Zagrebački Dinamo nada se preko švedskog Malmoa upasti u grupnu fazu Lige prvaka nakon dvanaest godina i omastiti se dijelom bogatog kolača koji sudionicima daje UEFA. Uđe li u iduću rundu, Dinamo bi za igranje šest utakmica dobio 7,2 milijuna eura plus eventualne nagrade za svaki osvojeni bod. Nakon pobjede od 4:1 u prvoj utakmici, ostvarenje tog sna čini se blizu, a Dinamov izvršni predsjednik Zdravko Mamić polako može spremati slavlje. Koliki se novac vrti u Ligi prvaka govori i podatak da je ukupan UEFA-in fond nagrada za 32 sudionika grupne faze prošle godine iznosio 754,1 milijun eura. Sve su nagrade kumulativne pa klub koji napreduje iz kola u kolo može računati na veću zaradu.

Primjerice, neriješeno u grupi nagrađuje se s 400.000, a pobjeda s 800.000 eura, sve povrh spomenutih 7,2 milijuna početne i fiksne nagrade. Šesnaest klubova koji se nakon grupne faze uvrste u osminu finala automatski dobivaju još po tri milijuna, svaki četvrtfinalist daljnjih 3,3 milijuna, a svaki polufinalist 4,2 milijuna eura. Napokon, poraženom finalistu pripada 5,6 milijuna, a pobjedniku u finalu devet milijuna eura. Dio prihoda klubovi ostvaruju iz marketinškog fonda, koji se dijeli po ključu određenom prema relativnoj vrijednosti televizijskoj tržišta u svakoj državi. U sezoni 2010/11 Manchester United zaradio je od Lige prvaka 53,2 milijuna eura, a Barcelona 51 milijun. Iako su u londonskom finalu poraženi od Barcelone, Englezi su uprihodili više, jer su dobili veći iznos na ime televizijskih prava, koja su u UK skuplja nego u Španjolskoj. Chelsea je treći po zaradi s 44,5 milijuna eura, a slijede Schalke 04 s 39,75 i Real Madrid s 39,3 milijuna. Dok je za 2009/10. najveću zaradu osvojio Inter, klub koji je ujedno bio i pobjednik natjecanja, u 2008/09. financijski su najbolje prošli slabije plasirani klubovi Manchester United i Bayern, ispred pobjednika Barcelone, jer UK i Njemačka imaju viši televizijski koeficijent. No, iako je zarada klubova od nastupa u Ligi prvaka golema, neki vlasnici nisu zadovoljni, već u silnoj pohlepi žele još. I ta bi pohlepa mogla dovesti do otcjepljenja tuceta ili više najvećih klubova od UEFA-e i osnutka privatne Superlige. Iako se iz perspektive hrvatskog, švedskog, češkog ili austrijskog nogometa ranije navedeni iznosi čine basnoslovnima, skupina klupskih vlasnika i čelnika već godinama spletkari protiv UEFA-e kao organizatora Lige prvaka i svjetske nogometne organizacije, FIFA-e. Pobunjenicima je cilj formirati elitnu europsku nogometnu ligu bez posrednika poput UEFA-e i tako ubirati mnogo više novca od televizijskih prava i marketinga nego dosad. Takav bi potez iz temelja narušio strukturu svjetskog nogometa i doveo u pitanje održavanje reprezentativnih turnira kao što su Svjetsko, Europsko i Američko prvenstvo. Novi bi format najteže pogodio tradicionalne ljubitelje nogometa, osobito europske, jer bi poprimio odurno obličje američkih natjecanja.

Sedam “veličanstvenih”
Glavni zagovornici otcjepljenja od UEFA-e i FIFA-e su Real Madrid, Bayern, Milan i Manchester United, a ideja nije mrska ni Barceloni, Liverpoolu i Interu – sve klubovi s velikih tržišta, međunarodnim navijačima i morem osvojenih trofeja. Ova je sedmorka jezgro potencijalne Superlige i kamo god pođu, novac će ih pratiti. Sedmorka računa i na priključenje također masovno popularnih i uspješnih Juventusa, Rome, Chelseaja, Arsenala, Manchester Cityja, Borusije Dortmund, Porta, Benfice, Ajaxa, Paris SG-a, Marseillea i ponekog škotskog ili turskog kluba. Tih 18-20 elitnih klubova već sad okupljaju svjetsku igračku kremu i stotine milijuna obožavatelja na svim kontinentima. S predviđenim uvećanim prihodima koje bi im omogućila Superliga, mogli bi kupiti još više izvrsnih nogometaša i kvalitativno se odvojiti od konkurencije na način kako je američko-kanadska NBA odvojena od ostatka košarkaškog svijeta. Nogometna Superliga vjerojatno bi bila zatvoreno natjecanje iz kojeg ne bi bilo ispadanja, čime bi se zaštitili financijski interesi vlasnika od mogućih gubitaka, kakvi se događaju prilikom pada kluba u niži rang. Superliga bi se zacijelo odvijala sredinom tjedna u večernjim terminima, dok bi njeni sudionici i dalje vikendom igrali u domaćim prvenstvima. Naime, i nacionalne lige donose ogromne zarade što od prodaje ulaznica, što od basnoslovnih televizijskih ugovora. Iako bi za članove Superlige ukupan broj utakmica po sezoni porastao, oni bi to mogli izdržati zahvaljujući proširenim igračkim kadrovima. Budući da bi Superliga eliti donosila više novca, svaki bi njen klub mogao pod ugovorom imati 28-30 vrhunskih seniora. Nacionalni savezi vjerojatno bi se našli pod pritiskom UEFA-e i FIFA-e, koje bi tražile kažnjavanje i isključenje članova “odmetničke” Superlige iz državnih prvenstava, no to se Savezima ne bi isplatilo. Odlazak najboljih klubova obezvrijedio bi nacionalne lige sportski i financijski pa bi Savezima bilo jednostavnije – prikloniti se novom nogometnom poretku, na čijem bi čelu bili oligarsi.

Međutim, žrtve novog natjecateljskog formata bile bi državne reprezentacije sa svih kontinenata i stotine milijuna njihovih pristalica. Ako bi četrdeset ili više tjedana u godini bilo zauzeto Superligom, čiji bi članovi zapošljavali većinu najboljih nogometaša iz nekoliko desetaka zemalja, ne bi bilo termina za kvalifikacijske utakmice za Euro ili Svjetsko prvenstvo. Ili bi reprezentacije morale igrati bez glavnih igrača, što bi natjecanjima oduzelo smisao. čak i ako bi nacionalni savezi, poput HNS-a, pristali da državna momčad sudjeluje u kvalifikacijama bez Modrića, Rakitića ili Kranjčara, jedan bi problem ostao neriješen: kako privoljeti superligaške klubove da puste reprezentativce makar za na ljetne završnice Eura, Mundiala, Copa Americe ili Olimpijskog turnira? Super-klubovi vjerojatno ne bi bili voljni koncem izuzetno naporne sezone predatii stotine svojih skupocjenih zaposlenika u ruke izbornika reprezentacija. Kad god se prema FIFA-inom jedinstvenom međunarodnom kalendaru odigravaju susreti državnih selekcija, klubovi s najviše reprezentativaca žestoko se bune što po važećem pravilniku moraju stavljati svoje igrače na raspolaganje izbornicima. Nedavni termin za dvoboje reprezentacija početkom kolovoza razbjesnio je Karla-Heinza Rummeniggea (Bayern), Florentina Pereza (Real) i Sandra Rosella (Barcelona), koji su još jednom zaprijetili FIFA-i da je izrabljivanje njihove radne snage nedopustivo. “Ne budemo li imali drugog izlaza, mi klubovi spremni smo izvesti revoluciju”, neuvijeno je rekao Rummenigge britanskom Guardianu. Sportskim vlasnicima novog kova nikakva tradicija nije pri srcu te im medjudržavna nadmetanja sigurno ništa ne znače.

Budući da takvi turniri nisu pod ingerencijom klubova, ne mogu im priskrbiti profita, ali im mogu nanijeti štetu ako im se igrači ozlijede ili iscrpe. Stoga je, u slučaju uspostave Superlige, izgledna drastična devalvacija reprezentativnih natjecanja, koja bi bila lišena većine zvijezda kao što su Messi, Aguero, Rooney, Ronaldo ili Ibrahimović. Pohlepa za novcem zvuči kao logična motivacija za tipičnog kapitalista, no u europskom nogometu sve donedavna tipični kapitalisti nisu bili na vlasti niti im je težnja za zaradom bila primarni cilj. Roman Abramovič je spiskao 900 milijuna eura svog novca da učini londonski Chelsea planetarnim divom, ni u jednom trenutku ne računajući na povrat uloga. Massimo Moratti je potrošio 2,3 milijarde eura u 15 godina da podigne milanski Inter do naslova europskog i svjetskog prvaka. Barceloninim predsjednicima kroz desetljeća također su sportski uspjesi bili važniji od profita. Europskim nogometnim čelnicima sportski su klubovi oduvijek bili strast i sredstvo postizanja društvenog statusa, makar to morali platiti iz vlastitog džepa.

Strepite, evo Murdocha!
Promjenu filozofije donijeli su, tko drugi, Amerikanci i to kroz bratsku i istomišljeničku Englesku. Za bezobzirne kapitaliste koji su se obogatili u neoliberalnom i dereguliranom okruženju i čiji je moto “greed is good”, vlasništvo nad sportskim klubom nije pitanje ljubavi, lokalpatriotizma ni časti, već samo još jedno ulaganje u cilju izvlačenja profita. Tip poput njujorškog tajkuna Malcolma Glazera (83) nije 2005. kupio većinski udio u Manchester Unitedu zato što se divi slavnoj i tragičnoj povijesti Crvenih vragova (sumnjamo da je znao za minhensku avionsku katastrofu 1958. u kojoj je izginulo pola Unitedove momčadi). Kupio ga je da iz njega izmuze novac, ne mareći za masovno protivljenje navijača, od kojih ga mnogi ni danas ne podnose. U međuvremenu, u američke su ruke prešli Liverpool i Aston Villa, a najveći pojedinačni dioničar londonskog Arsenala također je Amerikanac. No, strah u kosti tradicionalnim ljubiteljima nogometa najviše utjeruje drugi Amerikanac, australskog porijekla: Rupert Murdoch! Španjolski Mundo Deportivo i britanski Guardian pisali su proteklih dana da radna grupa koju je formirao Murdoch već dugo razrađuje pravnu, marketinšku i druge platforme na kojima bi trebala nastati Superliga. Navodno je formirano i poduzeće koje je nositelj projekta, a angažirani odvjetnici tvrde da se pokratanje Superlige ne kosi s propisima Europske Unije – EU nikada ne staje na put krupnom kapitalu. Murdochov je interes jasan – biti vlasnik televizijskih prava za Superligu i prodavati ih širom svijeta. Ili, prenositi utakmice na svojoj mreži i usisati sav marketing. Primjerice, današnju Ligu prvaka sponzoriraju između ostalih Ford, Mastercard, Sony Europe, Unicredit, Adidas i Heineken – osim u zemljama u kojima je reklamiranje alkohola zabranjeno.

Superligom plaše UEFA-u
S idejom o Superligi izvan sustava UEFA-e i FIFA-e medijski i nogometni tajkuni koketiraju bar 15 godina, a među spletkarošima su bili Thomas Kurth, Leo Kirch i sam Silvio Berlusconi. Kad god bi zamisao o Superligi dobila na snazi, UEFA bi napravila neki ustupak najbogatijim klubovima u smislu raspodjele zarade i formata natjecanja, tako da što više pogoduje velikima. Najmoćniji su klubovi čak osnovali grupaciju G-14, koja je zastupala njihove interese pred UEFA-om i svako malo prijetila otcjepljenjem. Milanov izvršni predsjednik Adriano Galliani, veličanstveni ćelavac talijanskog nogometa, šali se govoreći, “kad god je potrebno, izvučemo iz rukava bauk Superlige, i sve se riješi (s UEFA-om)”. Tako je bilo i prije četiri i pol godine, kad je za predsjednika UEFA-e izabran Michel Platini. On je poboljšao uvjete pod kojim klubovi nastupaju u Ligi prvaka, u zamjenu za raspuštanje G-14. Umjesto ove prijeteće organizacije, osnovana je dobroćudna ECA (Europsko udruženje klubova), koja okuplja mnogo više klubova nejednake moći i interesa te je stoga njena snaga razvodnjena. Dovoljno je spomenuti da je član ECA-e i Dinamo, koji nikako ne dolazi u obzir za mjesto u Superligi. No, primirje sklopljeno 2007. približava se kraju i veliki klubovi traže još veći komad kolača. UEFA će opet im morati učiniti ustupak. Ili će se na sceni pojaviti monstruozna elitna liga, čijih će 16-20 klubova koncentrirati 400 najboljih nogometaša planeta, dok će drugima ostati – šipak. Ili će, bude li sreće, veterani Murdoch (81), Glazer (83) i Berlusconi (75) izaći iz forme prije no što bi se ostvarila njihova zamisao za pohlepne i odabrane.

promo

Hrvatska digitalizirala sustav prijevoza opasnih tvari

promo

Budućnost bankarstva je u dobrom korisničkom iskustvu