Godine 2002. Ghyslain Raza, debeljuškasti tinejdžer iz Kanade, snimio se kako glumi scenu iz Ratova zvijezda, koristeći improviziranu svjetlosnu sablju. Njegova čudna predstava bila je smiješna, dijelom i zato što nije trebala biti. I sigurno nije trebala biti javna: gotovo godinu dana snimka je stajala na polici u Razinu školskom TV studiju, gdje je snimio tu scenu. Međutim, negdje 2003. godine jedan učenik pronašao je snimku, digitalizirao je i postavio na internet – i Razina noćna mora je započela. U samo nekoliko dana, “Star Wars Kid” postao je predmetom prave internet pomame. Postavljena je na stotine blogova, pojačana glazbom i zvučnim efektima, i pogledana od milijuna ljudi. Cijeli web sajtovi posvećeni su toj snimci; jedan od njih, jedimaster.net, izabran je među Timeovih 50 najboljih sajtova 2003. godine. Da je taj tinejdžer htio biti slavan, nije mogao tražiti ništa bolje. Ali u Razinu slučaju, postao je predmet općeg ismijavanja, a to je upravo ono čega se svako dijete najviše užasava.

Tamna strana
Sve Raze neka se paze: svake godine ovakve priče postaju sve učestalije. Služe kao podsjetnici na tamnu stranu internetske slave: poniženje. Već postoje deseci web stranica namijenjenih ponižavanju drugih. Postoje sajtovi na kojima se vrijeđaju bivši ljubavnici, na kojima se prikazuju snimci nečijeg nepristojnog ponašanja ili oni o lošim vozačima. Takve stvari mogu proslaviti ili uništiti neku osobu u nekoliko sekundi.“Svatko može postati slavan ili svjetski zločinac u trenu”, kaže Daniel Solove, profesor prava na Sveučilištu George Washington i autor knjige “Budućnost reputacije: trač i privatnost na internetu”. “Neki ljudi mogu uživati u tome. Ali drugi mogu reći da to nije uloga koju bi željeli preuzeti u životu”.“Dog poop girl” nije bila uloga koju je htjela preuzeti jedna studentica u Južnoj Koreji kad 2005. godine nije željela pokupiti iza svog psa u podzemnoj željeznici u Seulu. Možda bi to netko nazvao malim propustom, ali drugi putnik snimio je scenu svojim mobitelom i stavio ju na internet. Snimka je izazvala pravu histeriju u Koreji. Žena je potjerana s fakulteta. Nedavno je jedan student Sveučilišta Lewis & Clark u Portlandu na Facebooku optužen zbog seksualnog zlostavljanja druge studentice. U normalnim okolnostima, takve stvari na fakultetu čuvaju se u tajnosti. Ali u ovom slučaju, grupa na Facebooku otkrila je njegovo ime, uz pridjev “silovatelj”, čak i prije nego što je napad prijavljen policiji. Optuženi tinejdžer nije uhićen ni optužen, ali kao da je bio: blogeri su se uhvatili priče, a lokalni alternativni časopis stavio ga je na naslovnicu, otkrivajući sve detalje incidenta kako ga je opisala navodna žrtva, bez iznošenja druge strane priče. Javno sramoćenje, naravno, nije neka novost. Stari Rimljani kažnjavali su ljude tako što su im žigosali čelo. U kolonijalnoj Americi heretici su zatvarani u galge na glavnom trgu, lopovima su odsjecani prsti ili ruke, a preljubnici su morali nositi grimizno slovo A. Ne tako davno američki sudac prisilio je kradljivca pošte da nosi znak o svom nedjelu ispred glavne pošte u San Franciscu; na drugim mjestima seksualni zlostavljači imaju znakove upozorenja na travnjacima ispred ulaza u kuću. Iako društvena stigma može biti dobar način za odvraćanje od zločina, “internet je totalno nepredvidiv”, kaže etičar Jim Cohen s pravnog fakulteta u New Yorku.

Na internetu nema puno mogućnosti konktrole onoga što se objavi i provjera istinitosti onoga što je objavljeno, u najmanju ruku je problematično. Štoviše, istraživanja su pokazala da anonimnost interneta tjera ljude da kažu ono što se inače ne bi usudili. JuicyCampus, tračerski sajt za američke studente, postao je zloglasan po svojoj beskompromisnosti. Sajt traži sočne tračeve pod zaštitom anonimnosti. Ali ono što je počelo kao zabava i igrarija, pretvorilo se u poligon za vrijeđanje i optuživanje za drogiranje i seksualne avanture u kojima se studentima navode imena. “Svatko s lošom namjerom može na tom sajtu napasti nekog nedužnog studenta koji se ne može braniti”, rekao je Daniel Belzer, apsolvent s Dukea. Regulatorna tijela ističu kako je takve sajtove, kao što je JuicyCampus, vrlo teško nadzirati. U SAD-u, kleveta se dokazuje tako što žrtva mora dokazati da je u tome postojala namjera, dok je u britanskom pravnom sustavu teret dokazivanja na obrani koja mora dokazati da u tome nije bilo namjere. Članak 230. Zakona o nadzoru komunikacija iz 1996. godine štiti operatore na web sajtovima od odgovornosti za rječnik kojim se služe njihovi posjetitelji.

Anonimnost
Što, dakle spriječava ljude da na internet stavljaju što god žele o vama, ako to može učiniti u anonimnosti i bez ikakvih posljedica? Za ljude koji pišu blogove i koriste društvene grupe kako bi svoje privatne informacije dali svima na uvid, to predstavlja ozbiljan rizik. “Mislim da se ljudi lako navlače na percepciju interneta u medijima: da na njemu svatko može imati svojih pet minuta slave”, kaže Barry Schuler, bivši direktor AOL-a koji sada producira novi film “Look”, o javnom video nadzoru. “Ali time se i sami izlažu – zauvijek”.Kad je nepoželjni sadržaj jednom postavljen na internet, gotovo ga je nemoguće povući. Obitelj “Star Wars Kida”, koji je zbog svoje nevolje završio na psihoterapiji, podnijela je tužbu protiv učenika koji je postavio video na internet i nagodila se izvan suda. Ali desetine verzija tog videa i dalje su dostupne na internetu. Optuženi silovatelj iz Lewisa & Clarka također je angažirao odvjetnike. Ali ukucajte njegovo ime na Google i već prvi rezultat izbacit će pridjev “silovatelj” uz njegovo ime. Ako nas “Star Wars Kid” ičemu može naučiti, onda je to da će sramota, kao i sila, uvijek biti s vama.