Nalazimo se na pragu novog doba: pred nama je klimatska tranzicija, doba hiperglobalizacije polako prolazi, srednja klasa diljem svijeta je pod pritiskom, a smanjenje siromaštva u zemljama u razvoju suočava se s novim preprekama.

Čak i bez destabilizirajućih promjena koje je donijela međunarodna trgovinska politika i politika inozemne pomoći američkog predsjednika Donalda Trumpa, svijetu bi očajnički trebala nova rješenja.

Ključne uloge

Da bi ih osmislile, vlade moraju preispitati temeljno pitanje: kome bi naša gospodarstva i tržišta trebala služiti te moraju ponovno preispitati politike i institucije koje su nas dovele do današnjeg ekonomskog i političkog razračunavanja. Iako će globalna suradnja i mobilizacija nacionalnih resursa biti nužni za rješavanje izazova s kojima se sada suočavamo, djelovanje na lokalnoj razini pruža najperspektivniji smjer kretanja.

U SAD-u i drugim razvijenim gospodarstvima, politički otpor prema globalizaciji i multilateralnim institucijama proizlazi iz negativnih učinaka koje su globalizacija i tehnološke promjene imale na bivše industrijske regije i radnike sa srednjom stručnom spremom. Podrška protekcionizmu, neprijateljstvo prema imigraciji i otvorenost prema ideološkom ekstremizmu pojavili su se u okruženju ekonomske krize i sve veće nejednakosti u pristupu mogućnostima.

Manjkave političke reakcije nacionalnih vlada naglašavaju potrebu rješavanja ekonomskih ograničenja na lokalnoj razini kroz niz mjera, uključujući razvoj radne snage, podršku malim poduzećima, reinvestiranje u zajednicu i promicanje istraživanja i razvoja. Stagnacija mogućnosti za radnike sa srednjim i nižim primanjima daleko je od problema bogatih zemalja.

Zapravo, razvijene zemlje i zemlje u razvoju suočavaju se sa sve sličnijim izazovima, što podrazumijeva da preispitivanje našeg pristupa regionalnom gospodarskom razvoju iziskuje otvorenije razmišljanje o industrijskoj politici. Konvencionalne industrijske politike treba prilagoditi trenutačnim tehnološkim i geopolitičkim stvarnostima, uključujući preranu deindustrijalizaciju, izazov rasta produktivnosti u uslužnim sektorima, neizvjestan utjecaj novih tehnologija i umjetne inteligencije te nestabilnije globalne gospodarske i geopolitičke uvjete.

Ova prilagodba iziskivat će proširenje onoga što smatramo industrijskim strategijama kako bismo obuhvatili širi spektar doprinosa javnosti i privatnih intervencija. Kako bismo se suočili s izazovima poput zelene energetske tranzicije, morat ćemo pronaći nove načine za razvoj i komercijalizaciju novih tehnologija, unaprjeđenje vještina radnika i pomoći onima koji bi mogli izgubiti radna mjesta u tradicionalnim energetskim sektorima.

Mirovinski sustav

Zašto je trostupni mirovinski model pametniji nego što se misli?

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Slično tome, ne možemo očekivati da će otvaranje radnih mjesta u uslužnom sektoru, gdje će najviše rasti zaposlenost, prirodno proizaći iz standardnih pristupa koji na prvo mjesto stavljaju proizvodnju. Bit će potrebne intervencije i na strani potražnje i ponude na tržištu rada, kroz podršku postojećim tvrtkama, jačanje mreža dobavljača, ciljanje malih poduzeća s visokim potencijalom rasta, korištenje tehnologije koja povećava zaradu radnika te modernizaciju osposobljavanja radne snage.

Jednako važno, nove ekonomske strategije morat će biti prilagođene kontekstu. Velik dio odgovornosti za njihovu provedbu snosit će lokalni akteri, uključujući podnacionalne razine vlasti, društvena poduzeća i nevladine organizacije. Primjeri takvih intervencija (i organizacija) brojni su diljem svijeta, uključujući neprofitnu organizaciju posvećenu rješavanju problema nezaposlenosti mladih Harambee Youth Employment Accelerator u Južnoj Africi, platformu Kuza za mikro učenje usmjerenu na ruralna područja u Keniji i Generation India, zakladu koja ima za cilj unaprijediti ljudski kapital zemlje.

Iako će mjesto djelovanja biti decentralizirano, nacionalne vlade i regulatorna tijela i dalje imaju ključne uloge. Morat će artikulirati viziju strukturne transformacije i osigurati potrebna fiskalna sredstva. Također će morati stvoriti poticajno okruženje za “dobre poslove” – poput bankarstva, pristupa obuci ili osposobljavanju i osnovne razine socijalnog osiguranja. Štoviše, vlade će morati nadzirati smjer i primjenu umjetne inteligencije, kako nekoliko velikih tehnoloških tvrtki ne bi kontroliralo nove tehnologije. Također će morati ojačati koordinaciju i postavljanje ciljeva na način koji uključuje mnoštvo javnih i privatnih aktera uključenih na različitim razinama upravljanja.

Mjerenje utjecaja strategija

Nacionalni kapacitet za industrijsku politiku suočava se s fiskalnim ograničenjima, osobito u zemljama u razvoju (gdje je državna potrošnja znatno veća od one u Kini i SAD-u). Filantropski pristupi i metode razvoja ili provedbe projekata i inicijativa u kojima glavnu ulogu preuzima tvrtka stoga će morati biti učestali i dinamični, a njihovo financiranje fleksibilnije kako bi se omogućilo eksperimentiranje. Uspješne politike transformacije ne moraju podrazumijevati velike subvencije. Bolja koordinacija između javnih agencija i angažman javnih resursa, uključujući obuku ili osposobljavanje, propise i postavljanje standarda i infrastrukturu, također mogu potaknuti privatna ulaganja i inovacije.

Nadolazeće doba nalagat će da preispitamo svoja uvjerenja o tome kako i gdje se odvija gospodarski razvoj. Morat ćemo aktualizirati svoje okvire kako bismo mjerili utjecaj novih strategija. Sličnosti u nacionalnim izazovima i sredstvima politika potrebnima za njihovo rješavanje ukazuju na to da ne postoji jasna razlika između potreba razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Pomaganje zaostalim regijama da sustignu gospodarstva s visokim dohotkom i poticanje gospodarskog razvoja u gospodarstvima s niskim i srednjim dohotkom sve su sličniji.

Bilo da se radi o otvaranju dobrih radnih mjesta, snalaženju u klimatskoj tranziciji, poticanju inovacija ili izgradnji gospodarske otpornosti, strukturna transformacija sada je najvažnija. Iako se ciljevi mogu razlikovati, sredstva su ista: učinkovito djelovanje države, koju predvode lokalne vlasti u suradnji s poslovnim subjektima, radnicima i drugim dionicima, kako bi se resursi usmjerili u nova područja s većim društvenim, produktivnim i ekološkim koristima.

* Koautori članka su Gordon Hanson, profesor urbane politike i Rohan Sandhu, suosnivač i sudirektor inicijative Reimagining the Economy

© Project Syndicate, 2026.