Domaći film financira se iz više izvora, no većina sredstava dolazi iz državnog proračuna, putem natječaja Hrvatskog audiovizualnog centra. Osim HAVC-a, filmašima su na raspolaganju koprodukcijski fondovi poput Eurimagesa, te županijski i lokalni natječaji. Sredstva još uvijek nisu dovoljna, a mogućnosti za snažniju financijsku podršku nema niti kada su u pitanju sponzorstva i sudjelovanje privatnih tvrtki u financiranju filmova. “Suradnja s privatnim tvrtkama u Hrvatskoj je najčešće utemeljena na prijateljskim osnovama, odnosno radi se o podršci nekih ljudi koji vide koliko se mučite pa vam svojom podrškom zapravo žele pokazati da cijene vaš trud”, ističe filmska i kazališna producentica te scenaristica Tatjana Aćimović. “Film, ovdje mislim europski, prije svega je kulturni proizvod, i primarna preokupacija autora i producenta je umjetnička i produkcijska kvaliteta”, kaže Aćimović. Događaju se, kako naglašava, filmovi koji ‘dodirnu’ široke mase, no to ne bi smjela biti preokupacija producenta koji je najvećim dijelom financiran proračunskim sredstvima.

Važna samo gledanost
“Koliko će u sebi nositi elemenata interesantnih za široke mase, pa samim tim koliko će biti komercijalan, primarna je preokupacija onoga koji ga eksploatira, distributera i kino-prikazivača. S druge strane, privrednog subjekta danas u Hrvatskoj zanima samo broj korisnika, budućih klijenata koji će ‘vidjeti’ njegovu podršku”, govori producentica. Tako pored estrade i sporta, pojašnjava, film nema nikakvih šansi jer ulagaču ne predstavlja marketinški interesantan potez. “Znam da nismo zapadna Europa, no žao mi je što gospodarstveno vrlo stabilne tvrtke više ne ulažu u smislu doprinosa razvoju imidža, u jedan film koji je npr. bio u službenoj selekciji Berlina, ili je nagrađen u Karlovym Varima ili ga je Europska filmska akademija prepoznala kao jedan od boljih filmova te godine, a žao mi je i što država ne potiče distributere u distribuciji hrvatskog filma. Vrlo brzo biste vidjeli rezultate povećanog ugleda i gledanosti, kada bi distributer počeo ulagati u promidžbu i oglašavanje hrvatskog filma. Vjerujem da bi se i privredne tvrtke malo probudile”, smatra Aćimović.

Reklame su bolje
S njezinim mišljenjem slaže se i producentica Ankica Jurić Tilić. Njezina su iskustva s privatnim tvrtkama, kako ističe, uglavnom neuspješna. “Suradnja takve vrste je povremena. Naime, osim nekih kompanija koje vide interes da se priključe projektu, mi potencijalnom sponzoru zapravo nemamo što ponuditi u trenutku kada snažniju prezentaciju dobiva plasmanom u televizijskim emisijama ili reklamama”, govori Tilić. S druge strane, privatne tvrtke u Hrvatskoj od države ne primaju nikakve poticaje koji bi ih eventualno mogli navesti na ulaganja u kulturu. “Primjerice, u Španjolskoj postoji javna svijest i pitanje je prestiža da vodeća banka podržava vodeću kazališnu skupinu. Kod nas takve svijesti nema, ili je ima jako rijetko, pa ne vidim kako bi se situacija u skorije vrijeme promijeniti. Toga nije bilo ni prije recesije, a sada su takva očekivanja zaista iluzorna”, navodi producentica. No, napominje i kako se financiranje hrvatskog filma, u odnosu na stanje u regiji, može smatrati dobro uređenim, premda postoji niz nedostataka koje treba promijeniti. “Financiranje se odvija po pravilima u čijem je sastavljanju sudjelovala struka, a to da je količina novca za proizvodnju premala je činjenica koja je problem gotovo svih europskih zemalja”, kaže Jurić Tilić. Kao pozitivan primjer navodi Francusku, koja je film zaštitila kao kulturno dobro. Hrvatskom je filmu, među ostalim, neophodno i bolje predstavljanje u javnosti. “Mislim da smo i danas kažnjeni za nekih desetak godina prilično loše hrvatske kinematografije. Iako je to bilo davno, još uvijek se oporavljamo od tog lošeg imidža”, naglašava. Razvoj filmske industrije u Hrvatskoj koči i nedostatak poreznih poticaja koji bi stimulirali domaću proizvodnju i privukli u Hrvatsku strane produkcije. “Potrebna je snažna politička volja da uvedemo modele poticaja kakve već imaju naši spretni susjedi. Postoje različite mogućnosti, a sve donose povećanje broja zaposlenih i profit. Takvim bi se poticajima zapravo potaklo inozemne produkcije da baš u Hrvatskoj ostave milijune eura i dolara jer bi im država vraćala udio poreznog novca”, smatra Jurić Tilić.

Zakon, zakon
Pored toga, Aćimović kao jedan od problema izdvaja neprovođenje Zakona o audiovizualnim djelatnostima. “Proizvodnja filma financira se iz različitih izvora, ali većina toga se ne primjenjuje u praksi. Primjerice, svi nakladnici i kino prikazivači Zakonom su obvezni plaćati određene postotke u okviru sustava financiranja Hrvatskog audiovizualnog centra, a mislim da nijedan ugovor još nije potpisan. Također, isto bi trebale činiti i sve televizije s nacionalnom koncesijom, no to trenutno radi samo HRT”, pojašnjava. Unatoč problemima, smatra da se situacija posljednjih godina poboljšala, a glavni razlog tome vidi u osnivanju HAVC-a, kaže Aćimović, dodajući da je HAVC stvorio svojevrsnu koheziju u filmskoj industriji pa se danas može govoriti o hrvatskom filmu. Primjetan je, naglašava, i aktivniji rad udruga u filmskoj djelatnosti. “Temelji su postavljeni, no pred nama je veliki posao. Potrebno je restrukturiranje HRT-a u javni servis, uspostavljanje stabilnog sustava poreznih poticaja, izgradnja Filmskog fonda Grada Zagreba, potpisivanje ugovora s nakladnicima i kino-prikazivačima, edukacija struke o natjecanju na europskim fondovima i razvoju međunarodne koprodukcije. Kao najvećeg ‘neprijatelja’ vidim nedostatak osobne odgovornosti”, kaže Aćimović, zaključujući kako smo po tom pitanju još uvijek na niskim granama, i to, nažalost, ne samo u kulturi.

Sredstva i odabir

Važno je sudjelovati
Nakon objave rezultata posljednjeg natječaja HAVC-a, u javnosti se raspravljalo o transparentnosti dodjele sredstava i načina odabira filmova. HAVC-u se, primjerice, spočitavalo da je 2,8 milijuna kuna dodijeljeno Ivanu Livakoviću, sinu glumice Nade Gačešić Livaković, dok su neki vrhunski redatelji odbijeni. “Današnji sustav financiranja filma je sustav na čijoj uspostavi je radila struka. Mislim da ima čvrste temelje, strukturu i smjernice, no ima nedostataka na kojima treba raditi. Jedan od njih je struktura izgradnje komisije, bodovanja, kriterija, itd. Koliko su nezadovoljstva utemeljena, a koliko nisu ne mogu procjenjivati jer nisam vidjela projekte. No, ono što je važno jest da su svi profesionalci putem svojih strukovnih udruga, pozvani da sudjeluju u unapređenju sustava”, smatra Aćimović.

Imamo najbolje filmove

Hrvatska u ovom trenutku proizvodi najbolji film u Europi, tvrdi Aćimović. Od šest do deset filmova, koliko ih se godišnje u Hrvatskoj proizvede, pojašnjava, više od polovice prikazuje se na relevantnim svjetskim filmskim festivalima i osvaja nagrade. S druge strane, Francuska godišnje proizvodi više od 200 filmova, ali od toga maksimalno desetak vrhunskih, što Hrvatsku, po postotku kvalitete, rangira visoko iznad Francuske.

Nagrada ESG rating

Održivost na papiru i u stvarnosti: Nužan zaokret od forme prema sadržaju

Mjesec zdravlja na Lošinju

Retreat za menadžere na Lošinju: Naučite svjesno osnažiti sebe i svoj tim