O masovnoj holivudskoj produkciji remakeova ne treba trošiti riječi, no prepravci zaboravljenih SF klasika, filmova katastrofe ili kultnih B filmova, koji u ovom slučaju i te kako imaju smisla u kontekstu mogućnosti koje pruža današnja industrija specijalnih efekata. Originalni “Dan kad se Zemlja zaustavila“ iz 1951., međutim, nije film koji daje puno štofa za prekrajanje, jer njegova priča je u desetljećima koja su uslijedila, stotinu puta varirana u brojnim filmovima i serijama.

Arogancija američke politike
Ovdje se valjda išlo na zvučno ime, jer mnogi su za original čuli, no pitanje je koliko ga je ljudi zaista vidjelo. Osim specijalnih efekata (koji i nisu nešto spektakularni – film je stajao 80 milijuna U$D, što nije neka lova za ovakvu stvar, pa djeluje dosta skromno, pogotovo u prvoj polovici), nova verzija nudi i nešto “stroži“ zaplet, dok je u originalu, snimljenom u jeku hladnog rata, izvanzemaljac Klaatu došao na Zemlju upozoriti njezine stanovnike, nakon 50 i koju godinu stvari su očito otišle k vragu pa u novoj verziji Klaatu (Keanu Reeves, toliko drven da je možda i sam nezemaljskog porijekla) dolazi uništiti Zemljane da bi spasio Zemlju. Od toga će ga pokušati odgovoriti znanstvenica Helen (Jennifer Connelly), a situaciji nikako neće pomoći arogancija američke politike, koja je već postala opće mjesto u hollywoodskim produkcijama. Dok je u originalu naglasak na poruci koju Klaatu donosi, 2008. je osim zagađenja i ratova cinizam ljudske civilizacije toliki da nikakve poruke očito više ne pale. Osim toga, današnja multiplex publika želi destrukciju i akciju, a ne moraliziranje o autodestruktivnosti ljudske vrste.

Trivijalna razrada
U filmu katastrofe je uvijek dobro držati se žanrovskih konvencija i klišeja, pa film počinje odlično, ravno u glavu – masovnom panikom zbog dolazećih “gostiju“, no redatelj Derrickson (“Egzorcizam Emily Rose“) i scenarist Scarpa vrlo se brzo pogube između želja i mogućnosti, odnosno ozbiljne i potencijalno zanimljive teme i trivijalne, eksploatacijske budalaštine, pa onda i završe duboko u potonjem. Kadgod u filmu posegnu za nekim žanrovskim općim mjestom, dobro je, no čim pokušaju izaći iz okvira i dodati nešto drugačije, jao nama – npr. lik Helenina tamnoputog klinca (Jaden Smith, sin Willa Smitha), kojeg je “naslijedila“ od dečka poginulog u Iraku sasvim je konfuzan i nepotreban. Kako film ide kraju, to je manje jasno što je “pisac htio reći”, osim ubrati nešto brze love, pa onda stvar više nije ni zabavna, ni pametna, a kamoli da, kao nekad davno originalni film, nedajbože potiče na razmišljanje o tome kamo ide ovaj svijet.