U posljednjoj kampanji ‘javnog informiranja’ koja se odigrala istodobno s prvom godišnjicom ruskog napada na Ukrajinu, mađarska je vlada opisala Mađarsku kao mirovnu silu koja se bori protiv ratne mašinerije Zapada.

Ova retorika – dopunjena neprekidnim napadima na ‘Bruxellesu super državu’ – klasičan je primjer propagande koju mađarski premijer, Viktor Orbán, već godinama prodaje.

Orbánov proruski stav, međutim, i dalje se pogrešno shvaća. On je strateški, usmjeren ka slabljenju europske podrške Ukrajini. Isto je tako relativno nov i odraz njegove politike koja je okrenuta vlastitom interesu i volje da se kocka nametanjem položaja Mađarske na međunarodnoj sceni. U stvarnosti, Orbán nije orijentiran proruski; on je jednostavno pro-Orbán.

Samostalan s ruskim kreditima
Kako bismo razumjeli zašto Orbán brani ‘neusklađenu’ poziciju za rat u Ukrajini, vrijedi ukratko sve ponoviti. Kad je Rusija 2008., napala Gruziju, Orbán, tada u oporbi, brzo je osudio rusku agresiju, izjavljujući, jednostavno, da je “vojna agresija vojna agresija”. Tek je u razdoblju nakon toga, u pozadini ekonomske nesigurnosti, dogodio Orbanov takozvani ‘neliberalni’ pokus i njegova promjena perspektive prema istočnoj autokraciji.

Nakon pobjede na izborima, 2010., zaključio je da ‘Zapadna dominacija’ u svijetu prestaje i odlučio da bi svrstavanje na jednu stranu bilo nepogodno. Orbán je odlučio da Mađarska treba stajati sama i igrati glavnu ulogu u novom srednje i istočnoeuropskom bloku, gdje se mogu nametnuti manje sile.

Približavanje Moskvi bilo je ključni dio ‘Otvaranja prema istoku’ i, samo dvije godine nakon opisivanja Rusije kao “vojnog agresora”, Orbán je pozvao nacije srednje Europe da ponovno pokrenu dijalog s Rusijom – što je označilo preokret u mađarskim stavovima u vanjskoj politici dugim dva desetljeća.

Dio ovog preokreta potkrijepljen je ekonomskim razmatranjima i utjecajem ruskih kredita. Između 2010. i 2014. Orbánova je vlada nacionalizirala energetske kompanije u zemlji, otimajući ih od stranih vlasnika, prije nego što ih je prodala Orbánovim kompanjonima. Omogućio je to Orbánu nadzor u pregovorima o trgovanju energijom: 2014., u tajnosti je dogovorio gradnju nuklearne elektrane koju će financirati Rusija, kao i jugoistočni TurkStream plinovod, koji je otvoren 2021.

Potpisan je i novi 15-godišnji plinski ugovor s Rusijom i ‘udomljena’ proruska Međunarodna investicijska banka. Do 2019. mađarska ovisnost o Rusiji bila je na razini koja nije viđena od 1990. Počeli su godišnji sastanci Orbána i Putina, a posljednji, u veljači 2022. opisan je kao ‘mirovna misija’.

Kad je Rusija napala Ukrajinu, Orbán je imao dva izbora: nastaviti hodati po žici, između zapadnih i istočnih interesa ili stati uz Europu u njenoj podršci Ukrajini. On je odabrao prvo i proteklu je godinu proveo kritizirajući ulogu EU u ratu, dok je, u isto vrijeme, pozivao na “mir”.

Računa na povratak Trumpa
’Ne bismo se trebali miješati u ovaj rat’ postao je slogan stranke Fidesz u kampanji. Budimpešta je oblijepljena plakatima koje je platila vlada, na kojima se kritizira politika zapadnih sankcija. Orbán je iskoristio moć nad medijima i poslao poruku kojom je svoje političke protivnike nazvao “ratnim huškačima”.

A opet, energetska kriza – koja pogađa većinu Europe – može na kraju biti njegova propast. Cijene energije za kućanstvo bile se zamrznute od 2013., rastući računi su šokirali mađarske glasače.

Inflacija je trenutno na oko 25%, u velikom dijelu zbog lošeg ekonomskog upravljanja vlade i osiromašenja značajnog dijela društva – uključujući i glasače Fidesza.

Orbanove opetovane provokacije EU napokon su dovele do zakašnjelih pokušaja da ga se zauzda. Krajem 2022. Europska je komisija uvjetovala odobrenje dodjele 7,5 milijardi eura za oporavak od Covida mađarskim ispunjavanjem demokratskih ‘ciljeva’. Međutim, čak i kad je bio pritjeran uza zid, Orbán je, ponovno, uspio pronaći izlaz iz te situacije. U prosincu je zaprijetio ulaganjem veta na 18 milijardi eura paketa pomoći Ukrajini, što je bio prigovor na ponašanje Komisije. Do sada je uspješno koristio mađarsku ‘nesvrstanu’ poziciju u ratu za izvlačenje novca.

U svakoj krizi koja se odnosi na EU i Rusiju, Orbán je uspio zaobići potencijalna minska polja i nastaviti djelovati prema vlastitim interesima. A, kako rat u Ukrajini i dalje traje, on u rukavu ima još oportunističkih karata koje može odigrati. Zna da Europa plaća visoku cijenu za podržavanje Ukrajine te da određene političke stranke u Europi pozivaju na brz završetak sukoba. Isto tako, on računa na opadanje podrške ratu i na izbor Donalda Trumpa na izborima 2024., što bi još jednom promijenilo pravila igre.

Orbanovo obaranje rekorda u boravku na vlasti otkriva jednu stvar: on je voljan riskirati i kockati se s Mađarskim položajem na međunarodnoj pozornici, samo kako bi ostao na vlasti. On se i dalje nada, čak i kad prihvaća moralno neobranjive stavove, da će se njegova ‘pragmatična’ podrška ‘miru’ isplatiti. U prošlosti je uz ovu strategiju puno toga dobio – i, ako ga se ne zaustavi, mogao bi ponovno puno toga dobiti.