U posljednjih desetak godina očita je popularizacija tzv. chick-lita, namijenjenog prvenstveno osviještenoj i emancipiranoj ženi kao čitateljici. Paralelno su krenule i ekranizacije chick-lit kanona. Snima se razvikani ‘Seks i grad’, temeljen na istoimenoj knjizi (koja je, u stvari, zbirka kolumni) Candance Bushnell, a prošle godine gledali smo filmsku adaptaciju knjige Lauren Weisberger ‘Vrag nosi Pradu’. ‘Dnevnici jedne dadilje’ snimljen je prema bestseleru Emme McLaughlin i Nocole Kraus, a priča o pokušaju mlade Annie Braddock da odgovori na pitanje tko je ona zapravo i da sama shvati što želi raditi u životu. Annie (Scarlett Johansson) je tek diplomirala menadžment i antropologiju, shvatila da sivi kostimi i razvikane korporacije nisu za nju pa se odlučila zaposliti kao dadilja. I to iz bizarnog razloga jer se njeno ime rimuje s ‘nanny’ (dadilja). Jednog sunčanog dana u parku, dok je razmišljala o svojoj budućnosti, Annie postane, ni kriva ni dužna, najtraženija njujorška dadilja. Priča sama po sebi nije posebno inovativna, prepuna je stereotipnih likova i situacija, bez ozbiljnijeg pokušaja da se zagrebe malo dublje od površine. Ono što smo naučili još prije ovog filma su klišeji poput ‘svi su bogataši bezosjećajni i razmaženi’, ‘tata biznismen nema vremena za svog sina’, ‘isti tata biznismen vara ženu s tajnicom’, ‘krotka ženica pokušat će sve i svašta kako bi ostala mlada i lijepa’. Dakako, zanosna dadilja upozna i slatkog dečka koji živi par katova više i flertuje s njim iako zna da bi zbog toga mogla dobiti otkaz. Školski primjer! U mnogočemu se ovaj film poklapa s onim ‘Vrag nosi Pradu’. Zgodna, mlada cura koja je tek diplomirala iz samo njoj znanih razloga prihvaća posao kojim nije zadovoljna dok ne pronađe nešto bolje. Pitam se koliko bi njih u stvarnosti pristalo na takva ponižavanja, izigravanja maskote i mrcvarenja od strane poslodavaca?! Pomalo je iritirajuće što se Annie/Scarlett kroz cijeli film nimalo ne zauzima za sebe i svoja stajališta te postaje sluškinja s diplomom. Razmišljajući o današnjoj emancipaciji i samosvijesti žena, njen skrušeni stav jednostavno nije uvjerljiv. Objašnjenje da je dadiljanju pristupila sa stajališta antropologa također nije dovoljno razrađeno. Kao i Sarah u ‘Maloj djeci’, Annie također piše svoja zapažanja u dnevnik koja bi se prije mogla okarakterizirati kao razmišljanja jedne tinejdžerice nego antropološko istraživanje. Usprkos pomanjkanju dramske napetosti, ovaj film ima i svojih dobrih strana. Zanimljivo je poigravanje imenima pa tako prava imena nekih likova kao što su ‘gđa.X’ ili ‘Komad s Harvarda’ saznajemo tek na kraju. Glumački najuvjerljiviji bio je klinac Grayer (Nicolas Art) zbog kojeg će vam se oko u jednom trenu zacakliti, dok je ostatak ekipe samo solidno odradio posao.
Gledljiv film i ništa više!
(Vip.movies.hr)