Nuklearno pitanje vratilo se u samo središte globalne politike. Iako bauk širenja nuklearnog oružja zapravo nikada nije nestao, desetljećima je bio u sjeni funkcionalnog i predvidljivog globalnog poretka.

Taj su poredak predvodile hegemonske Sjedinjene Američke Države, uz potporu snažnog NATO-a i vjerodostojnih režima kontrole naoružanja. Međutim, ovaj je sustav danas pod neviđenim pritiskom, a američko-izraelski rat protiv Irana samo je najnoviji dokaz duboke krize. Postavlja se ključno pitanje: kako očuvati nuklearnu suzdržanost u svijetu u kojem se sama arhitektura te suzdržanosti nezaustavljivo urušava?

Poljuljana šira savezništva

Zora nuklearnog doba preokrenula je strateško promišljanje. Do tada se vojna moć mjerila sposobnošću dobivanja ratova, što se testiralo na bojišnici. No, svrha nuklearnog oružja bila je odvraćanje, a ne pobjeda.

Nuklearno oružje nije dokinulo sukobe. Hladni rat ostao je nasilan, opasan i moralno izopačen. Posrednički ratovi su bjesnjeli, a ljudi su živjeli u strahu. Nuklearno oružje učinilo je ratove preopasnima, pri čemu je koncept uzajamno zajamčenog uništenja spriječio izravan rat supersila. Odvraćanje je funkcioniralo ne zato što su vođe postali moralniji, već zato što je eskalacija postala samoubilačka.

Ta mračna logika i dalje je aktualna, no njezin se kontekst promijenio. Dok je Hladni rat bio u osnovi bipolaran, današnji je nuklearni poredak multipolaran. Kina se pridružuje SAD-u i Rusiji kao velika nuklearna sila. Iako je njezin arsenal i dalje manji, američko Ministarstvo obrane predviđa da bi do 2030. godine mogao premašiti 1000 operativnih nuklearnih bojevih glava.

Rezultat neće biti tek proširena verzija Hladnog rata. Trilateralno odvraćanje nestabilnije je od bilateralnog. Svaka velika sila mora računati ne samo na ravnotežu sa suparnicima, već i na to kako njezini potezi protiv jednoga utječu na onoga drugoga. Kontrola naoružanja postaje nejasnija, a upravljanje krizama složenije.

Situaciju dodatno komplicira još nekoliko nuklearnih sila – Velika Britanija, Francuska, Indija, Izrael, Sjeverna Koreja i Pakistan. Svaka od njih ima vlastitu nuklearnu doktrinu, specifičan geopolitički položaj, strahove i političke pritiske. Iako su njihovi arsenali manji, opasnost koju predstavljaju nipošto nije zanemariva. Nuklearni sukob na Korejskom poluotoku ili između Indije i Pakistana ne bi bio samo golema regionalna tragedija. Poljuljao bi šira savezništva, poremetio globalna tržišta i lance opskrbe te iz temelja izmijenio kalkulacije velikih sila.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Ipak, najopasniji čimbenik u novom nuklearnom poretku mogle bi biti takozvane “države na pragu” (zemlje koje imaju tehnologiju za brzu izradu nuklearnog oružja). Glavni rizik pritom nije samo to što bi više država moglo razviti goleme arsenale. Problem je što bi pojedine zemlje mogle steći tek toliko nuklearnih kapaciteta da povjeruju kako mogu zastrašiti susjede, odvratiti stranu intervenciju ili preživjeti poraz u konvencionalnom ratu. U takvom scenariju, samo nekoliko nuklearnih projektila u krivim rukama regionalnu krizu može pretvoriti u globalnu katastrofu.

Time se dodatno zaoštravaju pregovori o okončanju rata u Iranu. Sporazum koji bi donio trenutačnu vojnu deeskalaciju i ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca mogao bi imati diplomatsku korist. No, ne bude li obuhvaćao i jasan dogovor o iranskom nuklearnom programu, poruka – ne samo Iranu, nego i Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Južnoj Koreji i Japanu – mogla bi biti da je nuklearno širenje mudra strategija.

I Europa obraća pozornost. NATO-ova klauzula o kolektivnoj obrani ostaje kamen temeljac europske sigurnosti, ali nije automatski okidač; mora se aktivirati političkim odlukama. Što više europske zemlje NATO-a sumnjaju da će SAD ispuniti svoju obvezu da im priskoči u obranu, to će se više osiguravati jačanjem nacionalnih kapaciteta, posebnim bilateralnim jamstvima i alternativnim nuklearnim odvraćanjem.

Ovo nije tek puka teorija. Dok je bivši poljski predsjednik Andrzej Duda pozivao na raspoređivanje američkog nuklearnog oružja na poljskom tlu, nastojeći dobiti čvršća jamstva da se na američki nuklearni kišobran može računati, premijer Donald Tusk istaknuo je važnost autonomije u nuklearnom odvraćanju. Istodobno, njemački kancelar Friedrich Merz potaknuo je raspravu o zajedničkom europskom nuklearnom kišobranu, koji bi se prvenstveno oslanjao na potencijale Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva.

Francuska očito podupire ovu ideju. Francuski predsjednik Emmanuel Macron u ožujku je predstavio doktrinu “naprednog odvraćanja”, koja bi obuhvatila i njezine europske saveznike. Belgija, Danska, Njemačka, Nizozemska, Grčka, Poljska, Švedska, Norveška i Velika Britanija već su dale zeleno svjetlo za sudjelovanje u ovoj strategiji, čime će svoje konvencionalne vojne snage staviti u funkciju potpore francuskom nuklearnom arsenalu.

Međutim, takozvani francuski nuklearni kišobran u samoj je srži ograničen – on je selektivan, suveren i podložan promjenama. Ne obuhvaća sve države članice Europske unije, ostavlja zemlje poput Španjolske izvan užeg kruga, a donošenje odluka o nuklearnom arsenalu zadržava isključivo u rukama Francuske. Macronova retorika stoga ne upućuje na stvaranje istinskog europskog nuklearnog štita, već predstavlja pokušaj da se preraspodjela tereta zaogrne u celofan strateške autonomije.

U konačnici, američkom sigurnosnom jamstvu nema alternative. No, Europa mora odraditi svoj dio posla kako bi to jamstvo ostalo politički održivo. Umjesto da na predstojeći samit NATO-a u Ankari stignu s dodatnom dozom tjeskobe maskirane u ogorčenje, europski bi čelnici trebali doći s čvrstim obećanjem o jačanju europskog stupa unutar Saveza.

Povlačenje i destabilizacija

To znači širenje njihovih konvencionalnih kapaciteta, jačanje zračne i raketne obrane, popunjavanje zaliha naoružanja, unaprjeđenje obavještajnih i nadzornih sustava te veći doprinos odvraćanju ispod nuklearnog praga. Što su jače konvencionalne snage Europe, to će ishodi manje ovisiti o spremnosti Amerike da riskira nuklearnu eskalaciju.

Ovaj bi pristup ključno smanjio i pritisak prema širenju nuklearnog naoružanja, što ide u prilog SAD-u. Americi najmanje treba svijet u kojem svaki zabrinuti saveznik ili regionalna sila zaključuje da mu jedino nuklearni arsenal jamči sigurnost. Američka nedorečenost može biti korisna na marginama, no američko povlačenje iz temelja bi destabiliziralo situaciju.

Nuklearno doba započelo je spoznajom da bi pobjeda mogla značiti katastrofu. Taj je rizik i dalje jednako prisutan, no institucionalni okvir koji ga je ublažavao ozbiljno je narušen. Sada je ključni zadatak spriječiti da potraga za odvraćanjem preraste u utrku u naoružanju. Za Europu to podrazumijeva zadržavanje angažmana SAD-a, jačanje konvencionalnih vojnih kapaciteta, očuvanje vjerodostojnosti NATO-a i pridržavanje strateške suzdržanosti.

© Project Syndicate, 2026.