Nekoliko istraživanja objavljenih u zadnjih par tjedana pokazalo je još jednom paradoksalnu prirodu turističkog razvoja, pogotovo kad je on stihijski, ili kad se pretvori u noseći segment gospodarstva.

Ova istraživanja prate pomalo histeričnu stvarnost, u kojoj se na svjetskoj razini pokušava vratiti turistički promet zastao u pandemiji, no s dramatičnim nedostatkom radnika koji su tijekom ove dvije godine zatvaranja ugostiteljskih objekata, čini se, nestali s lica Zemlje.

U međuvremenu se sve ušminkava floskulama kao što je održivi razvoj, i to u segmentu gospodarstva koji je najviše odgovoran baš za devastaciju prostora, kao i društva i kulture, ne samo kod nas.

Kad je Hrvatska u pitanju, dobili smo još jedan rad koji je pokazao da se turizam u Hrvatskoj razvijao i dalje se razvija stihijski, u klijentelističkom okruženju u kojem strateška rješenja ne postoje, već se većina procesa odvija uz blagoslov lokalnih šerifa i pojedinačnih interesa.

Ekonomski institut tako je pokazao da smo u 10 godina, posve suprotno od onog što smo navodno priželjkivali, smanjili udio hotelskog smještaja u ukupnoj ponudi Hrvatske, na korist privatnog smještaja koji se razmahao i zagušio gradove na obali.

Danas se to održava u visokoj ranjivosti hrvatskih turističkih središta na sezonalnost i koncentraciju turizma, a među posljedicama je i nekontroliran rast cijena nekretnina koji ima snažan utjecaj na raslojavanje stanovništva.

Od ukupnog broja postelja u 2019. godini, čak 61 posto činio je privatni smještaj, što je gotovo dvaput više nego u Italiji (34,5 posto), Grčkoj (32,2 posto) i Španjolskoj (24,6 posto), prema podacima Eurostata.

Prosječan udio privatnog smještaja u lokalnim jedinicama u Hrvatskoj narastao je u 10 godina sa 30,9 na 56,5 posto, i prevladava najviše u Splitsko-dalmatinskoj, Šibensko-kninskoj i Zadarskoj županiji, znači na najvećem dijelu obale.

Ako znamo da je hotelski smještaj taj koji donosi dodanu vrijednost, jamči stabilnost radnih mjesta, pridonosi državnom i lokalnim proračunima, smanjuje sezonalnost i potiče vezane djelatnosti u destinacijama na razvoj, jasno je da smjer u kojem idemo i dalje nema veze s održivim turizmom.

Očekivanja i realnost
I ne samo da nemamo infrastrukturu koja bi to sve podržala, od cesta do kanalizacije, nego više nemamo niti radnika koji bi servisirali sve ove potrebe. Otpuštanja koja su bila nužna u pandemiji pojačala su već od ranije goruć problem nedostatka radnika u turizmu, dio je otišao u građevinu, kojoj isto nedostaje radnika, dio više naprosto ne želi odrađivati sezone u kojima nema slobodnih dana, nekima nije dosta novca.

Iako su plaće u turizmu porasle, potražnja nije baš planula, dok je s druge strane malo bizarno očekivati da i te plaće idu u nebo i premašuju one u sektorima koji daju veću dodanu vrijednost.

Uvoz radnika jedino je rješenje, ali pokazalo se opet vrlo nestabilno i zahtjevno. Analiza Manpower grupe o fleksibilnosti tržišta radne snage pokazala je da nam najviše radnika dolazi iz Bosne i Hercegovine i to su sezonci u turizmu, a poslije toga dolazi građevina. Nakon BiH, najviše stranih radnika u Hrvatsku dolazi iz Indije.

Kako se pokazalo u analizi, velik problem je da mnogi radnici ovdje dolaze s nerealističnom slikom što ih ovdje očekuje. Zbog toga većina njih dolazi jednokratno i dolaze sami, gotovo nitko ne dovodi obitelj i vrlo brzo se vraćaju.

Razlozi za neusklađenost očekivanja i realnost su na obje strane, radnici vide Hrvatsku kao obećanu zemlju, birokracija je složena, a same agencije preuveličavaju kvalifikacije i radne sposobnosti radnika, te niti poslodavci nisu zadovoljni. Ako se želi razvijati turizam s dodanom vrijednošću teško se možemo pokrivati s takvom radnom snagom.

Nije Hrvatska jedina koja se bori s ovim problemom, a čini se da će on u budućnosti samo bujati. Nedavno objavljeno izvješće o ekonomskom učinku Svjetskog vijeća za putovanja i turizam otkriva kako se očekuje da će europski sektor putovanja i turizma stvoriti do osam milijuna novih radnih mjesta u sljedećem desetljeću. Prognoza Svjetskog vijeća za putovanja i turizam također pokazuje da će taj sektor biti pokretačka snaga za gospodarski oporavak Europe, nakon više od dvije godine patnje.

U konobare umjesto u školu?
U sljedećih 10 godina i s prosječnom godišnjom stopom rasta od 3,3 posto, očekuje se da će sektor putovanja i turizma rasti dvostruko većom stopom od ukupnog gospodarstva, za koje se predviđa rast od samo 1,5 posto godišnje.

Znači li to da će nas sve više morati ostaviti sva svoja znanja i primiti se konobarske pregače, ili pak odustati od školovanja djece i zaposliti ih u hotelu, u ljetnom resortu? To je ipak nezamislivo, i sve je izglednije da će dobar dio ovih novih radnih mjesta morati zauzeti strojevi, u valu automatizacije usluga koji će morati uslijediti u turizmu.

Od prijave u hotel do room servicea ili automata za hranu i piće, masa je usluga koje se u ugostiteljstvu može automatizirati, i dio IT sektora tu će pronaći svoje buduće projekte, kako bi se smanjio broj potrebnih radnika po gostu.

Turizam će se možda tu morati odreći nekih uvriježenih pravila koja su desetljećima definirala luksuz ili gostoljubivost, no kako smo se u dvije godine navikli na lica pokrivena maskama, tako ćemo se naviknuti i na kioske za prijavu, sushi iz aparata ili rižoto koji nam je spravio robot.