zoran Marić, koji nam je otkrio kako je nastao INmusic, kako se razvijao i kakvim ga vidi za dvadeset godina.

Kad kažete ’20 godina INmusica’, što vam prvo prođe kroz glavu?

Prvo mi prođu kroz glavu ljudi. Publika, izvođači, ekipa koja je sve ove godine radila festival, svi oni koji su vjerovali da Zagreb može imati međunarodni open-air festival takvog formata. Dvadeset godina velik je dio života i, iskreno, kad se osvrnem, najjači osjećaj je kombinacija ponosa, zahvalnosti i nevjerice koliko je toga stalo u ta dva desetljeća.

Jeste li vjerovali da će trajati tako dugo? Što je glavni razlog dugotrajnosti?

Vjerovali smo u ideju, ali teško je na početku realno zamisliti dvadeset godina. Festivali se pokreću s puno entuzijazma, ali opstaju samo ako imaju identitet, publiku i ogromnu upornost iza sebe. Mislim da je INmusic trajao zato što nismo svake godine pokušavali biti nešto drugo, nego smo gradili prepoznatljiv festival: kvalitetan program, međunarodni karakter, Jarun, dostupna cijena i publika koja zna što dolazi slušati.

Kako ste zapravo došli na ideju da pokrenete INmusic?

To nije došlo iznenada, nego se razvijalo iz svega što smo prije toga radili u sklopu programa Multikultura. Još od kraja devedesetih dovodili smo u Zagreb svjetske i world music izvođače poput Cesárije Évore, Ibrahima Ferrera, Tinariwena, pa je festival bio logičan sljedeći korak: pokušati taj međunarodni duh smjestiti u veći open-air format. Nije postojao jedan filmski trenutak u kojem sam rekao ‘idem napraviti festival’, nego se ideja dugo razvijala, a onda je došao trenutak kad smo shvatili da ili krećemo ozbiljno ili ćemo stalno govoriti kako bi bilo dobro da Zagreb ima takav festival.

Koga ste prvog nazvali za prvi INmusic?

Nakon toliko godina ne bih se zaklinjao tko je dobio prvi poziv jer se u takvom poslu paralelno vodi mnogo razgovora. Ali jasno se sjećam osjećaja da pokušavamo napraviti nešto što tada za Hrvatsku nije bilo samorazumljivo: dovesti velika međunarodna imena u festivalskom formatu. Prvo izdanje 2006. na Šalati nosili su Franz Ferdinand i Morrissey, uz Archie Bronson Outfit, The Ex, Edu Maajku, Darkwood Dub, Ramirez i My Buddy Moose, i već je taj program pokazao ambiciju festivala.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Kako je prošao prvi INmusic 2006. godine? Je li bio rasprodan, jeste li pokrili troškove?

Prvo izdanje bilo je više škola preživljavanja nego siguran poslovni model. Ne bih ga idealizirao: financijski i produkcijski to je bio veliki rizik, a učili smo u hodu. Ali bilo je jasno da postoji publika i da Zagreb može reagirati na takav program. Nakon završetka nije bilo osjećaja ‘to je bilo lako’, nego prije ‘ovo ima smisla, sada moramo biti još bolji’. Dakle, da – vrlo brzo smo znali da idemo dalje.

Kako ste se odlučili za Jarun i Otok hrvatske mladeži?

Nakon Šalate bilo je jasno da festival, ako želi rasti, treba prostor koji nije samo koncertni prostor, nego mjesto koje može postati festivalski svijet. Jarun je imao upravo to: prirodu, vodu, dovoljno prostora, blizinu grada i atmosferu koju je teško umjetno proizvesti. Nije to bila skrivena tajna, ali trebalo ga je pogledati drugim očima. Kad smo ozbiljno sagledali Otok hrvatske mladeži, postalo je jasno da ta lokacija ima ono što festivalu treba – prirodnu oazu u urbanom okružju. Službeni opis festivala i danas ističe otoke Jaruna kao jednu od posebnosti INmusica i već dva desetljeća aktualiziramo turističke potencijale Jaruna tako da velika kulturno-turistička manifestacija ne opterećuje centar grada u kojem priuštivo stanovanje postaje sve teže dostupno.

Je li Jarun bio znatno teži produkcijski izazov od Šalate?

Naravno. Šalata je postojeći prostor, a na Jarunu svake godine praktički gradite mali grad: pozornice, struju, vodu, sigurnosne koridore, ugostiteljstvo, backstage, kamp, ulaze, izlaze, logistiku preko mostova. To je kompliciranije, skuplje i rizičnije. Ali upravo zbog toga Jarun daje festivalu ono što zatvoreni ili klasični koncertni prostori ne mogu dati – osjećaj bijega iz grada, a zapravo ste u samom gradu.

Jeste li nakon prvog INmusica na Jarunu rekli: ‘To je to, ostajemo’?

Da, vrlo brzo postalo je jasno da je Jarun više od lokacije. On je postao dio identiteta festivala. Naravno da se svake godine susrećemo s produkcijskim i infrastrukturnim izazovima, ali kad vidite publiku na otoku, koncerte uz jezero, kampere iz više od 60 zemalja i taj osjećaj ljetnog grada unutar grada, teško je zamisliti INmusic negdje drugdje.

Od 2010. program je proširen na tri dana. Je li to optimalno?

Za INmusic je trodnevni format najlogičniji. Dovoljno je dug da publika dobije pravo festivalsko iskustvo i da se može složiti jak, raznolik program, a opet nije predug ni za publiku ni za produkciju. Četiri ili pet dana zvuči atraktivno, ali mijenja ekonomiku, ritam i rizik festivala. Tri dana su mjera u kojoj festival ostaje intenzivan, izvediv i publici još uvijek dostupan.

Kada ste shvatili da je INmusic prerastao lokalni festival?

To se nije dogodilo jednim koncertom, nego postupno. Naravno, postoje nastupi koji su bili prekretnice u percepciji, ali još važnije bilo je kada su strani mediji i publika počeli INmusic doživljavati kao relevantan europski festival, a ne samo kao hrvatski događaj. Već 2008. The Times ga je uvrstio među 20 najboljih europskih ljetnih festivala, 2012. CNN među 50 najboljih svjetskih festivala, a NME ga je kasnije nazivao jednom od najbolje čuvanih festivalskih tajni Europe. NME je nakon pandemije uvrstio INmusic među 20 najočekivanijih festivala na svijetu, uz bok najvećim svjetskim festivalima kao što su Coachella i Glastonbury, što je bio još jedan u nizu dokaza velike međunarodne relevantnosti INmusic festivala. Ovogodišnje izdanje INmusica britanski The Independent i američki USA Today preporučili su svojim čitateljima kao jedan od najboljih doživljaja ljeta u Europi. Navedene činjenice dovode do zaključka da je INmusic s vremenom postao jedna od najrelevantnijih međunarodnih kulturno-turističkih manifestacija u Zagrebu.

Ostajete vjerni rocku, popu i indieju?

Da, ostajemo, ali ne u muzeološkom smislu. INmusic je uvijek bio festival gitarske, alternativne, indie, rock, pop i svjetske glazbe, uz izlete u elektroniku i druge žanrove kad to ima smisla. Naš put bio je graditi prepoznatljiv glazbeni identitet promovirajući estetiku slobode, a ne svake dvije godine juriti za novim trendom. Službeno se INmusic opisuje kao najpoznatiji hrvatski open-air rock festival, ali taj ‘rock’ za nas je širok prostor kvalitetne suvremene, autorske glazbe koja nastaje iz potrebe slobodnih bića za umjetničkim, tj. slobodnim izražavanjem.

Koliko je danas teško održati odnos cijene i kvalitete?

Teže nego ikad. Honorari izvođača, putovanja, smještaj, produkcija, sigurnost, infrastruktura i svi operativni troškovi otišli su snažno gore. Publika često vidi samo ime izvođača i cijenu ulaznice, ali iza toga stoji golema logistika. Mi se trudimo zadržati INmusic kao festival koji za cijenu ulaznice daje iznadprosječnu vrijednost. Za ovogodišnje izdanje trodnevna ulaznica mogla se kupiti od najpovoljnije opcije za publiku od 89 eura do najskuplje opcije za publiku od 159 eura, što je u europskom festivalskom kontekstu i dalje najpovoljnije s obzirom na program koji festival nudi.

Trap je preuzeo dio mlađe publike. Hoće li rock i rock-festivali preživjeti?

Sigurno da hoće jer kvalitetna autorska glazba koja artikulira slobodu imat će svoju publiku koliko god ima slobode u zajednici. Trap je relativno nova pojavnost i vidjet ćemo još kako će se razvijati te hoće li nadživjeti trendovsku pojavnost, čime je trenutačno snažno obilježen. Rock kako ga mi razumijemo, nije samo jedan zvuk iz sedamdesetih ili devedesetih, rock je i stav, koncertna energija, bendovska predanost zajedničkom stvaranju, autorska posvećenost istini koja proizlazi iz slobode. U tom pogledu može se reći da će festivali koji budu razumjeli nove generacije i istovremeno čuvali svoj identitet imati budućnost.

Koliko se publika promijenila? Vidite li mlađe generacije?

Publika se jako promijenila, ali to je dobro. Danas imate ljude koji su s INmusicom odrasli, ali i one koji su praktički vršnjaci festivala. To je najzdravije za festival: da ne ostane vezan samo uz jednu generaciju. Mlađa publika možda drukčije konzumira glazbu, otkriva bendove preko platformi i društvenih mreža, ali potreba za velikim zajedničkim koncertnim iskustvom nije nestala. Kad se ugase svjetla i krene koncert, razlika među generacijama postaje puno manja.

Kakav je danas omjer strane i domaće publike?

U zadnjih desetak godina omjer domaće i strane publike ustalio se u jednom zdravom omjeru za razvoj destinacije, a to je oko 60 posto domaće publike i 40 posto strane publike. Ta činjenica potvrđuje da INmusic ima snažnu međunarodnu publiku i da se tih dana u Zagrebu jasno osjeti dolazak stranih posjetitelja.

Najbolje je kad se domaća i strana publika pomiješaju -tada festival dobije atmosferu kakvu želite: lokalni karakter, ali i međunarodnu energiju. Time se potvrđuje da je Zagreb mjesto koje je sposobno ugostiti međunarodno relevantan urbani događaj.

Koji su koncerti vama bili najupečatljiviji? Stignete li ih gledati kao fan?

Teško mi je izdvojiti nekog posebno jer je kroz INmusic prošlo jako puno velikih i važnih izvođača – od Nicka Cavea, Arctic Monkeysa, The Flaming Lipsa, Pixiesa, Massive Attacka i Iggy Popa do mnogih drugih. Kao fan, nažalost, rijetko mogu gledati koncert onako kako bih htio.

Organizator koncert najčešće gleda jednim okom prema pozornici, a drugim prema satu, radijskoj vezi i svemu što može poći po zlu. Ali ponekad se dogodi trenutak u kojem zaboravite posao na nekoliko minuta – i tada se sjetite zašto sve to radite.

S kime je bilo najugodnije raditi? Je li bilo onih za koje ste požalili?

Najugodnije je raditi s profesionalcima koji znaju što žele, ali razumiju realnost festivala. Velika imena često imaju velike zahtjeve, ali i veliko iskustvo i razumijevanje za objektivna ograničenja, tako da to nije problem ako postoji međusobno poštovanje i jasna komunikacija. Naravno da je bilo teških situacija, ali ne volim javno svoditi izvođače na anegdote iz backstagea.

Nekad problem nije u izvođaču, nego u okolnostima, menadžmentu, logistici ili pritisku turneje. U ovom poslu brzo naučite da je diskrecija jednako važna kao i program.

Jesu li današnji izvođači i agenti fleksibilniji ili zahtjevniji nego prije?

Danas je sve profesionalnije, ali i zahtjevnije. Ugovori su precizniji, produkcijski rideri detaljniji, troškovi veći, a prostor za improvizaciju manji. S druge strane, kad imate reputaciju festivala koji ispunjava dogovoreno, onda postoji i povjerenje. Fleksibilnost nije nestala, ali mora se zaraditi profesionalnošću.

Je li bilo teško nagovoriti velike bendove da dođu? Tko još nije nastupio, a željeli ste ga?

Kod velikih bendova to nikad nije samo ‘nagovaranje’. Morate imati dobar datum, dobru rutu turneje, realan budžet, tehničke uvjete i reputaciju da festival može isporučiti ono što obeća.

Kad bendovi kao što su Gorillaz, Jack White ili Kings of Leon, koji se ove godine vraćaju na INmusic, prihvate nastup, to je rezultat dugogodišnjeg rada i povjerenja. Naravno da uvijek postoji lista želja. Neka imena se poklope, neka ne, neka možda nikada neće. Ali dobro je da ta lista postoji – ona vas tjera da i dalje pokušavate.

Koji je bio najteži trenutak u dvadeset godina?

Pandemija je bila objektivno najteži globalni udarac jer je zaustavila cijelu industriju i nitko nije znao kada će se festivali kojima je bilo zabranjeno održavanje moći vratiti. No to je bila nepovoljna okolnost koja je pogodila sve festivale, ono što se razlikovalo bila je podrška država festivalima koji se nisu mogli održati zbog pandemije, i tu je na žalost izostala bilo kakva mjera prema festivalima od nadležnih institucija. U takvim trenucima ne sumnjate nužno u festival ili publiku, nego u sustav oko vas. Poznato je da je bilo trenutaka ozbiljne sumnje u razumijevanje i dobronamjernost institucija sredine u kojoj festival nastaje, ali nikad nisam mislio da ideja INmusica nema smisla.

Je li posljednjih godina bolja suradnja s gradom i državom?

Suradnja s Gradom Zagrebom znatno je bolja nego prije jer se kroz Program razvoja kulture Grada Zagreba 2024. – 2030. strateški opredijelio da želi biti mjesto u kojem se održavaju i kulturne manifestacije koje su turistički relevantne i koje pridonose specifičnoj prepoznatljivosti Zagreba. Na osnovi takvog strateškog opredjeljenja Grad Zagreb je uveo jasne i transparente kriterije, što je jako važno jer omogućava nužnu institucionalnu predvidivost kako za već etablirane manifestacije tako i za one koje se tek razvijaju ili koje će tek nastati. Može se reći da se druge institucije koje su također važne za javne potrebe u kulturi građana i za međunarodnu konkurentnost manifestacija kao što je INmusic još uvijek ‘muče’ s uspostavom jasnih i transparentnih kriterija. Vjerujem da bi trebalo biti razumljivo da se događanja koja, kao INmusic festival, imaju međunarodnu vidljivost, turističke dolaske, kulturnu vrijednost te predstavljaju identitet i imidž grada trebaju tretirati kao dugoročni kulturni i turistički razvojni resurs.

Ovogodišnji program čini se jači nego ikada. Je li to zbog 20. obljetnice?

Nije slučajno. Htjeli smo da se obljetnica osjeti kroz program, ali ne kao nostalgična proslava, nego kao snažno aktualno izdanje festivala. Ove godine na programu su Jack White, Gorillaz, Kings of Leon, Manic Street Preachers, The Flaming Lips, IDLES, KT Tunstall, Jehnny Beth, Dry Cleaning, Sprints i brojni drugi izvođači. Ideja nije bila imati jedan veliki naslov i ostatak popuniti, nego složiti dane gdje svaki ima svoju težinu.

Koji je izvođač ove godine baš po vašem ukusu?

Teško je izabrati samo jednog, ali Jack White je svakako poseban jer smo ga dugo pokušavali dovesti na INmusic. Uz njega, osobno su mi zanimljivi IDLES, zbog energije i iskrenosti koju donose uživo. Gorillaz su pak poseban festivalski događaj jer spajaju glazbu, vizualni identitet i generacije publike i, evo, prvi put nastupaju u Hrvatskoj na INmusicu.

Kako ide prodaja karata? Je li interes na razini proteklih godina?

Interes je vrlo dobar. Ne bih izlazio s nepreciznim brojkama, ali pokazatelji su snažni: jednodnevne ulaznice za drugi dan, kada nastupaju Gorillaz, i treći dan, kada nastupaju Kings of Leon, već su rasprodane, dok su trodnevne ulaznice još dostupne. To je dobar znak da publika prepoznaje snagu ovogodišnjeg programa.

Što vas danas motivira i kakav biste INmusic željeli za 20 godina?

Motivira me isti trenutak kao i na početku: kad se otvore vrata, publika uđe, krene prvi koncert i shvatite da je sve ono što je mjesecima izgledalo kao problem odjednom postalo iskustvo koje ljudi pamte. To je rijedak osjećaj. Za dvadeset godina volio bih vidjeti INmusic koji je i dalje na Jarunu, i dalje međunarodan, i dalje znatiželjan, ali s jačom institucionalnom podrškom i još boljom infrastrukturom. Najvažnije je da zadrži duh zbog kojeg je nastao – da Zagreb na nekoliko dana postane otvoren, glazbeno živ i povezan sa svijetom.