Otvaranjem McDonaldsa u prošlom stoljeću – brzog i jeftinog lanca restorana s unificiranom hranom na svim lokacijama uveo je dodatni pojam u društvene znanosti – “Mcdonalizacija društva”. Ukratko prepričano, pojam je označio teoriju koja kaže kako obavljajući dio poslova koje je prije obavljalo osoblje restorana – posluživanje, čišćenje stola… smanjujemo konačnu cijenu proizvoda. U ovom slučaju hrane. Slično je bilo i s talijanskim turistima koji su dolazeći na našu obalu u ugostiteljskim lokalima sami dolazili na šank uzeti piće jer je kod njih izostavljanje konobara iz jednadžbe automatski značilo nižu cijenu konzumacije. Naravno da su brzo naučili kako to kod nas nije tako.

Pogrešan poučak

Ovih dana stanovnici Zagreba na malo sofisticiraniji način uče kako isključivanje posrednika, onih koje se mora platiti, ne znači istovremeno i nižu cijenu usluge. Da ironija bude veća, takva praksa u ovom zagrebačkom poučku znači višu cijenu usluge.
Svima je jasno da se ovdje radi o gospodarenju otpadom i famoznom cirkularnom gospodarenju otpadom, ali na hrvatski način. Naime, ideja iza uporabe otpada, prvenstveno plastike, stakla, metal i papira je u svojoj biti i ekonomska.

Netko je jednog dana izračunao, pa onda i donio zaključak, kako zagađujući okoliš i bacajući previše sekundarne sirovine u otpad ne samo da ugrožavamo planetu i svoje zdravlje nego gubimo novac. Sav stari papir, tekstil, metal ili staklo ako se reciklira postaje nova sirovina kojom se može trgovati, ili preciznije, još jednom koristiti.

Taj koji je to izračunao nije bio naivan. Vrlo je lako shvatio da će reciklirani papir prodati još jednom, znači naplatiti još jednom, ali je isto tako znao da će morati i onima koji prikupljaju stari papir nešto dati. Tako je počeo otkup starog papira iza kojeg je bila jednostavna računica. Iza kojeg je bila “Mcdonalizacija društva” – ako netko za mene odvoji stari papir i onda mi ga donese ja ću mu platiti određenu količinu novca, a on će s tom količinom novca umanjiti račun za otpad i svi profitiraju jer ja ću taj papir njemu opet prodati, i evo ga novog pojma – cirkularna ekonomija.
Naravno ona nikada neće biti perpetuum mobile, ali će biti skup zadovoljnih pojedinaca, čistija planeta i dobar posao za tvrtke.
Međutim, ovih se dana u Zagrebu dogodio svojevrsni apsurd, odnosno cirkularna ekonomija na hrvatski način.

Naopako postavljeno

Netko se sjetio još bolje jednadžbe – što ako netko za mene odvoji papir, staklo, metal, plastiku pa čak i biootpad za kompostiranje, a onda mi još plati što to sve radi za mene? Jer recikliranje u Zagrebu uz povišenje cijena znači upravo to.
I na stranu nepripremljenost grada, otežano financiranje, socijalne cijene koje predugo nisu mijenjane, problem nedolaska do potrebnih sredstava iz Fonda za zaštitu okoliša na vrijeme (što je krivnja natječaja u fondu, a ne grada), ostaje činjenica kako je ova uvrnuta “Mcdonalizacija društva” jednostavno kriva.

Ne može se građane poticati na recikliranje i brigu o okolišu samo velikim riječima. Iza svega što radimo uvijek je ekonomska logika – nagrade i kazne. Tko ne reciklira bit će kažnjen, tko reciklira bit će nagrađen. Barem bi tako trebalo biti. U slučaju Zagreba tko ne reciklira bit će kažnjen i to je uredu, ali tko reciklira kažnjen je višom cijenom odvoza otpada što svakako nije poticajno, a još manje s pedagoške strane razumljivo.
Jednostavno je sustav postavljen naopako. I je li to pitanje odredbe izdane od strane Ministarstva energetike i zaštite okoliša ili Grada Zagreba, prosječnog korisnika usluge, a što svatko u Zagrebu jeste, ne bi trebalo biti briga.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Ovako postavljen sustav neće dovesti do cilja. Neće potaknuti građane na recikliranje i sve ostalo, već na revolt koji će dovesti do slika koje gledamo – vrećice smeća oko svih kontejnera. Ministarstvo i grad trebali bi sjesti i ponovno promisliti kako ljudima objasniti vrijednost razvrstavanja i odvajanja. Trebali bi postupiti kao lanci brze hrane nekada davno. Ponuditi nižu cijenu i bržu uslugu ako već netko radi njihov 
posao.