Pitanje imovine srpskih poduzeća, koje je ponovno aktualizirano ovog proljeća, pokrenula je u ožujku Skupština Naftne industrije Srbije (NIS) naloživši svom menadžmentu da Vladu Srbije obavijesti kako će NIS tražiti povrat svoje imovine u Hrvatskoj. Ostalo je nejasno zašto se “kuca na otvorena vrata” kad se zna da je NIS državna tvrtka i da u njenim upravnim i izvršnim organima sjede ljudi koje je postavila Vlada Srbije. Neki u tom manevru vide još jedan pokušaj tzv. Koštuničina tehničkoga kabineta da navodnom brigom za interese privrede ojača svoju poziciju u pregovorima o novoj vladi. Stajalište menadžmenta NIS-a je da je imovina nesporna i da se lako može utvrditi. Ona je zavedena u poslovnim knjigama i uvedena je kao osnivački ulog prilikom osnivanja Nafne industrije Srbije. U sjedištu kompanije kažu da je riječ o tridesetak benzinskih pumpi, skladištima, odmaralištima, poslovnom prostoru i imovini što je ostvareno ulaganjem u Jadranski naftovod (JANAF). U NIS-u raspolažu knjigovodstvenom vrijednošću tih objekata, ali je ona utvrđivana krajem osamdesetih prošlog stoljeća tako da je nužno napraviti novu procjenu. Dio imovine, doduše najmanji, još se vodi na stare vlasnike (Naftagas i Jugopetrol). Većim dijelom, na osnovi Uredbe iz 1995. godine, raspolažu Republika Hrvatska i njeni organi, dio je preknjižen na pravne i fizičke osobe, dok dio imovine nikada nije ni bio uknjižen kao vlasništvo NIS-a, ali u naftnoj kompaniji tvrde da posjeduju dokumentaciju kojom neosporno mogu dokazati vlasništvo. Kako su poslije NIS-a i druga javna, i ne samo javna, poduzeća postavila pitanje svoje imovine, otvorilo se pitanje obujma tog vlasništva.

Procjenjuje se da je riječ o oko 200 milijuna eura, a da bi s onim što traži NIS moglo govoriti o 600-700 milijuna eura. Svojevremeno su predstavnici NIS-a spominjali da kompanija polaže pravo na 56 posto vlasništva JANAF-a. Pokrajinsko izvršno vijeće i Privredna komora Vojvodine pokušali su 2002. godine srediti dokumentaciju i napraviti pregledan popis spornih objekata i prava. Osim imovine NIS-a (prij svega Naftagasa), evidentirani su distributivni centri i poslovna predstavništva brojnih poduzeća. Carnex iz Vrbasa imao je svoje predstavništvo u Splitu, Industrija mesa Čoka u Zagrebu i Rijeci, subotički 29. novembar u Zagrebu, Puli i Rijeci, novosadska Neoplanta u Splitu i Rijeci, a Žitko iz Bačke Topole u Karlovcu. Popis je pokazao da su poduzeća iz Vojvodine imale svoja odmarališta u čak 18 gradova na Jadranu. Elektrovojvodina je posjedovala Hotel Avalu u Rovinju, Beočinska tvornica cementa – vilu u Dubrovniku, Novosadska banka odmarališta u Orebiću i Vodicama, Pionir u Splitu, Vojvodinatours u Malom Lošinju, Servo Mihalj iz Zrenjanina u Poreču. Tvornica ulja Vital iz Vrbasa imala je svoje odmaralište u Makarskoj, Lutrija Vojvodine u Igranama, Livnica Kikinda na Braču, Gradsko vijeće Saveza sindikata Novog Sada u Crikvenici… Trezveniji predstavnici sindikalnih udruženja, koja načelno vode ovu akciju, svjesni su da se pitanje imovine ne može gledati jednostrano. Hrvatske tvrtke imale su svoje proizvodne i poslovne objekte u Vojvodini i ta činjenica se ne može zanemariti pri rješavanju ovog pitanja. Izvršno vijeće Vojvodine je u analizi iz 2002, između ostalog, evidentiralo postrojenja Borova i Rade Končara u Somboru i Elektroporcelan u Novom Sadu. Kako se kao najjači argument poteže princip da je “vlasništvo neotuđivo”, posebnim uredbama propisano je da se poduzeća, čija matična tvrtka ima sjedište u nekoj od bivših republika SFRJ, ne mogu privatizirati na osnovi sadašnjih propisa, već će biti riješeno na poseban način. Ovi propisi ne dozvoljavaju tim poduzećima da otuđuju ili iznajmljuju svoju imovinu i da se kreditno zadužuju, što je izazvalo žučno reakciju nekih od njih, posebno Tvornice obuće Boreli iz Sombora. Međutim, Vlada Srbije se prilično tvrdo drži tog principa i ne pokazuje namjeru popustiti. Jedina sporna točka je prodaja Beopetrola (nekadašnjih crpki, skladišta i poslovnica Ine u Srbiji) ruskom Lukoilu. Objašnjenje je da se Beopetrol izdvojio iz hrvatske kompanije prije sloma jedinstvenog jugoslavenskog tržišta.