Sjedinjene Američke Države dosegle su zakonsko ograničenje duga od 31,4 bilijuna dolara. Dok se Washington priprema za još jedan stranački obračun oko toga treba li podići gornju granicu duga, a republikanci u Kongresu traže ustupke od demokrata u zamjenu za svoje glasove, mnogi su razumljivo nonšalantni po tom pitanju.

Amerikanci smatraju da su već gledali ovaj film, a priča obično završava prepucavanjem političara koji postižu kompromis u zadnji čas. Dakle, nema potrebe raditi uzbunu.

Ali ovo ponovno pokretanje sustava moglo bi imati drukčiji, tragičan kraj. U filmu Buntovnik bez raloga iz 1955., lik Jamesa Deana preživi smrtonosnu igru kukavice iskačući iz svog automobila u posljednjem trenutku dok njegov suparnik pogrešno procjenjuje i pada s kalifornijske litice.

S obzirom na to da se američko gospodarstvo približava rubu litice, jasno je da nepopustljivi republikanci nemaju namjeru kočiti. To bi moglo značiti nekad nezamislivo neispunjavanje obveza američke vlade.

Gospodarstvo na litici
Nažalost, puštanje republikanaca da otjeraju američko gospodarstvo s litice možda je trenutno najbolja opcija predsjednika Joea Bidena. Ali SAD još uvijek ima najmanje pet mjeseci da iskoči iz automobila. Ministrica financija Janet Yellen rekla je prošlog tjedna da će poduzeti niz “izvanrednih mjera” (koje su sve postale prilično obične posljednjih desetljeća) kako bi odgodila američki sudnji dan do početka lipnja.

Podizanje gornje granice američkog duga ne znači da je vlada odlučila povećati potrošnju. To znači samo da će vlada ispoštovati dug koji je preuzela zbog potrošnje i poreznih odluka koje je Kongres već donio. Ako Kongres želi smanjiti proračunski deficit, što je dostojan cilj, trebao bi smanjiti potrošnju, povećati poreze ili oboje.

Kako bi Bidenova administracija trebala reagirati u vjerojatnom slučaju da se republikanci odbiju povući? Nekoliko neprovjerenih (i nesavršenih) kreativnih rješenja koja su predložena tijekom prethodnih zastoja po pitanju gornje granice duga mogla bi omogućiti tvorcima politika da spriječe prijetnju predstojećeg neispunjavanja obveza američkog Ministarstva financija.

Prvo, Biden bi se mogao pozvati na Četrnaesti amandman, kao što je to predložio bivši predsjednik Bill Clinton tijekom zastoja po pitanju gornje granice duga 2011. godine. Usvojen neposredno nakon građanskog rata i ratificiran 1868. godine, u amandmanu se navodi da “valjanost javnog duga Sjedinjenih Država … neće biti dovedena u pitanje.”

Argument u korist pozivanja na četrnaesti amandman je da se ograničenje duga i dug potrošnje i poreza uključeni u proračun jasno međusobno suprotstavljaju. Argument glasi da, kada je prisiljena birati između tih proturječnih zakona, izvršna vlast trebala bi se odlučiti za ispunjavanje financijskih obveza američke vlade i dopustiti sudovima da kasnije odluče o zakonitosti.

Protuargument je da bi republikanci optužili Bidena za nepoštivanje zakona u nastojanju da poveća saveznu potrošnju, sukob bi izazvao ustavnu krizu, a nejasno je kako bi presudio Vrhovni sud u kojem većinu imaju konzervativci.

Najneobičniji prijedlog je da američko Ministarstvo financija skuje platinasti novčić od bilijun dolara. Federalne rezerve bi tada mogle kupiti novčić u zamjenu za konvencionalni novac, koji bi Ministarstvo financija moglo iskoristiti za plaćanje svojih računa. Zagovornici ove ideje tvrde da koliko god ludo zvučalo, to bi zapravo moglo uspaliti. Protuargument je da bi to ugrozilo neovisnost Feda i da nije jasna zakonitost ovog trika.

U međuvremenu, Ministarstvo financija vjerojatno će imati dovoljno poreznih prihoda za podmirenje najmanje 80% već ozakonjenih izdataka bez zaduživanja. Ali kojih 80% bi to pokrilo?

Neki nagovještaju da bi davanje prednosti plaćanjima kamata vlasnicima obveznica u odnosu na druge troškove spriječilo neispunjavanje obveza i smanjenje rejtinga, čime bi se izbjegle više kamatne stope na budući dug. No, čak i ako vlasnici obveznica nastave biti plaćeni, neplaćanje drugih računa na vrijeme (primjerice saveznim izvođačima i plaćenim vladinim radnicima) moglo bi se smatrati izbjegavanjem zakonskih obveza američke vlade.

Štoviše, kako bi nastavila plaćati vjerovnike, vlada bi morala smanjiti najveće politički osjetljive stavke proračuna, poput isplata primateljima socijalnog osiguranja, pružateljima usluga Medicare i aktivnim vojnicima. Bidenovi politički protivnici tada bi to mogli iskoristiti kako bi izazvali ogorčenje među populistima.

Plaćanje kamata
Iako Ministarstvo financija tvrdi da ne bi moglo prioritizirati plaćanja čak i da to želi jer njegovi računalni sustavi i administrativni aparati nisu tako postavljeni, nekoliko članova Zastupničkog doma pokušava razviti planove za davanje prednosti plaćanju kamata, obveznoj potrošnji (kao što su socijalno osiguranje, Medicare i povlastice veterana) i vojnoj potrošnji (kao što su vojničke plaće).

Ali čak i ako bi američko Ministarstvo financija moglo dati prednost određenim plaćanjima u odnosu na druge, ove tri kategorije čine najmanje 85% savezne potrošnje. Ne bi bilo dovoljno dolaznih prihoda za sve njih.

Hipotetski, čak i ako tvrdokorni fiskalni jastrebovi uspiju eliminirati svu nevojnu diskrecijsku potrošnju, uključujući proračune ključnih agencija kao što su Savezna uprava za zrakoplovstvo i Služba za sigurnost i inspekciju hrane, jaz između potrošnje i prihoda ne bi se mogao zatvoriti bez rezanja jedne od tri zaštićene kategorije.

Nadmašuju li posljedice neispunjavanja obveza vlade nedostatke ovih trikova? Prije 10 ili 20 godina, odgovor je možda bio da. Nakon što je zastoj po pitanju duga 2011. izazvao S&P da prvi put snizi američki kreditni rejting, neki su tvrdili da bi neispunjavanje obveza bilo toliko katastrofalno da je izbjegavanje toga bilo vrijedno političke sramote kovanja kovanice od bilijun dolara ili pozivanja na Četrnaesti amandman. Ali svijet se promijenio od tada.