Iza brade koja podsjeća na starinske pomorce i pustolove krije se biografija satkana od mora, rada i iznenadnih obrata. Andrija Šimić prošao je put od dječaka iz župnog dvora i riječkoga kvarta, preko trgovačke mornarice i olujnih plovidbi, do čovjeka koji danas u Hrvatskoj vodi jedan od najvažnijih poslova u svijetu megajahti. Brada koju nosi podsjeća na na Hemingwayeva junaka, starog ribara Santiaga, koja je izrasla iz soli, sunca i vjetra…

”Prije osam godina, kada je moj poslovni partner Antonio Cosulich odlazio u mirovinu, prvi put u 200 godina kompanije Fratelli Cosulich nitko iz njihove loze nije bio kapetan, tako da nije mogao ni pustiti bradu. Meni je pripala čast nastaviti tu tradiciju i ponosan sam na to”, kaže nam na početku razgovora.

Vaši i otac i majka su iz Hercegovine?

Da, roditelji potječu iz dva zaseoka pokraj Gruda, Luka i Alagovac. Najprije je otac nakon srednje škole u Mostaru otišao trbuhom za kruhom u Rijeku, a nakon što su se vjenčali, i majka je došla za njim. Nakon dvije godine došao sam i ja – rodio sam se 26. listopada 1975. u rodilištu na Sušaku i doveli su me treći dan u Župni dvor svete Barbare u Plovaniji u općini Kostrena. Tu smo živjeli do moje dvanaeste godine.

Moji su roditelji oduvijek vezani za Crkvu, a imao sam i prastrica fra Velimira, franjevca koji je bio izvrstan fotograf, slikar i jedan od prvih modernih pčelara. Kako je u vrijeme moga rođenja vladala neimaština, vlč. Anton Zec ponudio nam je da živimo u župnom dvoru. Bili smo sami, održavali crkvu i groblje, tata je zvonio, a roditelji to i danas drže na svojim leđima. Prošle su godine u povodu blagdana sv. Vida zajedno dobili nagradu Grada Rijeke, to je prvi put da je nagrađen netko kao par.

Po čemu pamtite djetinjstvo, niste imali susjede?

Sveta Barbara bila je na početku Inine rafinerije, tako da se jako puno ljudi iselilo prije našeg dolaska. Recimo, u školi nas je bilo samo troje, ali imao sam predivno djetinjstvo. Roditelji su uvijek radili različite smjene tako da je uvijek netko bio s nama.

U kojem se trenutku iz Župnog dvora selite u Rijeku?

Uoči Božića 1987. iznenada nam je javljeno da je Ina kupila Župni dvor sv. Barbare. Trebao im je taj komad zemlje za nastavak pruge. I župnik i mi ostali smo u šoku, ali morali smo se snalaziti, o tome mi je i danas teško govoriti… Ali, zahvaljujući nevjerojatno dobrim ljudima u Kostreni, obiteljima Tonković i Randić, za koje smo vezani i danas, te maminoj firmi, uspjeli smo dobiti stan. I od 1987. bili smo na Gornjoj Vežici, poznatom Kineskom zidu, riječkom radničkom kvartu. To je za Rijeku ono što je za Zadar Bili brig ili Varoš za Split – prilično grub kvart. Poslije sam kupio stan u istom kvartu i danas kad sam u Rijeci živim tamo.

Čime su se roditelji bavili?

Tata je bio škveranin i radio u Viktoru Lencu, a mama je radila u Brodomaterijalu, u robnoj kući Ri, koja i dan danas postoji na Korzu.

Kakav je bio prelazak iz gotovo rančerskog života na asfalt i u radnički kvart?

Uh, to je bio potpuni šok, trebalo mi je vremena da se priviknem. Nisam mogao vjerovati što se događa: došli smo iz ogromne kuće u mali stan. Nije bilo vrta, ljetnih sjedenja ispred čatrnje, jedenja lubenice, svih tih malih seoskih rituala… jednostavno je sve to nestalo. Ali imao sam sreću jer se dečko s kojim sam išao u školu, Krešo Bosanac, doselio dva tjedna prije mene u obližnju zgradu. U početku smo on i ja bili sami protiv svih, ali poslije smo uspjeli ekipu dobiti na svoju stranu i Vežica mi je postala najbolja životna škola – ono što naučiš tamo, ne možeš nigdje drugdje.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Da stvar bude jednako luda, poslije sam išao u Pomorsku školu u Bakar, čiji su polaznici slovili kao skupina luđaka bez dijagnoze. Ta se linija autobusa uvijek vozila “po kazni” i često uz policijsku pratnju. Ne ponosim se tim dijelom odrastanja, ali tako je bilo. Ipak, bio sam, za divno čudo, jako dobar učenik jer nisam htio zezati starog, koji je bio hrvatski branitelj. Nisam htio da kada dođe kući, još ima mene kao problem, pa sam disciplinirano odrađivao svoj dio posla.

To je doba rata?

Da, otac je dragovoljac Domovinskog rata, tako da se u godinama kad smo se trebali najviše družiti praktički nismo ni viđali. A nakon srednje škole odmah odlazim na brod jer sam htio studirati uz rad. Upisao sam i književnost i pomorstvo, ali ni jedno ni drugo nikad nisam završio. Htio sam navigati i imao sam druge stvari na pameti.

Sjećate li se tog prvog putovanja brodom?

Bilo je to na brodu “Liski” Lošinjske plovidbe. Ali čim sam sletio u Norvešku, ispostavilo se da su naši nešto zeznuli s mojom vizom pa su me odmah s aerodroma odveli u pritvor. Ondje sam proveo 24 sata dok agent nije riješio tu zavrzlamu. Iz Norveške smo otplovili prema Rusiji, a i danas mi je pred očima Nevski prospekt, jedna od najpoznatijih i najvažnijih ulica u Sankt Peterburgu. Nikada prije nisam vidio takvu širinu i takav ritam grada – s obje strane promet se slijevao u pet traka, a rijeka automobila tekla je bez predaha. Iz Rusije smo pak krenuli prema Kanadi i Velikim jezerima, ali ukrcali smo najgori mogući teret – čelične ploče, tzv. steel coils.

Zašto je to najgori teret?

Zato što je brod praktički prazan jer je to jako težak teret – svaki steel coil ima 26 tona. Posložili smo dva reda na dnu, a ostatak broda ostao je potpuno prazan. Time se stvara snažna poluga stabiliteta, pa je brod zapravo prestabilan. I mi iznad Škotske uletimo u takvu oluju da to ne mogu opisati. Ušli smo u forcu 11, a najveća je forca 12, koja se rijetko kad uopće događa. Forca 11 znači da su valovi visoki 20 do 30 metara i nitko nije mogao normalno funkcionirati. Jedne večeri iščupao se frižider iz zida te me pogodio u glavu, bilo je i morske bolesti, ali prije svega strašnih glavobolja. I u toj smo oluji bili punih sedam dana, pa sam jedan dan, ozlojeđen, prišao kapetanu Vukotiću: “Kada dođemo u Quebec, želim ići kući, nije ovo za mene.”

Imao sam 18 godina i na prvom putovanju smučio mi se mornarski život. Danas imam 100 kila; kad sam došao na brod, imao sam 60, a kad sam kapetanu rekao da bih išao kući, imao sam 50. Ne znam možete li me zamisliti s upola manje kila. Kapetan mi je tada uzvratio: “Ako stvarno želiš, idi, nema nikakvih problema. Ali pazi ovo: ja u karijeri, a uskoro idem u mirovinu, nisam doživio takvu oluju kao što je ova. Mislim da si ovo doživio sada i više nikad. Idemo sada otploviti Velika jezera sve do Thunder Baya, pa ako na povratku u Quebec i dalje budeš htio ići kući, ja te puštam”. Tada sam se zaljubio u Velika jezera i to je, mislim, i danas jedna od najljepših navigacija koje sam imao u životu. Na povratku sam odlučio da neću ići kući i ostao sam na brodu sljedećih 11 godina.

I što se onda događalo s vama?

Plovio sam svijetom i imao sreće da sam uvijek bio na zanimljivim linijama. Bio sam u trampu – dakle nismo imali fiksnu liniju. Mislim da sam prvi Hercegovac koji je bio u Gvajani, u Georgetownu. To je mjesto koje izgleda kao da je Bog zaboravio da ga je ikad stvorio. Išli smo na ušće rijeke Demerara po neku vrijednu rudaču, ali uopće nije bilo luke, samo smo došli do obale i privezali su nas na neka stabla, ukrcali to što su trebali ukrcati i mi smo se odvezli natrag. Ta je Gvajana, nažalost, poznata jedino po tome što se tamo dogodilo najveće masovno samoubojstvo svih vremena. Ali sad su otkrili goleme količine nafte, tako da izgleda da bi zemlja mogla biti novi Katar, lijepo da ih je sreća malo pomazila.

Što je bio vaš posao na brodu?

Bio sam časnik palube – treći, drugi pa prvi, a poslije, kada sam prešao na jahtu, bio sam prvi časnik i rotacijski kapetan s još jednim kolegom. Dakle, izmjenjivali smo se.

Kako dolazi do toga da u nekom trenutku iz trgovačke plovidbe ulazite u svijet luksuza?

Bivši gazda dobio je u nasljedstvo jahtu od 56 metara i odlučio krenuti na put oko svijeta. Tražio je posadu koja je više puta oplovila svijet pa je preko jednog znanca Hrvata došao do mene i ja sam se ukrcao na tu jahtu u Monaku. Ali, nažalost, nikada nismo napravili taj put oko svijeta.

Zašto?

Vodio je veliku tvrtku i uoči puta izračunao da bi kad bi na dvije–tri godine otišao na put oko svijeta, tri do četiri tisuće ljudi ostalo bez posla, a on bi izgubio znatan dio bogatstva. Zbog toga je odustao. Bilo mi je krivo jer sam zbog toga i došao k njemu, ali mislim da je i njemu to teško palo te da je tada počela njegova dekadencija. Shvatio je da nije slobodan čovjek, a čini se da se nakon što je odustao od tog sna, i sam počeo mijenjati nagore. Ali dobra je stvar to što je on tu jahtu dao u čarter, dakle u komercijalno iznajmljivanje, tako da smo imali puno sjajnih gostiju na brodu koji su ga unajmljivali. I tu sam proveo sljedeće tri godine.

Dakle, sljedeće tri godine bili ste s najbogatijima?

Recimo, svake smo godine radili Canneski filmski festival; našu bi jahtu unajmljivale filmske zvijezde ili filmske kuće. Uglavnom, vidio sam sve te zvijezde – spavale su kod nas na brodu ili dolazile na zabave koje su se kod nas održavale. Kao klinac bio sam zaljubljen u Sophie Marceau i jedan od najljepših susreta bio mi je upravo s njom – bila je na našem brodu i cijeli me je dan bolio trbuh od te opijenosti, koliko je bila predivna. Ostavila je nevjerojatan dojam na mene. Onda Nick Nolte – on je baš onakav kakvim se i prikazuje: kao da si ga odledio iz kromanjonskog vremena, prebacio u današnjicu i sada pokušava u njoj funkcionirati.

Komunicirali ste s njima?

Da, oni se vole družiti, to postaje njihov otok sreće, mjesto na kojem ih nitko ne dira jer nema paparazza. Nije to bilo loše, ali za posadu to nije raj jer se radi i po 16 sati na dan. Za zvijezde je to odmor, ali mi s druge strane moramo pružiti apsolutno sve da bismo opravdali ogromnu cijenu koju oni plaćaju. Recimo, jahta od 60 metara za tjedan dana košta 600.000 eura, bez ostalih troškova, pa se to može popeti i na milijun dolara. Nema te turističke djelatnosti koja toliko može naplatiti za kratak period. Tako da su od nas velika očekivanja, pa iza svega stoji velik rad, muka i stres. To mi je bila škola za ono što ću poslije raditi.

Je li financijski isplativije raditi na jahti ili na teretnom brodu?

Na jahti. Tri puta je bolja plaća, ali je šest puta teži posao.

Jeste li tu dodatno smršavjeli ili ste se udebljali?

Tu se deblja od stresa, pa sam se i ja udebljao. Ali definitivno tu sam imao manje vremena za sebe nego u trgovačkoj mornarici. Već u startu bio sam razočaran što neću napraviti taj put oko svijeta jer koliko god sam zemalja posjetio tijekom plovidbe u trgovačkoj mornarici, nedostaju mi neke zemlje poput Novog Zelanda, Tasmanije, Fidžija, fali mi, recimo, Bora Bora i mnogo privlačnih mikrolokacija. Ali opet se dogodila nevjerojatna stvar koja mi je usmjerila život. Bio sam teški pušač, počeo sam pušiti s 14 godina i trošio tri kutije na dan. I na jahti mi se odjednom osvijestilo da smrdim sam sebi, a jutrima sam već dugo užasno kašljao. I odlučio sam baciti duhan.

Nakon tjedan dana, tijekom iznimno zahtjevnog čartera – gosti su bili vrlo naporni, potopili su dva jet-skija i u međuvremenu se zabili u stijene – mene je jedne večeri uhvatio snažan bol u prsima i ruci. Pozvali su liječnika, koji je odmah rekao: “Ovo što opisujete, to je srčani udar.” Ubrzo su me helikopterom prebacili u bolnicu u Monaku. No ondje se pokazalo da nije riječ o infarktu, nego o teškoj apstinencijskoj krizi zbog naglog prestanka pušenja. Liječnik mi je rekao da se to ne radi tako, nego korak po korak. I danas kad pomislim na cigarete, sline mi navru na usta, ali ne pušim od te 2003. Upravo se tada, u bolnici, dogodio trenutak koji je promijenio tijek mog života. Upoznao am svoje buduće partnere, ujedno i agente.

Brinuli su se o meni dok sam bio hospitaliziran, podmirivali troškove i pazili da mi ništa ne nedostaje, uključujući i to da o meni skrbe najbolji liječnici. Riječ je o Tomasu Morenu i Laurentu Certaldiju, koji dolaze iz obitelji Cosulich. S vremenom smo postali bliski prijatelji, ja sam se vratio na brod, ali smo ostali u kontaktu. U međuvremenu je talijanskom milijarderu za kojeg sam radio preminula partnerica. Već nakon tri-četiri mjeseca pojavio se na jahti s novom, plavom, iznimno lijepom djevojkom. Svi smo bili pomalo iznenađeni koliko je brzo krenuo dalje, ali i očarani njome; doista je bila posebna. No s vremenom smo svi zajedno svjedočili koliko novac može utjecati na čovjeka i kako ga može preobraziti, gotovo neprimjetno iz nečega doista lijepog u nešto bitno drukčije, i ne osobito lijepo.

To vam se nije svidjelo?

Nimalo, i zato smo moj kolega Riccardo i ja odlučili otići dalje. Jednostavno više nismo mogli. Normalno, gazdi nismo spominjali njegovu djevojku jer to su stvari između njih dvoje. Ali tada smo svakako odlučiti krenuti u osnivanje agencije, no kad smo mu to rekli, odmah se ponudio da bude treći partner. Odgovarali smo ga tvrdeći da to nema smisla jer tu neće biti nekog novca za milijardera, ali on je inzistirao jer je želio ostati s nama u nekakvom odnosu. Ali mi smo bili uporni u odbijanju i on je prekinuo sve kontakte s nama. Tada smo shvatili da mi nikad i nismo bili prijatelji, nego samo njegove malo skuplje igračke.

I sad govorimo o agenciji Simmor Marine, koju imate do danas. Naziv agencije ima veze s vašim prezimenom?

Da, sim je Šimić, a mor je Moriconi, kolega s kojim sam to osnovao. U jesen 2004. smo je registrirali, a naša prva sezona bila je 2005. godine.

Što je zapravo suština te ideje?

Kao prvo, htio sam se vratiti u Hrvatsku jer ona je tada polako gubila imidž ratne zone. Jahte su polako dolazile i nedostajao je dobar servis. To je bila naša ideja. Ali problem je bio što sam odlučio taj biznis razvijati na sjeveru, u Rijeci, za što su svi govorili da nema apsolutno nikakvog smisla. Glavnina jahtinga odvijala se između Dubrovnika i Splita. I danas je tako, ali ipak manje, zahvaljujući nama.

Je li vam danas žao što niste krenuli na jugu?

Ne, dapače, drago mi je i zbog moga kraja u koji sam uložio, ali i zbog muke koju sam morao proći jer danas svemu dajem veću težinu, pa je i slađe. Uostalom, znate i sami: nije isto piti vodu kad ste žedni i kad niste – to su dva posve različita iskustva.

Jeste li tada svu ušteđevinu uložiti u agenciju?

Dobro sam zarađivao pa sam imao i solidnu ušteđevinu, kao i novac koji sam čuvao za veći stan kad se oženim. No u tri godine sve je nestalo – morao sam održavati visoki standard agencije, a brojke to nisu pratile. Novac je samo kopnio. Prodao sam jedan sportski auto, pa drugi, a zatim sam počeo trošiti i ušteđevinu za stan. Agencija je sve to “pojela”. Na kraju mi je ostalo dovoljno za još dva mjeseca života i već sam počeo razmišljati na koji bih se brod vratio jer nisam htio ulaziti u dugove.

Je li istina da ste u početku sami čuvali jahte jer su tu bili neki narodnjački klubovi, da se ne bi netko bocom zaletio na jahtu?

U to vrijeme nismo u luci imali zaštitare kao danas, a u Rijeku sam dovodio prve jahte, na što ljudi nisu bili naviknuti. Grad tada nije bio osobito prijateljski nastrojen prema takvoj vrsti turizma. Uz to, odmah uz jahtarske vezove nalazila su se dva narodnjačka kluba, pa bih u pet ujutro, kad bi izlazila pijana ekipa, ja – koji sam zbog toga spavao u autu – ustajao i doslovno čuvao jahte, ulazio u sukobe i pazio da ne dođe do incidenta. U početku je to doista bilo preživljavanje. No znao sam da ako izdržimo taj prvi val i ako se Rijeka navikne na jahte, to može postati iznimno atraktivno mjesto za ovaj posao. Rijeka ima dvostruki lukobran i sve što ozbiljna marina treba, zapravo zadovoljava najviše svjetske standarde. Kao grad, infrastrukturno gledano, ima golem potencijal. Malo je takvih marina na svijetu, zaštićenih od gotovo svih vjetrova. Samo, trebalo je vremena da to dođe na svoje. Danas je Rijeka jedna od najpoželjnijih destinacija za zimovanje velikih jahti.

Kada dolazi do preokreta, je li to pojava Flavia Briatorea?

Na putu u Hrvatsku njegov kapetan Luigi Del Tevere pitao je jednog mog prijatelja tko je dobar agent u Hrvatskoj i tako su došli do mog broja. Luigi Del Tevere i njegov gazda Flavio Briatore doslovno su mi promijenili život. Kao prvo, doveli su mi prave klijente, povezali me s najmoćnijim talijanskim obiteljima, koje su imale nevjerojatne jahte, a onda su me oni dalje povezivali s ostalima. Taj naš krug jahtaša jako je mali, 500-600 ljudi. Ali ja sam tada odmah znao da više nikada neću dobiti takvu priliku i zgrabio sam je. To se dogodilo tri godine nakon osnivanja agencije, 2008.

Kako je bilo u vrijeme pandemije?

To su bile najbolje godine jer jahting je otporan apsolutno na sve. Svaki kaos, svaka kriza prilika je za zaradu, iz svake krize bogataši izlaze još bogatiji, pa su tako izašli i iz korone. Posebno u IT sektoru, koji sada vlada svijetom. Mislim da će i iz ove krize jako puno ljudi izaći puno bogatiji.

Ali može li energetska kriza utjecati na nadolazeću sezonu?

Mislim da se to neće dogoditi, mi Hrvati savršeno funkcioniramo u kaosu, tako da mislim da je ovo naše vrijeme. Mi smo cijeli život u nekoj krizi i znamo u njoj plivati. Pretpostavka je da će Europljani odustajati od najistočnijeg Mediterana i vjerujem da će ove godine turizam, ali i jahting, imati nekih 10 posto bolju sezonu nego lani.

Negdje sam pročitao podatak da preko vaše agencije u Hrvatsku dolazi više od 50 posto velikih jahti.

Da, ali preko dvije firme jer mi od prvog dana imamo suradnju sa svojim najboljim partnerima, Adriatik Servisom iz Dubrovnika. Oni drže južni Jadran, mi držimo sjeverni, a zajedno držimo više od 50 posto tržišta.

Tko su sve ti bogati ljudi s jahtama koji dolaze, jesu li to neki “no-name” ljudi ili poznate face?

Ima jako puno milijardera za koje čovjek nikada nije čuo. Ljudi koji imaju nekakav dobar patent, ekipu koja ima dominaciju u nekakvoj industriji – recimo kozmetici, mesnoj, prerađivačkoj, koji su potpuno nepoznati, a teški milijarde. Naravno, ima i ekipe za koju se zna, ali naš glavni izvor zarade su ljudi za koje uistinu nikad niste čuli.

Dolaze li bogati Arapi?

U brodogradilištu Viktor Lenac imamo brod u vlasništvu kraljevske obitelji iz Saudijske Arabije. Prije toga s jahtom Al Mirqabom bila je u Rijeci obitelj Al Thani, vladari Katara. Naš Jadran vole svi, mi smo jedna od rijetkih destinacija koja je svima draga. Jedini je problem što je Jadran svima daleko, tako da se ljudima teško odlučiti otići na dulje putovanje, pokraj vječnih hitova Francuske i Italije. Dakle, svi koji drže do sebe posjetit će Capri, Saint-Tropez, Monako, a ove druge destinacije posjetit će za dušu, ali ne svake godine. Recimo, intervali dolazaka k nama su svakih četiri-pet godina, ali definitivno se ljudi raduju kad se vraćaju u Hrvatsku. Jer ovo je mikrolokacija koja je vrlo specifična. Prodajemo isključivo emociju.

Što mislite pod tim?

Mi prodajemo zvuk cvrčka, kristalno more, škoj koji se nalazi u blizini broda, miris borovine koji dolazi s kopna… Ali imamo i velik problem. Kad milijarder iz Francuske ili Saudijske Arabije kaže da bi otišao kupiti neki Patek Philippe, a njegova supruga nešto od Prade, Louisa Vuittona ili Guccija, i spremni su potrošiti 500-600 tisuća eura – mi ih nemamo kamo poslati. Dakle, luksuzni šoping ne postoji, noćni život ne postoji, mi u Hrvatskoj nemamo zastupljen nijedan svjetski klub kao što je u Francuskoj, gdje svaka plaža ima svog DJ-a. David Guetta, Tiësto, redovito su u Saint-Tropezu, dok mi toga po našim otocima nemamo.

Donedavno smo imali Hvar, koji je odlučio krenuti drugim putem i pretvoriti se u mirnu destinaciju, tako da mi party destinaciju nemamo. A kao što je Fiatu bitan Ferrari ili Volkswagenu Lamborghini, tako i nama mora biti jahting jer oni su vrhunski ambasadori našega turizma. Više vrijedi jedan post Denzela Washingtona, Jay Z-ja, Johnnyja Deppa ili Taylor Swift da su bili u Hrvatskoj nego reklama na koju ste potrošili pola milijuna eura. Posebno me živcira kad ljudi kažu da ti bogataši samo stoje usidreni i ništa ne troše, to je jedna od najvećih zabluda.

Na što troše kad smo već kod toga?

Na sve: naplaćuju se vezovi, sidrišta i pilotaže, zatim oni jako puno troše na hranu jer odlaze u najbolje restorane i kupuju najbolja vina. A svi oni imaju i velike posade. Nedavno smo na jednoj konferenciji u Rovinju, na kojoj je bio i predstavnik Ministarstva turizma, razgovarali o tome koliko troši klasični turist, a koliko nautičar. Tada sam rekao da u prosjeku naši klijenti na jahti od 50 metara potroše četiri do sedam tisuća eura dnevno po osobi. Gospodin iz Ministarstva rekao je da je to nemoguće, ali sam imao sreću da je na panelu bio i gradonačelnik Umaga, pa sam ga zamolio da gospodinu objasni koliko stoji boca Petrusa. Kad je rekao da je oko 9000 eura, sve je postalo jasno. Zatim, kilogram kobe govedine je od 1000 do 3000 eura. Smatram da bismo se ovom dijelu turizma trebali posvetiti jer tu imamo jako mali udar na ekologiju, a jako velik dobitak.

Onda ne trebam ni pitati da usporedite je li bolji jahting ili kruzerski turizam?

Kruzeri su dobri jer ljudi na kružnom putovanju u svakom mjestu provedu pola dana, pa ako im se svidi, poslije odluče doći s obiteljima na tjedan dana. Zamislite kruzere kao ogledni salon u kojem na brzinu pogledaš sve, a onda se poslije odlučiš za dulji boravak. Recimo, Vijetnam je krenuo s kružnim putovanjima, ljudi su ostajali po jedan dan, a onda su shvatili da je riječ o sjajnoj destinaciji i počeli dolaziti avionima, u klasičnom turizmu. Tako da nisam protiv kruzinga.

O kruzerima se često govori negativno, da ispuštaju otpadne vode, da turisti malo troše…

S kruzera se ne smije ispuštati otpad, no svatko može napraviti nezakonitu stvar. No ja govorim o zakonima, a oni su vrlo jasni i u jahtingu i u kruzingu. Dakle, nema ispuštanja crnih voda ni u lukama ni u teritorijalnim vodama. Ako netko to napravi, naravno da treba biti rigorozno kažnjen.

Odakle vam dolaze klijenti?

Naši glavni klijenti su Amerikanci, Talijani, Francuzi, Španjolci i Južnoamerikanci, koji se u zadnje vrijeme jako dižu. Brazilci, Argentinci, Meksikanci postali su nevjerojatna sila. Bili su tu i Rusi, ali njih smo izgubili na dugo razdoblje i jahtarskoj zajednici jako nedostaju. Jer oni su imali polovinu najvećih jahti na svijetu. Recimo, Roman Abramovič je smatrao Hrvatsku drugom domovinom. Ali ne samo on nego i mnogi drugi obožavali su ovaj kraj, imaju veliku emociju prema Hrvatskoj. Još dok sam bio na jahti, upoznao sam Jurija Lužkova, koji je tada bio gradonačelnik Moskve. To je jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao. Da su stvari išle malo drukčije i da je on umjesto Putina došao na vlast, što je bila jedna od ideja nakon Jeljcinova odlaska, mislim da bi svijet izgledao potpuno drukčije. Isto tako i njegovi prijatelji koji su dolazili s njim, to su bili ruski intelektualci, pisci, pjesnici. Bilo je divno gledati i slušati njihovo pjevanje, druženja, opuštenost…

Gdje putuju naši bogataši koji imaju velike jahte?

Mi nemamo milijardere, imamo milijunaše. Prvi je problem milijunaša to što mnogi od njih žele postati milijarderi. Dakle, pokušavaju da im životni stil bude što sličniji milijarderskom. Mnogi jako pate zbog toga i katkad se jednostavno financijski raspadnu. Ali sad ću vam reći nešto vrlo slikovito. Kad biste morali milijun prebaciti u sekunde života, znate li otprilike koliko je to vremena? To je otprilike jedanaest dana. A znate li koliko je milijarda sekundi? Gotovo pola života – trideset i jedna godina! Eto, to vam je razlika između milijunaša i milijardera. Jahta je prokletstvo koje je Bog dao milijarderima ili svakom čovjeku koji je ima. Dakle, ona nema apsolutno nikakvog opravdanja, kad je kupiš, odmah si izgubio na njoj, i stalno gubiš i gubiš. Za održavanje jahte godišnje se potroši 10 posto njezine vrijednosti, znači ako si je platio 500 milijuna eura, godišnje održavanje je oko 50 milijuna eura i u deset godina izgubio si 500 milijuna samo na održavanju. Tako da ona s ekonomskog aspekta nema apsolutno nikakvog smisla.

Imate li vi kakvu jahticu?

Imam brodicu, nemam jahtu. Imam brodicu od 12 metara, ali isto gubitaš. Samo dva-tri puta na godinu izađem na more, ali kad izađem, najsretniji sam čovjek na svijetu.

Koliko će klimatske promjene utjecati na turizam u Hrvatskoj?

Hrvatska je u takvoj poziciji da će, kako god se stvari razviju, dobro proći. Naime, nalazimo se u umjerenom pojasu, a klimatski već klizimo prema suptropskom, što znači da bismo uskoro mogli imati dvije sezone – sušnu i kišnu – a i more će biti toplije. Imat ćemo neku vrstu karipske klime, a vjerojatno će dolaziti i nove biljke i ribe. Jednostavno se trebamo prilagoditi tim promjenama. Najgore će prolaziti zemlje u tropskom pojasu. One iz tropskog pojasa prelaze u, slikovito rečeno, “pojas užasa”, tako da će njima biti uistinu teško.

Vratimo se na Cosuliche, koje smo samo malo okrznuli. Nekada davno zapravo ste se bili prijavili na posao kod njih pa su vas odbili?

Kad sam završio školu, bilo je jako teško naći posao. Kao prvo, industrija nije bila na razini na kojoj je danas, Kina tada nije bila jaka i nije bilo toliko brodova ni prijevoza. Cosulichi su tada imali ogromnu agenciju za ukrcaj u Trstu i krenuo sam kod njih potražiti posao. Bio sam u buntovničkoj fazi, s dugom bradom i kosom, nemam pojma kako sam bio odjeven, zapravo me i nije bilo briga. Odradio sam intervju, ali me nikad nisu nazvali. No 2014. postajem partner u firmi i sa svojim partnerom Augustom Cosulichem odlazim u Trst. Tamo nailazimo na nekog Antoninija i ja ga prepoznam – pa on je mene prije 30 godina intervjuirao i nikad mi se nije javio! Kažem to Augustu, on prenese Antoniniju, ali ovaj se, naravno, ne sjeća. Kaže da je sve digitalizirano, ode provjeriti i ubrzo se vrati s mojim papirima smijući se: “Piše na dnu – čudno izgleda, kao da je spavao na klupi do prije pola sata, ne ulijeva povjerenje.” Zato me nisu uzeli. A s njima sam 2014. postao partner i do danas sam u jako dobrim odnosima s cijelom obitelji. To partnerstvo jedna je od najvažnijih stvari u mom životu jer riječ je o jednoj od najvećih firmi na svijetu u svojem sektoru.

U kojem ste smislu partneri?

Ja sam suvlasnik i vodim, zajedno sa svojim kolegama Tomasom i Laurentom, jahting dio firme. Svoju sam firmu ugradio u njihovu. I ostao vlasnik.