Dok odrasli raspravljaju o postocima odvojeno prikupljenog otpada, rokovima ispunjenja EU ciljeva i kaznama za neodgovorno gospodarenje, djeca tiho i neprimjetno rastu u sustavu koji ih sustavno zanemaruje. U većini hrvatskih gradova i općina edukacija o otpadu, recikliranju i odgovornosti prema okolišu gotovo da ne postoji, a ako i postoji, svodi se na jednodnevne akcije bez kontinuiteta i stvarnog dosega.
Time lokalne vlasti, svjesno ili ne, poručuju da budućnost ne počinje danas, da znanje o otpadu nije jednako važno kao sportski dan ili folklorni nastup. Propuštena edukacija stvara generaciju koja će živjeti u svijetu problema koje nije naučila ni prepoznati, a kamoli rješavati.
Sustava nema
U većini jedinica lokalne samouprave (JLS-ova) edukacija o otpadu nije strateški prioritet, već eventualno usputna stavka u godišnjem proračunu često vođena entuzijazmom pojedinaca, a ne strateškim opredjeljenjem zajednice. Iako Zakon o gospodarenju otpadom i smjernice Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije ističu važnost informiranja i obrazovanja građana, osobito djece, praksa pokazuje drukčiju sliku: budžeti za edukaciju su simbolični ili potpuno izostaju. Umjesto da se u vrtiće i osnovne škole uvede redovita i strukturirana edukacija o odvojenom prikupljanju otpada kroz igru, radionice, interaktivne priče i praktične aktivnosti, najmlađi se prepuštaju sami sebi.
Drugim riječima, sustava nema, a gdje nema sustava, nema ni rezultata. Posebno zabrinjava činjenica da većina JLS-ova u edukaciju ulaže tek kada su pod pritiskom inspekcija, medija ili mogućnosti povlačenja sredstava iz fondova. I tada se sve svodi na jednokratne manifestacije, plastificirane plakate i letke koji paradoksalno završe upravo u miješanom otpadu. Takav pristup šalje jasnu poruku: edukacija nije obveza, nego marketinška kulisa. Kada djeca sustavno ne uče što je otpad, kako ga smanjiti i zašto ga odvojeno prikupljati, posljedice ne ostaju samo u školskim klupama. Europska unija već zahtijeva da do 2025. recikliramo najmanje 55 posto komunalnog otpada, a do 2030. čak 60 posto. Hrvatska te ciljeve zasad promatra s pristojne udaljenosti. Prema procjenama Europske agencije za okoliš, svrstani smo među države koje ih “vjerojatno neće ispuniti”, čime si otvaramo vrata visokim kaznama i dodatnim troškovima.
Svijetle točke postoje, ali
Primjer Grada Daruvara jasno dokazuje da drukčiji, održiv i dugoročno isplativ model itekako postoji. Ono po čemu se Daruvar posebno ističe jest sustavna i kontinuirana edukacija građana, osobito djece. To nije edukacija “radi ispunjavanja forme”, nije jednodnevna kampanja niti površna informativna poruka. Riječ je o dugogodišnjem ulaganju u svijest zajednice koje počinje već u najranijoj dobi. Djeca iz daruvarskih vrtića redovito uče što znači pravilno razvrstavanje otpada i zašto je to važno za okoliš, zdravlje i budućnost kroz igru, slikovnice, bojanke i didaktičke materijale. U osnovnim školama godinama se provode edukativni programi i radionice.
Rezultati su vidljivi, djeca prepoznaju važnost odvajanja otpada, postaju korektivni faktor za roditelje, bake i djedove, te kod kuće primjenjuju naučeno. Građani općenito pokazuju sve višu razinu informiranosti i motivacije za pravilno gospodarenje otpadom. Daruvar je tako postao dokaz da, kada lokalna samouprava ima jasnu strategiju i prepozna važnost sustavne edukacije, osobito svojih najmlađih sugrađana, rezultati dolaze brže i trajnije nego što se očekivalo. Takvi primjeri pokazuju da promjena ne dolazi sama od sebe. Ona se planira, u nju se ulaže, ona se razvija i živi. Grad Daruvar, uz podršku svog komunalnog poduzeća Darkom te stručnih partnera, svakodnevno to dokazuje i putokaz je drugima.
Uspješni primjeri poput Daruvara jasno pokazuju da sustavno gospodarenje otpadom ne počinje ni s kamionom ni sa spremnikom, već s obrazovanjem. To obrazovanje mora biti strateški ugrađeno u obrazovni sustav, infrastrukturno podržano, profesionalno vođeno i mjerljivo u rezultatima. Drugim riječima, Hrvatska više ne smije gledati edukaciju o otpadu kao dodatak, već kao preduvjet sustava. Prvi korak je prepoznati da edukacija o okolišu mora biti sastavni dio godišnjih planova i programa rada vrtića i osnovnih škola. Djeca moraju svakodnevno biti u kontaktu s temom otpada, kompostiranja, recikliranja i očuvanja resursa jer upravo u toj dobi stvaraju se obrasci ponašanja. Takav pristup, naravno, zahtijeva stabilno i predvidivo financiranje. Gradovi, županije i država moraju osigurati sredstva za edukaciju o održivom razvoju.
Kako očekivati dosljednost u ponašanju djece i mladih ako je sustav koji ih uči nedosljedan? Ključnu ulogu u svemu imaju oni koji stoje pred djecom: odgojitelji i nastavnici. No, oni moraju imati znanje, alate i sigurnost da temu otpada predstave na zanimljiv, aktualan i interaktivan način. To znači razumjeti principe kružnog gospodarstva, prepoznati potencijal školskog kompostera ili reciklažnog dvorišta, znati povezati sadržaje s kurikulumom i svakodnevicom djece. Osim znanja, djeci treba pružiti priliku da to znanje svakodnevno prakticiraju, koristeći pritom metode koje potiču trajnu promjenu navika, umjesto rješenja koja primarno služe kao estetski dodatak školskom dvorištu. Škole i vrtići trebaju imati konkretne alate i prostore: kante za odvojeno prikupljanje otpada, školske kompostere, vrtove, reciklažne punktove. Djeca uče rukama, pokretima i promatranjem.
Umjesto zaključka…
Vidjeti kako od ostataka hrane nastaje kompost, kako se bilje iz vrta koristi u školskoj kuhinji ili kako se pravilno razvrstava papir i plastika – to su lekcije koje ostaju. I konačno – sustav mora imati povratnu informaciju. Treba mjeriti rezultate po školama i vrtićima te ih učiniti javnima kako bi se potaknuo pozitivan natjecateljski duh. Takva transparentnost gradi zajedništvo, ali i odgovornost. U vremenu klimatskih izazova, iscrpljenih resursa i rastuće količine otpada Hrvatska si ne može priuštiti da edukaciju o otpadu i održivosti prepusti entuzijastima, povremenim kampanjama i entitetima koji se snalaze kako znaju.
Kada jedinice lokalne samouprave danas ignoriraju edukaciju najmlađih, zapravo potpisuju odgodu vlastitog (ne)uspjeha, i to skupu. Svaki letak koji završi u miješanom otpadu simbol je propuštene prilike da dijete nauči nešto što će sutra biti presudno za okoliš, javne financije i kvalitetu života. Djeca nisu statistika u izvještaju ona su budući donositelji odluka. Ako ih ne naučimo kako izgleda kružno gospodarstvo, ne možemo se sutra ljutiti kada bacaju budućnost, baš kao što to danas čine odrasli.
