Barem nakratko Rijeka i Split sklonili su se s naslovnica novina i iz termina udarnih vijesti kao lokacije gubitaških škverova. Gotovo u isto vrijeme splitski i riječki teatar postavili su dvije žanrovski oprečne produkcije, operu “La Bohem” i glazbenu dramu “Gospoda Glembayevi”. Obje dižu prašinu na svim razinama: o “La Bohem” se govori u udarnim TV terminima, a o “Gospodi Glembayevima” puni su novinski stupci, kulturne emisije, pa čak i obični razgovori. Ako kompariramo ove dvije predstave, onda možemo zaključiti da su ansambli splitskog i riječkog teatra u nemogućim uvjetima stvorili predstave koje mame gledatelje u publiku, bilo da je tome presudila umješnost intendanata, marketinški trikovi, visoka i sofisticirana umjetnička izvedba koja tjera suze na oči ili jezu po vratu… Gledališta su svejedno raznolika, a rezultat je i intenzivna rasprava o kulturi, kazalištima i financiranju predstava. Prema riječima intendantice Mani Gotovac, svih dvadeset izvedbi “Gospode Glembayevih” prodano je unaprijed. Svaka predstava od prodanih karata zarađuje između 50 i 60 tisuća kuna, dakle u konačnici oko milijun kuna. Na produkciju je potrošeno oko 600.000 kuna (još nisu do kraja obračunati svi računi), što znači da će “Glembeyevi” vratiti ulog, i još toliko će ostati u kazališnoj blagajni. Zvuči apsurdno da su u zemlji u kojoj baza (gospodarstvo) niže dugove, a nadgradnja (kazalište) proizvodi dobit umjetnici s visokim stupnjem obrazovanja u ansamblima nacionalnih kuća malo više plaćeni od radnika po škverovima. Kazališna produkcija, da bi bila kvalitetna, zapravo spada u red visokobudžetnih projekata. A najskuplje su postave opera. Mani Gotovac objašnjava da produkcija jedne opere u nacionalnom kazalištu u nas stoji od 500.000 do 1,2 milijuna kuna. Raspon je širok, no visina troška ovisi o brojnosti izvođača i mizanscena.

“U svijetu je nezamislivo postaviti operu koja bi stajal ispod 3 milijuna kuna”, tumači Gotovac, “a raspon cijene izvođača seže do nama vrtoglavih 20 milijuna kuna”. No intendant splitskog teatra Milan Štrljić, kojeg smo zatekli u blagoj euforiji neposredno uoči potpisivanja sponzorskog ugovora s ključnim donatorom, Croatia osiguranjem, potvrđuje da je splitski teatar u postavljanje sjajne “La Bohem” potrošio oko 650.000 kuna (premda svi troškovi nisu još obračunati). Mjuzikl je poseban oblik u teatru koji stoji otprilike koliko i opera, no često čak i više jer u mjuziklu su svi. On se, naime, sastoji od ansambla, drame, opere i baleta, a dramska predstava stoji otprilike između 200 i 300 kuna. “Glembayeve smo postavili pomoću dotacije Grada, Županije i Ministarstva kulture, ali da nije bilo zlatnih sponzora, Erste banke i HT-a, ne bismo ih mogli uprizoriti pokrivajući se samo iz budžeta, bez obzira na prodaju karata”, objašnjava Mani Gotovac. Što se tiče Severinina ugovora, već je u javnost procurilo da je za ulogu u Glembayevima plaćena 100.000 kuna, no kako je ugovor ipak tajna, Mani Gotovac kaže da je Severina teatru darovala tri i pol mjeseca rada ako se računa koliko bi inače zaradila od svojih koncerata u istom periodu. U svijetu je financiranje teatara postavljeno drukčije, najčešće kao što je slučaj u Austriji. Ono ide preko Agencija, svojevrsnog poola u koji se slijeva novac iz državne blagajne namijenjen teatrima, plus sponzorstva, a Agencija onda plasira novce u projekte prema umjetničkim i tržišnim kriterijima. Milansku Scalu pak “drže” talijanski bogataši koji su uložili u opernu kuću, a dobili svoju ložu i pažljivo na tome grade svoj ugled. “Kod nas ti primitivni tajkuni nisu shvatili da neće postati to što žele sve dok ne počnu ulagati u kulturu, a tko zna koliko će generacija proći dok im to ne postane jasno”, komentira Mani Gotovac u svom adrenalinskom stilu jer sve su repertoarne predstave HNK Ivan pl. Zajc, ne samo “Glembayevi”, rasprodane, a kazalište bilježi dobit.

‘Severinama’ se u svijetu već davno ne čude

Brezovčeva barunica Severininim utjelovljenjem vrlo je domišljato pozicionirana; hipokriziji mase bačena je rukavica u lice jer se suprotno očekivanjima na sceni razgolićuje Leone Glembay, a barunica je lišena svake putenosti i “upakirana” u androgeni, japijevski lik tako da uspjeh poznatog monologa barunice Castelli nad odrom Ignjata Glembaya ovisi isključivo o glumačkim sposobnostima Severine. I nakon nekoliko izvedbi “Glembayevih” javnost se ulovila na “mamce”. Slike političara s metkom u čelu pogleda uperena u barunicu, scene džipa koji se obrušuje na barunicu… I dok se dio javnosti čudi nad estradnom zvijezdom u dramskoj ulozi, Mani Gotovac odmahuje rukom. “Ma, to je već i u svijetu zastarjelo…”