Europski profesionalni nogometni klubovi bili su potkraj fiskalne 2011. dužni 6,5 milijardi eura. Pokazali su to rezultati istraživanja koje će krovna europska nogometna organizacija Uefa službeno predstaviti na ljeto, povodom početka sezone 2013./2014., otkriva španjolski dnevnik El Pais.

Najveće stavke u klupskoj potrošnji su transferi nogometaša, na koje se godišnje u Europi troši blizu tri milijarde eura, te plaće igračima i trenerima. Prema istraživanju Global Sports Salaries Survey 2012., od deset svjetskih klubova s najvišim plaćama u svim sportovima sedam je nogometnih. Prva četiri mjesta drže Barcelona, Real Madrid, Manchester City i Chelsea, a među deset su još i Milan, Bayern i Inter. S nogometnim poslodavcima mogu se mjeriti samo košarkaški klub LA Lakers (peto mjesto) te bezbolski klubovi New York Yankees i Philadelphia Phillies.

Najzaduženiji Englezi 
Iduća sezona bit će prijelazno razdoblje u kojemu će Uefa pratiti koliko su europski klubovi uspješni u balansiranju poslovnih knjiga, koje im je uvedeno kao obveza. Nakon jednogodišnje generalne probe, u sezoni 2014./2015. na snagu će stupiti Uefine sankcije za klubove koji se ne budu pridržavali financijske discipline. Tada će Uefa moći izbaciti iz europskih kupova klubove koji budu kršili financijski fair play, skup mjera usmjerenih na svođenje klupskih troškova u razumne okvire i stvaranje veće ravnopravnosti između klubova. Danas su klubovi oštro podijeljeni na većinu koja troši samo ono što zarađuje od ulaznica, TV prava, prodaje suvenira i transfera igrača te na sretnu manjinu koju sponzoriraju bogati pojedinci ili kompanije. Uefa je 2010. uvela financijski fair play, dajući klubovima četiri godine za prilagodbu. Radi provjere poštovanja financijskog fair playa, Uefa prati sve klupske obveze prema igračima, trenerima i drugom osoblju, poreznim tijelima i financijskim institucijama. Zasad se čini da su klubovi usvojili poruku, njihovo je zaduženje potkraj 2011. palo za 400 milijuna eura u odnosu na kraj 2010. Sve dotad tendencija je bilo povećavanje zaduženja, koje je u godinu dana do konca 2010. bilo naraslo za 200 milijuna eura.   Najzaduženije nogometne nacije su Engleska s dvije milijarde eura i Španjolska s milijardom eura u fiskalnoj godini 2011.

No, Englezi stoje relativno bolje jer su svi klubovi tamošnje prve i druge lige vlasnici svojih stadiona, dok je to u Španjolskoj slučaj s manje od polovice klubova (stadioni ostalih u gradskom su vlasništvu).Uefa traži od klubova da troše samo onoliko koliko zarađuju, uz nekoliko iznimaka. Svaki će klub smjeti prekoračiti okvire svojih prihoda za pet milijuna eura po sezoni, a odstupanja će biti dopuštena i ako vlasnici dokapitaliziraju klub, ali ne i ako samo klubu daju pozajmicu, kao što mnogi sada čine. U slučaju dokapitalizacije, Uefa će tolerirati prekoračenje razmjerno iznosu ubrizganog kapitala, ali ne više od 45 milijuna eura između 2013. i 2015., odnosno 30 milijuna između 2015. i 2018. godine.   Prije nego što na snagu stupi puni režim kontrole i sankcija, Uefa je u prijelaznom razdoblju predvidjela uvjetne sankcije za prekršitelje, koje se sastoje od zamrzavanja isplate premija za postignuća u europskim kupovima. Tako je jesenas suspendirana isplata nagrada za 23 kluba koji su dugovali plaće igračima, odštete klubovima iz kojih su doveli pojačanja i poreze državnim tijelima. Od ta 23 kluba 15 ih je podmirilo dugove na vrijeme, ostalima je izrečena uvjetna zabrana nastupa u eurokupovima iduće sezone. Među njima je i razvikana španjolska Malaga, čiji je vlasnik katarski šeik Abdullah Al-Thani. 

Zaokret u stavu EU
Uefa je u nastojanjima da obuzda potrošnju bogato sponzoriranih klubova dobila neočekivanu potporu Europske komisije (EK), koja je nedavno osudila neumjerene iznose transfera te neravnopravnost između malobrojnih velikih i mase skromnih klubova. Osim što je podržala punu primjenu Uefina financijskog fair playa, Komisija se zauzela i za sustav kojim bi se dio novca od moćnih klubova prelijevao do skromnijih. Europska je komisija u izvještaju izrazila žaljenje što vrlo malo novca koje najbogatiji potroše na kupnju vrhunskih igrača kaplje do skromnih klubova i amaterskog nogometa. Komisija tvrdi da takva situacija povećava neravnotežu između velikih klubova s jedne te malih i amaterskih s druge strane, do kojih dopire manje od dva posto iznosa transfera. Ostalo se prelijeva unutar uskog kruga elite, iako većina igrača biva formirana u malim nogometnim sredinama. "Razina redistribucije novca u sportu, koji bi morao nadoknaditi troškove formacije i odgoja mladih igrača, nedovoljna je da bi se mali klubovi mogli suprotstaviti nadmoći koju veliki imaju u natjecanjima. Potreban nam je sustav transfera koji bi pridonio razvoju svih klubova i mladih igrača", izjavila je Androulla Vassiliou, europska povjerenica za sport. Sustav transfera približio bi se pravednosti kad bi prilikom svakog prelaska igrača klubu u kojem je dotični igrač stvoren pripao znatan postotak transfera. Sredstva manjim klubovima namaknula bi se, predlaže EK, uvođenjem pristojbe na iznose transfera koji prekorače određenu granicu (pristojba i granica još nisu određeni). 

Put u nejednakost
Taj je stav EK revolucionaran ima li se na umu da je Europska unija sredinom devedesetih stala na stranu sportskoga kapitala nauštrb interesa klubova i navijača iz siromašnijih zemalja. Tako je EU 1995. snažno povećala kvotu stranih igrača koji smiju biti pod ugovorom u jednom klubu i zabranila nacionalnim savezima da postavljaju dobnu granicu za transfer nogometaša u inozemstvo. Zahvaljujući deregulaciji, od 1995. do 2011. broj transferiranih igrača u europskom se nogometu povećao tri puta, a trošak na transfere sedam puta. Većina tog rasta odnosi se na malobrojne klubove visokih prihoda ili iznimno bogatih sponzora iz naftne industrije, kao kao što su Manchester City, Chelsea, Paris SG, Inter i Barcelona. Liberalizacija nogometnoga tržišta dovela je do nastanka skupine vrlo jakih momčadi u bogatim i mnogoljudnim zemljama, a do financijskog i sportskog siromašenja svih ostalih. Nerazmjer između ekonomske moći vodećih klubova je takav da je već u ožujku postalo izvjesno tko će biti prvaci najvažnijih liga: engleske (Manchester United), njemačke (Bayern), talijanske (Juventus), španjolske (Barcelona) i francuske (Paris SG). Nije sigurno da će Uefa uspjeti u planu da izravna snage na nogometnom području unatoč podršci EK. Veliki klubovi čuvaju u rukavu adut pod radnim nazivom superliga. Budu li nogometni čelnici od njih tražili prevelika odricanja, vlasnici megaklubova mogli bi istupiti iz Uefe i pokrenuti zasebno, zatvoreno natjecanje, izvan sadašnjih nogometnih institucija. Toj bi se ligi pridružila europska nogometna krema kao što su Real Madrid, Barcelona, Bayern, Borussia Dortmund, Juventus, Milan, Inter, Chelsea, Arsenal… i najimućniji ruski, ukrajinski i turski klubovi.

Dok bi tradicionalni navijači vjerojatno bili razočarani zatvorenošću i predvidljivošću natjecanja, superligi bi se mogli prikloniti površniji, manje strastveni ljubitelji sporta, koje spektakularne igračke postave zanimaju više od rezultata. Taj bi odmetnički potez zatresao cijelu nogometnu piramidu, ne samo u zemljama čiji bi se najbolji klubovi pridružili superligi, nego i u ostalim državama. Ne bi zahvatio samo klupska, nego i reprezentativna natjecanja. Ako bi članovi superlige željeli zadržati svoje mjesto u državnim prvenstvima, Uefa i svjetska nogometna organizacija Fifa naredile bi nacionalnim savezima da izbace odmetničke klubove, pod prijetnjom suspenzije neposlušnog saveza i svih njegovih momčadi, uključujući reprezentacije. Reprezentacijama bi se također crno pisalo. Uefa i Fifa vjerojatno bi suspendirale sve igrače odcijepljenih klubova, čime bi ih diskvalificirale iz reprezentacija. Kako većina najboljih svjetskih nogometaša pripada maloj skupini elitnih europskih klubova, reprezentacije bi ostale bez zvijezda. Hrvatska bi izgubila nogometaše poput Luke Modrića (Real), Marija Mandžukića (Bayern) i Matea Kovačića (Inter), jer bi njihovi klubovi sigurno činili jezgro superlige. Ogoljene do kostiju, reprezentacije bi izgubile smisao, a danas glamurozni turniri kao što su Svjetsko i Europsko nogometno prvenstvo postali bi zabava za sirotinju.

Od šest klubova 163 mil. eura

Ibrahimović okrenuo najviše novca 

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Švedski nogometaš podrijetlom iz Bosne i Hercegovine Zlatan Ibrahimović najskuplji je nogometaš u povijesti prema zbirnom iznosu odšteta plaćenih za njega. Šest klubova- Ajax, Juventus, Inter, Barcelona, Milan i Paris SG – platilo je za njega ukupno 163 milijuna eura. Najbolju je trgovinu napravio milanski Inter, koji je 2009. od Barcelona za Zlatana naplatio 69 milijuna eura, od čega 49 milijuna u novcu i 20 milijuna u Samuelu Eto'u.
Malmo – Ajax (2001.) – 8,2
Ajax – Juventus (2004.) – 16
Juventus – Inter (2006.) – 24,8
Inter – Barcelona (2009.) – 69
Barcelona – Milan (2010.) – 24
Milan – Paris SG (2012.) – 21
Ukupno – 163; u milijunima eura