Hrvatsko tržište rada danas izgleda stabilno. Stopa nezaposlenosti kreće se oko najnižih razina u posljednjih deset godina, a broj zaposlenih prema podacima Državnog zavoda za statistiku premašuje 1,7 milijuna.

Plaće su rasle, benefiti su postali standard, a fleksibilni modeli rada više nisu benefit kojeg ćete vidjeti u rijetkim oglasima za posao, nego očekivanje. Ipak, uprave i HR odjeli suočavaju se s paradoksom: unatoč boljim uvjetima, zaposlenici i dalje odlaze. Zašto? Razlog je suptilniji od plaće.

U posljednjih nekoliko godina promijenio se odnos prema radu. Generacije koje danas dominiraju tržištem (milenijalci i pripadnici Gen Z), ne promatraju posao isključivo kao izvor sigurnosti, nego i kao prostor identiteta. Očekuju i traže smisao, transparentnost i pripadnost. Žele znati gdje pripadaju i zašto su dio određenog tima.

Hibridni modeli rada, koliko god operativno učinkoviti, promijenili su dinamiku svakodnevice. Rezultati su mjerljivi, produktivnost je vidljiva, ali emocionalna povezanost postaje sve veći izazov. Spontanost je zamijenjena planiranim pozivima. Hodnici su zamijenjeni ekranima. Timovi su operativno sinkronizirani, ali često emocionalno udaljeniji nego prije.

Dijalog sve rjeđi

“U hibridnim organizacijama sve je prisutniji paradoks – s jedne strane komunikacija je češća i brža nego ikad, a istovremeno dijalog sve je rjeđi. Kada se interakcija svede na puku razmjenu informacija, gubi se prostor za otkrivanje različitih perspektiva i stvaranje zajedničkog razumijevanja konteksta u kojem se djeluje i upravo tu nastaje udaljenost, a posljedično i otuđenost. Organizacije koje to prepoznaju svjesno stvaraju prilike u kojima ljudi mogu stati, razgovarati i ponovno izgraditi zajednički okvir djelovanja – bilo u fizičkom ili digitalnom okruženju”, ističe Dijana Vetturelli, suosnivačica tech tvrtke qohubs.

U tržištu rada koje je stabilno, ali emocionalno nestabilnije nego ikad, organizacijska kultura postaje mjerljiva kroz iskustvo. Ne kroz interne kampanje, nego kroz trenutke u kojima zaposlenici osjete da su dio iste priče. Zato se u posljednjih nekoliko godina mijenja i percepcija poslovnih okupljanja. Istodobno, zaposlenici danas jasnije nego prije postavljaju granice. Ne žele aktivnosti koje brišu razliku između poslovnog i privatnog vremena niti formate koji djeluju kao obavezni produžetak radnog dana.

No upravo zato raste interes za inicijative koje su dobrovoljne, inkluzivne i lišene formalnosti, one u kojima zaposlenici sudjeluju jer žele, a ne zato što moraju. Taj trend vidljiv je i u rastu interesa za B2Run, najveću poslovnu utrku u Hrvatskoj koja povezuje tvrtke, zaposlenike, sport i zajedništvo.

strateško pitanje

Banke ulažu milijarde u ovo i to nema veze s novcem koji posuđuju

INOVACIJA

Hrvatska zubarska stolica koja redefinira dentalnu industriju

Deseta, jubilarna sezona okupila je više od 10.000 sudionika iz više od 600 tvrtki diljem Hrvatske. No još je zanimljiviji podatak za 2026. godinu: do sada je zaprimljena 1381 prijava, dok ih je u istom razdoblju prošle godine bilo 749. Gotovo dvostruki rast u najranijoj fazi sezone teško je objasniti samo sportskim interesom.

“Interes za novu sezonu započeo je odmah po završetku posljednje utrke. Tvrtke žele osigurati svoje mjesto unaprijed jer B2Run planiraju kao dio godišnjeg angažmana zaposlenika. Na startu stoje uprave i operativni timovi, bez hijerarhije i titula. Ta ravnopravnost ima snažan simbolički i stvarni učinak”, ističe Roberto Barčot, voditelj projekta B2RUN Hrvatska.

Od direktora do juniora

Na jednom mjestu okupljaju se odjeli koji se inače rijetko susreću, direktori i juniori u istim dresovima, timovi koji inače komuniciraju isključivo mailom. Upravo u toj jednostavnoj slici krije se razlog rasta interesa. U vremenu kada zaposlenici biraju poslodavce jednako kao što poslodavci biraju zaposlenike, reputacija se više ne gradi samo kroz plaće i benefite. Gradi se kroz iskustva koja potvrđuju da je kultura stvarna.

B2Run je zato prepoznat kao najveće poslovno okupljanje u zemlji. Platforma je to susreta u kojoj tvrtke predstavljaju svoje ljude (ne poslovne rezultate).

A u tržištu rada koje je stabilno, ali emocionalno zahtjevnije nego ikad, to je razlika koja odlučuje. Plaća može privući, ali pripadnost zadržava. A pripadnost se ne može odglumiti.