Invazija SAD-a i Velike Britanije na Irak 2003. godine dovela je do utrostručenja cijena nafte, tvrdi naftni stručnjak, savjetnik Svjetske banke i Organizacije za industrijski razvoj (UNIDO) Mamdouh Salameh u analizi objavljenoj u Independentu i precizira da barel ne bi sada prelazio 40 dolara da invazije nije bilo.

Od 2002. cijene nafte su se ušesterostručile, dok su se 1973.-1974., kada je okončan poslijeratni zlatni ekonomski period, zasnovan na bagatelno jeftinoj nafti, samo učetverostručile. Doktor Salameh, koji za neku vrstu subspecijalizacije ima iračku naftu, ističe da je Irak jedina zemlja na svijetu proizvođač nafte sposobna da relativno brzo osjetno poveća produkciju. Eksploatacija u drugim zemljama, kao što su SAD, Kanada, Iran, Indonezija, Rusija, Britanija, Norveška i Meksiko, već je dostigla vrhunce, odnosno granice mgućnosti, a tome se bliže i Kina i Saudijska Arabija. Sadamov režim vadio je oko 3,5 milijuna barela dnevno, pred invaziju je zbog sankcija produkcija pala na 1,9 milijuna, a zbog invazije je potom bila više nego prepolovljena, da bi tek od prije nekoliko mjeseci izvoz premašio dva milijuna barela. Salameh je u odboru britanskog parlamenta za energetiku otkrio da je Irak tri godine prije invazije ponudio Amerikancima sporazum prema kojem bi ta država u zamjenu za ukidanje sankcija otvorila veoma brzo deset novih velikih naftnih polja “pod vrlo povoljnim uvjetima”. Ipak, SAD je, prema njegovim riječima, imao drugi plan: okupirati Irak i preuzeti njegove izvore nafte. Drugi ekonomski i politički analitičari upozoravaju da kad bi se rasplasao građanski rat u Iraku, zemlja bi prozvodila još manje nafte. Sadašnja proizvodnja fizički može izgledati mala u odnosu na prijašnju, ali je zbog šesterostruko viših cijena i visoke rentabilnosti više nego izdašan izvor prihoda za tu zemlju.

Iračani, koji imaju treće po veličini potvrđene rezerve – novija istraživanja ukazuju na dvostruko veće stvarne rezerve – ove će godine zaraditi od nafte najmanje 70 milijardi dolara, dva puta više nego što se procjenjivalo do prije dva, tri mjeseca. “Irak nije siromašna zemlja“, priznaje se u valdinu izvještaju podnijetom na međunarodnoj konferenciji u Stockholmu posvećenoj pomoći u obnovi te zemlje. Sve teže je uvjeriti svijet da otpiše iračke dugove iz vremena Sadama Husseina. Postavlja se pitanje kako se može tražiti otpisivanje dugova čije godišnje servisiranje traži samo pet posto prihoda od nafte, odnosno 3,5 milijarde dolara. U američkom Kongresu sve se više prosvjeduje zbog prevelikog popisa stvari koje američki porezni obveznici šest godina poslije intervencije moraju Iraku plaćati unatoč sve većem američkom proračunskom deficitu. “Plaćati gradnju infrastukture zemlji koja izvozi dva milijuna barela dnevno i ove će godine imati suficit proračuna od 13 milijardi dolara ne može se opravdati”, izjavio je Carl Levin, predsjednik Odbora Kongresa za odbranu i sigurnost. Kongres je za ovu godinu izdvojio 50 milijardi dolara za obnovu Iraka, a još toliko treba dodati iračka vlada. Prema Levinu, došao je trenutak da Iračani počnu sami plaćati troškove obnove, to više što se pokazuje da se američki novac troši dosta neefikasno, to jest razbacuje.

Jeftino vađenje

Poslije istraživanja kompanije IHS, procijenjeno je da se u pustinjskim oblastima na zapadu Iraka nalazi dodatnih 100 milijardi barela nafte. Ako bi se to potvrdilo, Irak bi po rezervama prestigao Iran i došao na drugo mjesto na svijetu. U studiji se ističe i da su troškovi eksploatacije nafte u Iraku relativno niski. Prije invazije eksploatacija jednog barela nafte u Iraku stajala je 90 centi, dok su tada Norvežani morali za barel nafte iz Sjevernog mora potrošiti četiri dolara, a Rusi u Sibiru čak 10 dolara. Tada je barel stajao 25 do 28 dolara.