Otrježnjenje od opijenosti Donaldom Trumpom, raznorodnih društvenih i političkih grupacija, nije trebalo dugo čekati, pa čak niti u njegovu najbližem krugu, jer iako je u politici vrlo česta mantra javni interes, posve je jasno kako se velik dio aktera, u taj (po)najstariji zanat na svijetu uključuje iz posve privatnih interesa. Radi rješavanja nekih vlastitih problema, regulatornih ili pak legislativnih, nastalih zbog djelovanja nekih prošlih administracija.

Vrlo slična situacija je i s aktualnim manifestacijama političkog otrježnjenja, vezanima uz izvršne odredbe nove administracije Bijele kuće, koje se tiču uvođenja carina, tj prepreka globaliziranoj ekonomskoj, financijsko i trgovačkoj razmjeni. Unutar raznorodnih grupacija, koje su bile nužne iskazati potporu novom američkom predsjedniku, ne bi li bio izabran, čini se imamo one koji su poraženi.

To su, uglavnom, oni koji su pozicionirali svoje poslovanje na globalnom tržištu, poput Elona Muska, oni koji ovise o lancima opskrbe iz cijeloga svijeta, poput industrije umjetne inteligencije, oni koji ovise o investicijama sa strane, poput automobilske industrije, mahom u republikanskim sredinama SAD-a, ali i oni koji osobito brinu o ekonomskim slobodama pojedinca, o činjenici da svaku carinu, u pravilu, plati korisnik krajnjeg proizvoda, što, opet u pravilu, dovodi do poskupljenja svih proizvoda na tržištu, poput Randa Paula.

Ne postoji u povijesti vrijeme u kojem nije postojala politika naplaćivanja carina (koje se u negativnom smislu spominju i u Bibliji), od antike i srednjega vijeka, gdje su one uglavnom označavale naknadu (privatnih vlasnika ili države, svejedno je) za održavanje infrastrukture i plovnih puteva, pa i birokracije, pa do vremena merkantilizma koji je promovirao visoke zaštitne namete na izvoz sirovina i uvoz gotovih proizvoda.

Modernitet, vrijeme od 19. stoljeća do danas, obilježen je smjenama razdoblja slobodne trgovine, protekcionizama i njihovih erupcija u ratovima. Vrijeme koje su producirali šokovi Nixonovih odluka 1970-ih godina, poput ukidanja zlatnog standarda i carina na uvoz roba u SAD radi zaštite proizvodnje, a koje su imale svoje zlatno doba od 1980-ih pa do ekonomske krize 2007./2008. godine neminovno je prošlo.

Globalni demografski deficit, koji je vidljiv u svim globalnim gospodarskim silama, a koji je bio ključan za spomenuto zlatno doba, vidljiv i u Kini, kao zemlji koja želi izazvati SAD na svjetskom vrhu, u kombinaciji s korporativizmom, budimo pristojni, jer njihov gospodarski model, s jednom partijom i povlaštenim gospodarskim lokomotivama više nalikuje nekim talijanskim politekonosmksim izumima, koji Kina u svom naletu prakticira, doista je zahtijevao odgovor

Kako piše u svojoj knjizi The End of World is Just Beginning Peter Zeihan, kapitalizam ne funkcionira bez demografije, socijalizam i komunizam bez prisile, a fašizam bez korupcije i propagande. Odgovor na merkantilizam, može biti samo stvaranje što je veće mogućeg saveza slobodnog protoka tržišta, poentira Zeihan.

Pa, je li onda odgovor na izazove današnjice, ono što je najavio cijelome svijetu, s prilično suspektnim izračunima beneficija i šteta po SAD, Donald Trump? Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, premda su neke od okolnosti drugačije, valja se konzultirati s nekim primjerima, poput brazilskih praksi.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Brazilska politika protekcionizma, uz visoke carine, valutne kontrole i niz trgovinskih barijera, ima dugu tradiciju, još od nakon Drugog svjetskog rata te je to sustav koji pruža uvid u vizije vrlo slične onima koje provodi Donald Trump, a od kojih profitira te jedna mala grupacija njegovih pristaša. Baš kao i u Brazilu.

Ova politika je doduše sačuvala neka radna mjesta, ali je povećala troškove potrošača i drastično ugušila inovacije i konkurenciju. Industrijska je proizvodnja na niskoj razini, a produktivnost smanjena. Kako u takvim sustavima profitira tek mali krug ljudi, najčešće vrlo blizak onim a koji odlučuju o barijerama, takva je politika dovela do značajnog porasta korupcije i monopolističkog dogovaranja cijena. Primjera radi, Iphone sklopljen u Brazilu, u toj zemlji, danas stoji dva do dva i pol puta više nego li onaj proizveden drugdje.

Sve to je rezultiralo činjenicom kako Brazil, usprkos svojim demografskim i prirodnim kapacitetima, nikada nije postao gospodarska sila, u što su se kleli oni koji su zagovarali takva, danas bismo ih nazvali trampističke, politike.

Dakle, povijest, od merkantilizma do modernih primjera poput Brazila, jasno pokazuje da visoke carine i trgovinske barijere, iako prividno štite pojedina radna mjesta, dugoročno guše inovacije, povećavaju troškove za potrošače i hrane korupciju, koristeći samo uskom krugu povlaštenih. Današnji, pak, globalni izazovi, poput demografskog deficita i kineskog korporativizma, zahtijevaju odgovor, ali Trumpovo inzistiranje na protekcionizmu, sumnjivih koristi i očitih šteta, prijeti ponavljanjem grešaka prošlosti.

Očito je, euforija oko Donalda Trumpa i njegovih protekcionističkih politika brzo blijedi, suočena s realnošću ekonomskih posljedica. Stoga, umjesto zatvaranja tržišta, valjalo bi razmisliti o stvaranju što je većeg mogućeg saveza (poput onoga što zovemo globalnim zapadom) slobodne trgovine koji može odgovoriti na suvremene izazove.

Jer, odgovarati na korporativizam protekcionizmom, čini se jednako produktivnim kao liječiti sidu ebolom. Jednu je bolest doista moguće anulirati drugom, no ostaje pitanje što je s projekcijom dugovječnosti oboljelog organizma.