Kako popraviti ugled domaće sveučilišne zajednice? Zašto je njezin uspjeh neizostavan za gospodarsku vitalnost neke zemlje? Treba li iz temelja mijenjati način na koji funkcionira suvremena akademska ‘industrija’ i kako se boriti protiv rastućeg antiintelektualizma? U godini u kojoj je četveročlana posada NASA-ine misije Artemis 2, kako tvrde, oborila rekord za najudaljenije putovanje ljudi od Zemlje – nadmašivši dosege misije Apollo 13 iz 1970. – i time najavila povratak čovjeka na Mjesec, odgovore na ova pitanja ponudio nam je nagrađeni britanski akademik, profesor fizike čestica na Sveučilištu u Manchesteru te član Kraljevskog društva za popularizaciju znanosti, ostvareni glazbenik i doktor znanosti Brian Cox kojeg 17. rujna Aquarius Records i Spindrift Promotions ponovno pozivaju u Zagreb da domaćoj publici iznova približi tajne svemira.

Profesora Coxa, rock-zvijezdu znanosti, strana i domaća javnost najbolje je upoznala putem BBC-jevih radijskih i televizijskih dokumentarnih emisija, od Peabodyjem nagrađenog prvijenca “Wonders of the Solar System”, snimljenog 2009. pa sve do globalnog hita “The Planets” iz 2019. Nakon svjetskog uspjeha Coxovog multimedijskog znanstvenog spektakla “Horizons: A 21st Century Space Odyssey”, koji je pogledalo više od 250 tisuća ljudi diljem svijeta, a s kojim je u Hrvatskoj gostovao 2024. na zagrebačku pozornicu vraća se s novim projektom “Emergence”.

U njemu će publici pojasniti kako iz jednostavnih prirodnih zakona nastaju složenosti svemira — od kozmičkih struktura i galaktičkih mreža do ekosustava na Zemlji i arhitekture ljudskog mozga. Kako organizatori ističu, karte za nadolazeći multimedijski spektakl koji spaja kozmologiju, biologiju, filozofiju i povijest na tehnološki naprednim LED ekranima, uz vrhunsku produkciju u hipu su rasprodane, a Cox ga opisuje kao svoj “najambiciozniji projekt dosad”, nastao u suradnji sa znanstvenicima, glazbenicima, filmašima i vizualnim umjetnicima.

Velika Britanija godišnje na istraživanje i razvoj (IR) potroši oko 24 milijarde eura – četrdesetak puta više od Hrvatske, koja izdvaja oko 650 milijuna. Preračunato po stanovniku, britanska država u IR tako ulaže oko 360 eura godišnje, dok hrvatska za tu namjenu izdvaja tek oko 170. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, proračunska izdvajanja za IR lani su, sukladno planovima Vlade, iznosila 651 milijun eura, što je nastavak rasta koji je u 2024. godini dostigao 577 milijuna eura – za 44 milijuna više nego u 2023. godini. Ipak, udio tih sredstava u BDP-u blago je opao – s 0,68 posto u 2023. na 0,67 posto u 2024. godini – što upućuje na to da je hrvatsko gospodarstvo raslo brže od ulaganja u znanost.

Kako zaustaviti odljev mozgova (brain drain) iz Hrvatske, odnosno potaknuti njihov doljev (brain gain), a što je gorući problem na koji je upozorio i hrvatski teorijski fizičar Goran Senjanović. Što Zagreb treba učiniti da postane intelektualni hub za privlačenje mladih talenata?

To je izvrsno pitanje, i ne tiče se samo Hrvatske. Kako riješiti problem? Čvrsto vjerujem da trebamo ulagati u istraživanja, u sveučilišta i pokušati zemlju iz koje potječemo učiniti najboljim mjestom na svijetu za bavljenje znanošću. U Ujedinjenom Kraljevstvu vodili smo se sloganom na tom tragu i nije pošlo baš onako kako sam se nadao, no i dalje mislim da od toga ne smijemo odustati, a sve košta manje nego što neki misle. Istraživanja u teorijskoj fizici iznimno su jeftina. Sve što morate jest izdvojiti novac za plaće znanstvenika i studenata koji rade na projektu. Dakle, ne radi se o milijardama dolara ili eura. Već i mali porast javnog ulaganja može rezultirati istraživačkim pomacima. Čak i kada je riječ o skupljim znanstvenim projektima, prednost Europljanima daje pristup CERN-u, europskom laboratoriju za fiziku čestica.

Ondje odradimo stvari koje zahtijevaju skupu opremu, no operativni troškovi dijele se između zemalja članica. Primjer takve prakse je i Europski južni opservatorij. Velike znanstvene objekte dijelimo diljem Europe pa svaka zemlja zasebno za njihovo korištenje ne plaća previše. No, ključna je stvar ulaganje u istraživače. Često me u UK-u pitaju vladini dužnosnici u što bi trebali uložiti da potaknu gospodarski rast. Na to im odgovorim da ne znam jer znanstvenike iz svih disciplina, ne samo iz fizike, zamišljam kao mrave koji lutaju rubom poznatog, nasumce, koračajući u nepoznato. U tom nepoznatom teritoriju, skriveno je blago. U prošlosti, to je bila struja, antibiotici… Nikad ne znate gdje je blago zakopano, no investirate li u znanost, imate vrlo dobre izglede da naletite na njega. Šanse za to tim su veće, što više mrava imate. Jedan od najučinkovitijih poteza koje neka zemlja može povući jest da svoja sveučilišta i istraživačke laboratorije učini privlačnijim mjestima za rad i dolazak novih ljudi.

Na prestižnoj Šangajskoj listi svjetskih sveučilišta za 2025. godinu, iz Hrvatske je rangirano samo Sveučilište u Zagrebu, i to na poziciji između 601. i 700. mjesta. To predstavlja zamjetan pad zagrebačkog sveučilišta koje je protekle tri uzastopne godine zauzimalo poziciju između 401. i 500. mjesta. Sveučilišta u Ljubljani i Beogradu rangirana su bolje od zagrebačkog. Tko bi trebao po vama trebao odgovarati za takav rezultat? Uprava sveučilišta?

Ne znam jer ne poznajem dovoljno situaciju na Sveučilištu u Zagrebu. No, sveučilišta moraju imati snažnu istraživačku bazu, biti sposobna privući talente – i to relativno povoljno. Zagreb je sjajan grad, mjesto u koje ljudi žele dolaziti, u njemu živjeti i raditi. Dakle, ne znam zašto je vaše sveučilište palo na spomenutoj ljestvici. Možda je javno financiranje u Hrvatskoj postalo lošije, a možda je posrijedi i neki drugi razlog. Budući da su sveučilišta iznimno vrijedna jer su jedan od temelja uspjeha, kako gospodarskog, tako i kulturnog i društvenog, zemlje sve više ulažu u njih. I tu nastaje konkurencija. Dakle, možda sveučilišta u regiji koja ste spominjali jednostavno napreduju brže. Svi mi, u svakoj zemlji, želimo da naša sveučilišta budu što bolja. To je važno, jer o tome ovisi i napredak cijelog društva.

Bez straha

Zašto pacijenti zbog zubara putuju u Hrvatsku? Ovaj domaći dentalni centar uz terapiju osigurava i smještaj

Kartično plaćanje

Što kupci danas podrazumijevaju, a dio poduzetnika još uvijek propušta?

Pokojni nobelovac Peter Higgs izjavio je da u današnjem akademskom sustavu jednostavno ne bi bio dovoljno produktivan jer se od znanstvenika očekuje da “stalno izbacuju radove”. Čini se da je opsjednutost citiranjem postala važnija od stvarnog utjecaja znanosti na promjene u društvu. Kako gledate na današnji akademski sustav? Kako ga popraviti?

Slažem se s Peterom, bio je apsolutno u pravu. Kao i drugdje, i u britanskoj znanstvenoj zajednici postoji opsesija s mjerenjem akademske produktivnosti. Često govorim o ovom problemu, a u svezi s njim uvijek se zapitam – zašto to mjerite? Što se nadate postići tim metrikama? Ako članovima akademske zajednice date do znanja da je poželjno izigrati sustav kako bi došli do novca – dio njih će to i učiniti. Političare u svojoj zemlji volim podsjetiti na to da su znanstvenici pametni ljudi i da im ne treba dugo da shvate kako neki sustav funkcionira. No, morate znati kakvo ponašanje u društvu zapravo želite poticati.

Znanstvenici su najkorisniji zajednici onda kada im dopustite da se slobodno bave istraživanjem. Većina njih, u bilo kojoj disciplini, zainteresirana je za otkrivanje novih spoznaja o svijetu. Iznimno je malo onih koji bi radije sjedili i besposličarili. Dakle, dopustite im da tragaju za blagom, umjesto da ih zatrpavate administracijom i tjerate da ispunjavaju gomile obrazaca za prijave istraživačkih projekata. To je čisto rasipanje njihovog vremena i potpuno je neproduktivno.

Što se pak tiče logike davanja prioriteta pri financiranju određenog znanstvenog projekta, ona se može pokazati manjkavom i kontraproduktivnom. U fizici, na primjer, znanstvenicima možete poručiti da će lakše dobiti financiranje za istraživanje kvantnih računala negoli za istraživanje crnih rupa, no ispostavlja se da neke od naših temeljnih spoznaja o tome kako kvantna mehanika funkcionira dolaze upravo zahvaljujući našim spoznajama o crnim rupama. Takvo što nitko nije mogao predvidjeti. Smatram da javni novac najučinkovitije možemo iskoristiti prepustimo li znanstvenicima da slobodno istražuju. Vjerujte im. Bit će i onih koji su neproduktivni. To je lako uočiti pa je uvijek moguće ukinuti im financiranje. No ovakav sustav, kako je na to upozorio Higgs, jednostavno ne funkcionira.

Vlada li u svijetu danas jača antiintelektualna atmosfera negoli recimo, u početku Vaše znanstvene karijere? Tko je kriv za to?

Imamo ozbiljan problem s informacijskim ekosustavom – jednostavno je preglasan. U moru informacija oko nas sve nam je teže pronaći one pouzdane. To nije nov problem – u prošlosti bismo to nazvali propagandom. Znamo da su kroz povijest svjetske vlade i drugi akteri pokušavali kontrolirati protok informacija u društvu. No, danas je problem drugačiji – toliko je buke da prosječnom čovjeku, koji nema puno vremena i samo želi razumjeti što se događa u svijetu, postaje gotovo nemoguće doći do ikakve jasne slike.

Sve je slučajno i kaotično. To je izazov s kojim se suočavamo u eri društvenih mreža i pametnih telefona, i mislim da još nije riješen – jer je zapravo vrlo nov. Ali mora se riješiti. Ako želimo funkcionalne demokracije, građani moraju znati kako donositi informirane odluke. Demokracije su uspješne upravo zato što ljudi mogu birati smjer razvoja vlastite države. A kako ćete kao građanin birati smjer razvoja svoje zemlje – bilo da se radi o javnozdravstvenim i klimatskim politikama, ulaganjima u znanost, stanogradnju, bolnice ili prometnu infrastrukturu – ako ne možete razlučiti što je pouzdano, a što nije?