Kad danas pogledam unatrag, moje putovanje od pravnice u Centru za socijalnu skrb do vlasnice jedne od najdugovječnijih hrvatskih agencija za nekretnine nije bilo isplanirano, ali je u svakom koraku ispalo smisleno. Završila sam Pravni fakultet i počela profesionalni put u Centru za socijalnu skrb. Usvojenje, starateljstvo, mirenje bračnih drugova, rad s obiteljima, svakodnevna psihološka i emocionalna dinamika tog posla, sve me to oblikovalo. Tada nisam znala da me taj oblik služenja ljudima neće napustiti ni poslije, kada ću se baviti tržišno hladnijim sektorom, nekretninama.
Ne znam odustati
Ratne godine donijele su novi preokret. Tijekom 1992. i 1993. radila sam u Ministarstvu obrane, gdje sam, kao jedina žena, i to predsjednica novačke komisije, doista doživjela nešto posebno, iako je bilo riječ o razdoblju strahota i gubitaka. Ljudi su tada bili bliski, pomagalo se, nije bilo zavisti ni ljubomore. Išli smo sa srcem. Zato mi je to razdoblje jedno od najposebnijih u životu.
Na kraju 1993. godine pred mene se ponovno postavilo pitanje puta. Jesam li za odvjetništvo ili nešto sasvim drugo? Prijatelj odvjetnik predložio je – zašto ne bi pokušala s nekretninama? Isprva sam se pitala što ću ja tamo, ali ubrzo sam shvatila da mogu. Ispočetka sam puno radila s izbjeglicama, često bez naknade. U meni je uvijek ostao taj dio socijalne skrbi. Bilo je slučajeva kada nisam htjela ništa naplatiti, znala bih im napuniti frižider, pomoći kako mogu… No, s vremenom, posao je rastao. Otvorila sam poslovnice u Splitu i Zagrebu. Agencija je postala prepoznatljivo ime.
Tržište nekretnina, kao i mnoga druga tradicionalno “muška” poslovna područja, nije blagonaklono prema ženama. Muškarci su u tom poslu često puno dominantniji – brzo, instinktivno, bez puno emocija. Kao žena moraš se izboriti, dokazivati, graditi kredibilitet svakim potezom. Trebala mi je silna energija i upornost. Ja ne znam odustati. Jedina sam žena vlasnica velike agencije nekretnina u Hrvatskoj. I to nije slučajno, jer je to zahtjevan i iscrpljujući posao. Princip koji me sve te godine vodi je da ne želim da ikad netko iza mene ostane zakinut. Radije ću naplatiti manje, nego više. Ti su me principi vodili i onda kada su me neki htjeli prevariti – i to paradoksalno, baš oni koji su pozicionirani kao uglednici u javnosti. To me koštalo problema sa štitnjačom, ali ih svejedno nisam tužila. Shvatila sam da se ne želim zdravstveno trošiti kroz odlaske na sudove. Od nekih ljudi ne očekuješ takve stvari i razočaraju te.
Mladi i dužničko ropstvo
Tijekom 2000-ih, tržište nekretnina je buknulo. Jako smo lijepo i uspješno radili. Telefoni su nam zvonili, uveli smo tri linije, zapošljavali smo. No, 2008. dolazi globalna kriza i val je udario i nas. Prelijevala sam iz šupljeg u prazno. Telefoni su utihnuli, ali dišpet nije. Jedini smo se tada oglašavali u novinama preko cijele stranice. Nedugo poslije ipak sam u jednom slučaju ušla u pravnu bitku koja je vrlo učinkovito riješena. Dobili smo sto tisuća maraka i to nam je omogućilo isplatu plaća u krizi. Svakom bih poduzetniku savjetovala da ima ušteđevine za preživjeti pola godine. Privremeno smo splitski ured iznajmili, a ljude prebacili u ured Kaštela. Kod nas ljudi rade 15 do 20 godina… Svaki poduzetnik ima tri obveze, prvo podmiriti porez i državu – to je broj jedan. Broj dva je isplatiti plaće i broj tri je ono što ostaje vama. Nekad ostane ništa, nekad dosta, ali to je smisao poduzetništva. U svemu tome se ti moraš snalaziti i ne prestajati boriti…
Nakon lijepih i stabilnih godina, od 2018. do danas, sada se već osjeća pad prodaje oko 30 posto. Novogradnja ide, a cijene rabljenih stanova su ipak prenapuhane i postaju manje atraktivni. Danas me najviše muči pitanje mladih. Dobra vijest je da je Solin danas postao grad mladih, udaljen tek nekoliko kilometara od Splita, i da nudi pristupačnije stanovanje.
Sjajna vijest je i Grad Osijek koji pokreće model prodaje 200 stanova po cijeni od 2104 eura po kvadratu. Bez intervencije države mladi nemaju šanse. Poticajne mjere su dobre, ali ako investitori odmah podignu cijene, ne osjeća se. Država ima zemljišta. Primjerice, prsteni od oko 20 kilometara oko velikih gradova, izgradnja tog zemljišta mogla bi riješiti stambeno pitanje mladih obitelji. Ima zemljišta i u gradskom vlasništvu. Možemo graditi, dati u najam, vlasništvo ostaje državno, a mladi mogu živjeti bez kredita i hipoteka. Ako to ne napravimo, mladi će ući u dužničko ropstvo. To nije pretjerivanje, to je realnost s kojom se ne smijemo pomiriti. Njemačka to radi već desetljećima, gradnje velikih zgrada za najam, pri čemu obitelji žive bez zaduživanja. Tim mjerama bi se na tržište izbacio veći broj stanova i mišljenja sam da bi to utjecalo na sniženje cijena stanova.
Ono na što sam na karijernom putu posebno ponosna je doprinos uređenju struke. Kada sam počinjala, tržište nekretnina bilo je veliki neregulirani kaos – ni zakona, ni regulative, ni odgovornosti. Mi smo kao agencija išli preko burze nekretnina, a poslije putem Udruženja za nekretnine pri HGK pomogli urediti regulativu. Danas je struka posve uređena i osjećam ponos što sam bila dio te priče. Drago mi je što su kolege prepoznali moj rad te sam četiri puta birana kao predsjednica Strukovne grupe posrednika pri Županijskoj komori Split i zamjenica istog tijela pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Također sam članica ostalih gospodarskih komora AHK, AmCham i drugih udruženja.
Obiteljska priča
Moram spomenuti i da se posljednjih sedam godina osjećam dobro i kao žena u ovo poslu. Stvari su se promijenile nabolje – i to treba glasno reći. Moj najveći ponos i radost ipak proizlaze iz činjenice da moja djeca odlučili ostati u firmi. Iako to nisam očekivala, danas zajedno radimo, vodimo tvrtku i to je potvrda da se vrijedi boriti. Postali smo obiteljska agencija čvrsto ukorijenjena, otporna na oluje i dugoročno usmjerena.
Danas, kad smo jedno od najdugovječnijih imena u industriji, osjećam da je vrijedilo njegovati naše vrijednosti poštenje, upornost i ljudskost i da postaju važniji nego ikad. U 30 godina stvaranja učila sam i padala, gradila i lomila, ali nikad nisam odustajala, niti prestala vjerovati u ljude i pošten posao. Tržište nekretnina je posao s objektima, ali prije svega posao s ljudima.
