Tragedija obitelji Šušnjara čija je kćer Kristina brutalno ubijena, posljednjih dana ne silazi s naslovnica većine hrvatskih medija, portali su prepuni neprovjerenih detalja koji, kao, otkrivaju ubojicu i način ubojstva, a pojedini televizijski urednici hvale se ekskluzivom objavljujući gadljive pojedinosti. Tako je Mirjana Hrga na Novoj TV na dan kad jedan član šire obitelji nije uspio prepoznati tijelo u udarnom terminu razgovarala s Alanom Bosnarom, predstojnikom Zavoda za sudsku medicinu u Rijeci. Hrga najavljuje prilog riječima da je “obitelj u teškom šoku”, pa se onda vidi uplakana majka koja zapomaže “vratite mi moje dite!”, da bi voditeljica nastavila kako je sve to strašan šok za obitelj te da roditelji uopće nisu išli na identifikaciju tijela. I dr. Bosnar se slaže da je identifikacija “ovo nešto najgore što se roditelju može dogoditi”, te da ima razumijevanja za roditelje. No, sve to ih ne sprečava da pričaju o detaljima smrti nesretne djevojke, gotovo je secirajući pred očima gledatelja među kojima su možda bili i roditelji ubijene djevojke. Hrga pritom zaključuje da se ovdje “izgleda dogodila strašna destrukcija, posebice glave”. To što nesretni roditelji još nisu ni shvatili što se zapravo dogodilo njihovoj kćeri, što im je bilo teško prihvatiti da nje više nema, a kamoli način na koji je ubijena, nikome na Novoj TV nije smetalo. Ovo je samo jedan primjer kad mediji izgube kompas i razmišljaju samo o zaradi. Kako će njihovo zarađivanje kruha, a možda i nekoliko skupljih stvarčica, utjecati na najbliže onih koje seciraju malo koga zanima. Slične stvari radi većina medija, izvode se javne obdukcije, seciraju se obiteljski odnosi, krše se prava djeteta. I nikome ništa. Nedavno je u emisiji Istraga obrađivan slučaj dječaka kojeg je istukao nastavnik. Emisija je uzela u obranu dječaka pa je krenuo progon nastavnika, no negdje na pola puta i njima je ispao kompas. Kada su iz škole ustvrdili da je dječak često neposlušan, novinarka je javnosti predočila medicinsku dokumentaciju iz koje se vidi da dječak ima psihički poremećaj. U nastavku emisije nekoliko ga puta naziva “retardiranim”. I nikome ništa. I logično je da se nikome ništa ne događa jer u Hrvatskoj jednostavno se ovakve stvari ne mogu ozbiljno kazniti. Prijave protiv novinara mogu se podnijeti Sudu časti Hrvatskog novinarskog društva, no sankcije su zapravo nikakve.

Upozorenja novinarima koji sustavno krše Kodeks časti HND-a i etičke kodekse matičnih kuća zapravo ne znače ništa. Čak ih ne brine ni isključenje iz HND-a kojeg mnogi novinari i nisu članovi. Novinare se zbog toga ne sankcionira ni u matičnim kućama jer njihovi tekstovi ili prilozi ionako odobravaju urednici, koji su tako još odgovorniji. Svatko se može sjetiti barem jednog slučaja kada su podizane tužbe protiv novinara i medija zbog nekakvih duševnih boli, a nerijetko su izricane i novčane kazne samo zbog izrečenog stava. Nedavno je sud u Rijeci presudio da Novi list mora platiti odštetu ženi čija se slika, snimljena na javnoj plaži, našla u novinama. No, nitko ni ne pomišlja na tužbe kada se objavljuje, primjerice, identitet silovane djevojčice iako se ne može usporediti šteta koja je učinjena njoj sa štetom kakve kupačice ili uvrijeđenog političara. Vjerojatno je to jedan od najvažnijih razloga što je broj kršenja etičkih pravila u Hrvatskoj zapravo u porastu, što priznaju svi koji se tim problemima bave. Dokaz za to je i jedan od zaključaka s nedavne Skupštine HND-a, u kojem se tvrdi da novinari prečesto krše Kodeks časti. “Skupština poziva sve novinare da se u svom radu pridržavaju načela etike i profesionalizma, a posebno u slučajevima kada su teme novinarskih priloga djeca. U tom smislu, Skupština poziva i vlasnike medija da prihvate provedbu pravila profesije naspram hinjene utrke za senzacionalizmom”, kaže se u tom zaključku. A Kodeks časti brani fotografiranje i intervjuiranje djece bez nazočnosti roditelja, razgovor s učenicima bez odobrenja škole, otkrivanje identiteta djece upletene u slučajeve seksualnog zlostavljanja i slično. Situacija je po tom pitanju sve gora. U trci za profitom, čitateljima ili gledateljima, ne poštujemo minimum etičkih normi. Žalosno je što novinari žele biti policajci, pa nerijetko objavljuju identitet ljudi prije policije. Posebno je strašno kad su u pitanju djeca i neke manjinske skupine“, kaže Mislav Bago, potpredsjednik HND-a, koji smatra da bi moguće rješenje ovog sve većeg problema moglo biti u tome da se u takvim slučajevima tuže izdavači, a ne novinari. ”Novinari uglavnom govore da su na takav rad prisiljeni jer to vlasnici od njih traže”, kaže Bago, koji vjeruje da bi vlasnici više poštivali etičke norme kada bi oni morali plaćati velike kazne.

Situacijom nije zadovoljna ni Mila Jelavić, pravobraniteljica za djecu, koja puno energije gubi upravo na upozoravanje vlasnika i glavnih urednika pojedinih medija da su naštetili nekom djetetu. “Na žalost, situacija je sve gora. Doduše, ima medija, doduše rijetkih, koji poštuju prava djece. A različite su i reakcije glavnih urednika. Neki prihvate našu kritiku i kaže da će ubuduće paziti, a neki se čak i uvrijede”, kaže Jelavić, koja upozorava novinare da pripaze i kada objavljuju nešto za što imaju dopuštenje roditelja. Često puta, naime, roditelji dopuštaju objavu identiteta djeteta u medijima iako je i novinaru jasno da to nije u najboljem djetetovom interesu. Ni Jelavić nije zadovoljna sudskim tretmanom ovakvih slučajeva te i ona smatra da je možda to razlog što su mediji sve bezobzirniji. “Nešto svakako treba promijeniti. Nažalost, mi nemamo sudsku praksu ili ona meni nije poznata. Dok se ne dogodi tri ili pet slučajevima u kojima će se odgovarajuće kazniti medij koji povrijedi prava djeteta, ne vjerujem da će se nešto promijeniti”, kaže Jelavić. No, dok ne proradi samoregulacija koju bi sudovi mogli potaknuti, urednici i novinari i dalje će imati javne obdukcije ili će kršiti prava djeteta. Ili će o ovome razmisliti tek kada njihovo dijete bude na novinskoj naslovnici. A razlog ne bude prva nagrada u natjecanju iz matematike.