Najava Katoličke crkve da bi u Zagrebu u suradnji s upravom Milana Bandića gradili dvije tisuće stanova za najam socijalno ugroženim obiteljima, a sami financirali izgradnju kombinacije studentskog i starčkog doma – izazvala je uglavnom pohvale. Razlika u pohvalama je bila samo što se određeni broj onih koji baš i ne vide Crkvu kao instituciju koja je spremna pomagati siromašnima nauštrb svog materijalnog prosperiteta zapitali “a što su dosad radili”. Nastavak svog razmišljaja su obično potkrijepili činjenicom da Crkva samo u Zagrebu potražuje više od 100 objekata i zemljišta koji su oduzeti za vrijeme Jugoslavije, a u većini objekta koji se ekskluzivno Katoličkoj crkvi vraćuju u naturi se nalaze društveni sadržaji – muzeji, škole, vrtići, kazališta…

Potrošački bauk
No, iako to vjerojatno nikada neće javno priznati, možda je potezom s gradnjom stanova Crkva napokon shvatila da se lijek za odumiranje obitelji i smanjenje nataliteta u Hrvatskoj ne nalazi u povratku tradicijskim vrijednostima, pojačanom religioznošću i pridržavanju božjih zapovjedi – nego u ekonomskoj sigurnosti. Posljednje dvije-tri godine prilkom svakog katoličkog blagdana, a i češće, crkveni čelnici upirali su prstom i kao neprijatelja označavali novi način života, potrošačku kulturu, odlazak nedjeljom u kupovinu umjesto na misu, individulizam, stavljanje karijere ispred obitelji – sve to uzrokovano liberalizmom i kapitalizmom. Čak i većina onih koji su slušali i podržavali takve stavove, nastavili su, pogotovo u Zagrebu, odlaziti u šoping centre, kupovati skupe darove za Božić, gledati “duhovno neosviještene” programe na televiziji, itd. Analitičari su ocijenili kako Crkva definitvno gubi i bitke i rat protiv neprijatelja kojeg je sama izabrala. Upravo zato bi investicija u stanove i obrazovanje mogla postati djelotvorni lijek nasuprot neučinkovitim pozivima na mise i u Crkvu. U jednoj od žešćih kritika globalizacije i dereguliranog slobodnog tržišta, engleski ekonomist John Gray u svojoj knjizi “Lažna zora” posebno opisuje utjecaj liberalnog tržišta na socijalnu koheziju u Sjedinjenim Američkim Državama, sadašnjim izvoznicima neoliberalane ideje. Sukus Grayova razmišljanja potkrepljenog statističkim podacima je sljedeći: u društvu s potpuno liberaliziranim tržištem u kojem pojednici nemaju ekonomsku sigurnost (zdravstveno, mirovinsko, naknade za nezaposlene, kolektivne ugovore i sl.), pojedinac je osuđen na konstantnu tjeskobu oko svoje egzistencije. Tome još treba pridodati mobilnost kapitala koji se u potrazi za jeftinijom radnom snagom i troškovima općenito često seli te veoma fleksibilno tržište rada – poslodavac nema odgovornosti za davanje otkaza. Stalno seljenje za poslom i pristajanje na niže plaće kako bi se zadržalo radno mjesto ne omogućava život u istom domu i mjestu te u potpunosti razdvaja partnere i ne omugućava formiranje obitelji.

Dodatna otegotna okolnost je i velika zaduženost građana, što ih stavlja pod prijetnju gubljenja svega što su imali u slučaju gubitka posla u srednjoj dobi. Iako ta pravila u Hrvatskoj nisu u potpunosti zaživjela, činjenica je da je u Zagrebu sve teže kupiti stan i osnovati obitelj, čak i ako su oba partnera zaposlena i primaju prosječne hrvatske plaće. Crkva ne može utjecati direktno na makroekonomsku politiku Vlade, ali sa svojim stanovima može pružiti tako važnu stavku sigurnog krova nad glavom. Može omogućiti obrazovanja studentima kojima to inače materijalni status ne bi dozvoljavao – a obrazovanje ipak pruža veću mogućnost za zaposlenje i plaću koja bi na kraju trebala rezultirati sigurnosti življenja. Crkva izgradnjom studentskog i staračkog doma doprinijela je i oslobađanju mjesta u već postojećim domovima, a sve to uz samo prilično malo odricanje portfelja nekretnina koje ima u svom vlasništvu.

Zahrđala oružja
Ali kako svaka medalja ima dvije strane, i ideja poticanja obrazovanja i socijalne sigurnosti može imati i neke negativne učinke za Crkvu. Općepoznato je da su siromašniji i neobrazovaniji slojevi redovito više religiozni pa su samim tim i bolji “klijenti” Katoličke crkve. Gray primjerice navodi da se u SAD-u zbog sve većeg porasta nesigurnosti i siromaštva, sve više ljudi okreće religiji. Argumentira ih anketom Gallupa koja pokazuje da najviše Amerikanaca među protestantima odlazi u crkvu i da su najviše fundamentalistički orjentirani u cijelom kršćanstvu. U 1991. godini 68 posto odraslog stanovništva pripada nekoj crkvi i 42 posto odlazi na obred svakog tjedna, mnogo viši postotak nego i u jednoj drugoj industrijaliziranoj naciji”. Crkva u Hrvatskoj se očito mora suočiti s činjenicom da ideja obitelji i nataliteta uslijed ekonomske sigurnosti ne znači nužno i priljev novih vjernika koji na kraju i osiguravaju prihode Crkvi. Unatoč tomu, trebali bi shvatiti kako su stara oružja u borbi protiv svjetovnih pravila neučinkovita i kako bi bio red da pojačano počnu vraćati materijalna ulaganja društvo koje ih je stoljećima neupitno financiralo.