Gostovanje poznatog britanskog dizajnera Jonathana Barnbrooka u Zagrebu bio je među zanimljivijim kulturnim događajima od početka godine. U HDLU-u mu je postavljena retrospektivna izložba “Collateral Damage”. Barnbrooku to nije prvi boravak u Zagrebu, kada je bio prije 8 godina, zamijetio je logo “Standard konfekcije” i pretvorio ga u tipografiju “Doublethink”. Barnbrook spada u vodeće tipografe svoje generacije (najpoznatije su mu Mason i Exocet), a proslavio se i radovima za Davida Bowiea i slavnog britanskog suvremenog umjetnika Damiena Hirsta. Usporedno radi i na vlastitim, politički i društveno angažiranim projektima, kojima promiče ideju o “građaninu dizajneru”. Barnbrooku između građanina i dizajnera, između privatnog i profesionalnog, ne postoji granica.

Radovima izloženima na zagrebačkoj izložbi kritizirate američki korporacijski i kulturalni imperijalizam te Bushevu vladu, ali je izostala reakcija na Blairovu politiku?
U svom se radu bavim i time, ali ti radovi nisu izloženi na ovoj retrospektivi jer sam htio predstaviti nešto što je zanimljivo široj publici makar je SAD laka meta.

U tekstu objavljenom u elektroničkom časopisu “Unzine” pišete da je “hrvatski grafički dizajn jako dobar”, ali da “nema dovoljno fantastičnog”. Možete li malo proširiti tu ocjenu hrvatskog dizajna?
Vjerujem da je ovdje vrlo teško preživjeti kao mali i neovisan dizajner. Oglašivačke agencije od pada komunizma sve više rastu i unutar njihove strukture nastaje najviše dizajna tako da ostaje malo prostora za druge. A u agencijama vrlo rijetko nastaje pristojan grafički dizajn. Njihov je rad usmjeren na zaradu, kreativnost te uglavnom ne igra neku bitnu ulogu. Kada se tome pribroji malo tržište, onda zaključite da je u ovoj sredini mnogo teže raditi i zbog toga je potrebno puno više hrabrosti da bi se ustrajalo u neprihvaćanju kompromisa. Hrvatski komercijalni dizajn može biti na razini drugih zemalja, ali izvan tih granica nastaje ono što je izvanserijsko.

Neki hrvatski dizajneri koji rade za “mainstream” oglašivačku industriju kažu da unutar sustava pokušavaju napraviti male diverzije, određeni pomak, i da je to zapravo teška bitka. Je li to samo alibi?
Možda je točno da će tako nešto postići, ali isto tako mogu upotrijebiti znanje dizajnera da djeluju kao građani. Vrlo je lako pristati na udoban koncept življenja – obavljati neki ugodan posao, biti dobro plaćen za to i zabavljati se, a puno je teže navečer, kada je radni dan iza vas, sjesti i raditi na vlastitom projektu ili pomagati drugima. Dizajn ima vrlo loš imidž jer ga se doživljava gotovo isključivo komercijalno i treba uložiti napor da se to izmjeni. Ako već radite za agencije, onda bi balans bio da istovremeno stvarate i nešto što je društveno relevantno.

Koliko je Vama jednostavno naći balans između onoga što želite raditi i pristojnog života?
Naravno, i moj studio radi komercijalne poslove jer moram biti siguran da ću adekvatno platiti dizajnere koji rade za mene (tri dizajnera rade u Barbrookovu londonskom studiju, op. a.), ali ne radimo samo za novac, niti nam je to motiv niti trebamo puno novca. Dizajneri su brzo prihvatili nasljeđe šezdesetih godina prošlog stoljeća kojim nas se uvjerava da je moguće razdvojiti ono u što privatno vjerujemo od onog što radimo. A to se ne može razdijeliti. Ako proizvodite smeće, odgovorni ste za njega i morate ga reciklirati. Mladi dizajneri me često kritiziraju jer pokušavam “promijeniti svijet” dok oni moraju zarađivati za život i ne mogu si priuštiti da rade nešto društveno korisno. To je laž, uvijek postoji slobodno vrijeme, a možete i birati koliko vam sredstava treba za taj vaš život.

Zašto ste odbili raditi za Coca-Colu? Odnosno, postoji li prihvatljiv prijedlog koji bi Vas naveo da radite za takvu korporaciju?
Postoji, kada bismo bili spremni za promjenu, ali to nije bio slučaj. Coca-Cola je zagađivač okoliša i klišeizirani simbol američkog imperijalizma, stoga se ne vidim u radu za njih iako su nam nudili poprilično “materijalnih argumenata”. Osim toga nastojim biti konzistentan u stavovima i ne bih htio takvim poslom poslati zbunjujuću poruku, pogotovo studentima koji još nisu izgubili idealizam. Ne možete se malo baviti političkim aktivizmom, a malo super dizajniranom kampanjom za Coca-Colu.

Nije li danas ipak primjetno sve više društveno angažiranog dizajna?
Slažem se da su stvari postale bolje i zapravo sam optimističan. Od cinizma ionako nikakve koristi. Dizajn je usporedno s društvom napredovao u odnosu na vrijeme od prije deset godina kada se o odgovornosti, ekološkoj osviještenosti, političkoj angažiranosti ili utjecaju globalizacije nije govorilo. Otkako su te teme dospjele na dnevni red, postale su dio uobičajene rasprave, i to je dalo nekakav efekt. Uostalom, ekologija i globalizacija su postale bitne teme svake političke opcije. Naravno, tome su se prilagodile i tvrtke koje sada svoj korporativni identitet grade lažno se predstavljajući ekološki ili socijalno osviještenima, ali barem smo naučili kako ih prozreti.

Industrija ljepote

Ljepota koja pokreće gospodarstvo: industrija vrijedna stotine milijardi eura i tri milijuna radnih mjesta

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’