Na nedavno održanom Dijalogu Shangri-La u Singapuru, američki ministar obrane Pete Hegseth pritisnuo je azijske saveznike SAD-a da izdvajaju 3,5 posto BDP-a za obranu, što je izazvalo val tjeskobe u regiji, ali i šire.

Njegov oštar poziv na naoružavanje lako bi mogao pokrenuti regionalno jačanje obrambenih kapaciteta u razmjerima neviđenim još od završetka hladnog rata.

Rasprava o nuklearnom oružju

Takav ishod zapravo neće pridonijeti jačanju regionalne sigurnosti niti će riješiti obrambena pitanja SAD-a. Prije svega, Kina bi mogla uzvratiti istom mjerom, zbog čega bi povećani troškovi donijeli minimalnu ili nikakvu korist.

Savez država jugoistočne Azije (ASEAN), blok od 11 članica južno od Kine i istočno od Indije, glavi je stup regionalnog mira još od kratkotrajnog Kinesko-vijetnamskog rata 1979. godine. Unatoč unutarnjim podjelama i očitim nedostacima – treba imati na umu da okuplja širok spektar režima, od demokracija poput Indonezije, Malezije, Filipina i Singapura, preko autokracija u Kambodži, Laosu i Vijetnamu, pa sve do vojne hunte u Mjanmaru – ASEAN već desetljećima slovi kao jedini entitet s dovoljno geopolitičkog kredibiliteta za nadzor nad sigurnošću u tom dijelu svijeta.

Kako bi odvratio regionalne teškaše poput Kine, SAD-a, Indije i Japana od otvorenog sukoba u Indo-Pacifiku, ASEAN je preuzeo ulogu tampon-zone, mosta i posrednika, gurajući u prvi plan dijalog i diplomaciju umjesto zveckanja oružjem. Baš kao što je Winston Churchill svojedobno sročio: “Bolje je mlatiti jezikom nego ratovati.”

Međutim, Hegseth je u Singapuru sasjekao takav pristup regionalnih lidera, poručivši im: “Ne trebamo više konferencija. Treba nam više borbene moći… manje dijaloga Shangri-La, a više ratnih brodova i podmornica”.

Hegseth ne shvaća da njegov poziv na panazijsko vojno jačanje može pokrenuti nekontroliranu utrku u naoružanju. Riječ je o opasnom scenariju za regiju opterećenu povijesnim animozitetima i teritorijalnim sporovima, osobito u trenucima kada napetosti između SAD-a i Kine rastu, dok Indija i Japan istodobno poduzimaju korake za jačanje svojih oružanih snaga. Zapravo, činjenica da se u Japanu i Južnoj Koreji danas otvoreno raspravlja o nabavi nuklearnog oružja najjasniji je pokazatelj toga koliko bi azijska utrka u naoružanju mogla postati pogubna.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

U pozadini vrebaju i ekonomski rizici. Budući da zemlje jugoistočne Azije u prosjeku izdvajaju manje od 2 posto BDP-a na obranu, Hegsethov cilj od 3,5 posto primorao bi Indoneziju, Maleziju, Filipine i Tajland da više nego udvostruče trenutačne godišnje vojne proračune. Druge države regije, poput Singapura i Vijetnama, bilježe nešto manje, ali i dalje znatne razlike. Mjanmar je jedina članica ASEAN-a koja je sa 6,8 posto već premašila zadani prag, no njezin je vojni arsenal usmjeren protiv vlastitog naroda.

Tamošnje stanovništvo vodi žestoki građanski rat protiv vojne hunte otkako je ona u veljači 2021. svrgnula vladu Aung San Suu Kyi. Zabrinjavajuće je što su vojske kroz povijest imale prevelik utjecaj na politiku jugoistočne Azije. Primjerice, tajlandska vojska izvela je čak 22 pokušaja državnog udara u proteklom stoljeću, od kojih je 13 bilo uspješno. Povećanje obrambenih proračuna u nizu zemalja moglo bi dodatno osnažiti časnički kadar koji tek nevoljko prihvaća demokraciju i civilnu vlast.

Posljedice popuštanja Hegsethovim zahtjevima na gospodarski rast mogle bi biti dalekosežne. Nakon završetka hladnog rata, jugoistočna Azija se, zahvaljujući jačoj ekonomskoj integraciji unutar ASEAN-a, okrenula s obrane na trgovinu i investicije. Ta se regija transformirala u proizvodnu silu, što je rezultiralo ubrzanim gospodarskim razvojem i dalo snažan doprinos globalnom rastu.

Jugoistočna Azija proteklih se godina suočava s ozbiljnim pritiscima. Njezin izvozno orijentirani model rasta posrće pod udarom američkog protekcionizma i energetskog šoka, izazvanog sukobom administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa s Iranom. U takvim okolnostima, preusmjeravanje proračunskog novca iz ključnih sektora poput zdravstva i obrazovanja u nabavu naoružanja i izgradnju vojne industrije gurnulo bi ova gospodarstva u još dublju neizvjesnost.

Možda je najvažnije to što bi moglo doći do rasta domaće nestabilnosti ako države članice ASEAN-a budu prisiljene rezati socijalna davanja i usluge kako bi financirale vojnu opremu i sigurnosne projekte. Takvi unutarnji nemiri mogli bi rasplamsati regionalne sporove – poput prošlogodišnjeg graničnog sukoba Tajlanda i Kambodže – dok se vlade okreću populističkom nacionalizmu kako bi skrenule pozornost s loše gospodarske situacije.

Posljedice usporavanja gospodarskog rasta, povećanja vojnih proračuna i nezadovoljenih socijalnih potreba mogle bi ozbiljno narušiti regionalno jedinstvo. Nastavi li ASEAN pod tim pritiskom gubiti koheziju, dio država članica mogao bi zaključiti da im je u interesu priklanjanje kineskoj geostrateškoj sferi utjecaja. To bi imalo upravo suprotan učinak od onoga što Hegseth želi postići.

Jasno je da se jugoistočna Azija ne bi trebala “švercati” pod američkim obrambenim kišobranom, što je optužba koju je Hegseth uputio i Europi. Međutim, velike sile trebale bi tolerirati – i često toleriraju – određenu razinu muktašenja. Njima je, naime, u interesu da manje države bez pogovora prihvaćaju njihovo globalno vodstvo.

Regionalno zlostavljanje

Štoviše, SAD bi trebao prepoznati visoku učinkovitost država jugoistočne Azije u primjeni diplomacije i suradnje na polju gospodarstva i sigurnosti radi suzbijanja regionalnih prijetnji. Riječ je o ključnom stupu njihove obrambene strategije koji uključuje i otvaranje dijaloga s Kinom te njegovo integriranje u regionalne formate, poput Regionalnog sveobuhvatnog gospodarskog partnerstva (RCEP) i Proširenog sastanka ministara obrane država članica ASEAN-a (ADMM-Plus), u čijem radu sudjeluje i SAD.

U konačnici, unatoč Hegsethovu inzistiranju na “podjeli tereta”, brojke otkrivaju da je riječ o regionalnom zlostavljanju. Ako SAD od azijskih saveznika očekuje veći doprinos sigurnosti, logično bi bilo da veća obrambena potrošnja u toj regiji prati smanjenje američkih vojnih izdataka. Međutim, Hegsethovo samozvano “Ministarstvo rata” u idućoj fiskalnoj godini traži skok proračuna s bilijun na čak 1,5 bilijuna dolara. Odobri li Kongres to golemo povećanje od 50 posto, SAD će na obranu trošiti više nego sljedećih devet svjetskih vojnih sila zajedno, što čini gotovo 44 posto ukupnih globalnih vojnih izdataka.

Hegsethov zbunjujući prijedlog otkriva šokantno neznanje o stvarnoj prijetnji. Ako se SAD fokusira na dominaciju zapadnom hemisferom – kao što je zacrtano u Strategiji nacionalne sigurnosti i Strategiji nacionalne obrane Trumpove administracije – i uzmakne od svojih obrambenih obveza u Aziji, članice ASEAN-a neće moći konkurirati Kini po vojnim izdacima. Nastala neravnoteža snaga nikome ne bi išla u prilog – osim, dakako, samoj Kini.

© Project Syndicate, 2026.