Bježeći od rata većina izbjeglica iz Ukrajine sigurnost je, razumljivo, potražila u zemljama Europske unije. Uz teško sagledivo trajanje već same ratne ugroze većina ih vjerojatno još nema predodžbu koliko dugo će ostati u tim zemljama i hoće li se u njima možda i trajno nastaniti, ali diljem EU već im se masovno nude zapošljavanja.

I mnogi koji planiraju povratak čim to bude moguće, svjesni su da to neće trajati baš kratko pa izražavaju želju za privremenim zaposlenjem.

Uz potpore iz nadležnosti vlada i lokalnih zajednica u zbrinjavanju i uključivanju izbjeglica u društvo i svijet rada, poslodavci i posrednici u zapošljavanju, od Portugala do Baltika, već naveliko iznose ponude konkretnih poslova.

Iz dana u dan raste i broj digitalnih platformi kao komunikacijskog alata za informiranje o mogućnostima koje im se pritom nude u trenutnim boravištima. Od učenja jezika, smještaja, skrbi za djecu razne dobi i slično.

Sporo do radnih dozvola
Svjedočimo tome i u Hrvatskoj, iako je zasad priljev izbjeglica kod nas osjetno manji nego u nekim Ukrajini bližim zemljama koje se prirodno nameću kao prva odredišta zbjega.

Proteklih se tjedana često čulo kako je Unija u prihvatu tih ljudi pokazala svoje najbolje lice i to vjerojatno stoji. No, kad je riječ o velikoj spremnosti koju iskazuju poslodavci u državama EU za zapošljavanje ukrajinskih izbjeglica, nerijetko se potenciraju poruke tipa “misli na druge”. Činjenica je da većina država EU koje su u prvom planu izbjegličkog vala, ali ne samo one, otprije ima manjak radne snage.

Rat u Ukrajini još uvijek nije značajnije utjecao na razinu njihove gospodarske aktivnosti pa u mnogim članicama vlada glad za radnicima. U SIE to je nemalim dijelom i posljedica odljeva domaće radne snage u razvijenije članice, s višim plaćama.

Njima su već godinama, kao i Hrvatskoj, upravo migranti iz Ukrajine bili jedan od poželjnijih izvora kvalificirane radne snage.

Primjerice, kod nas su se nakon postepenog pražnjenja “bazena” radnika iz zemalja iz neposrednog okruženja (ponajprije iz BiH), integracijski najpogodnijeg zbog nepostojanja jezičnih barijera, upravo Ukrajinci prometnuli na treće mjesto po priljevu stranih radnika.

U odnosu na mirnodopske migracije danas je situacija ponešto drukčija već zbog činjenice da su europske zemlje mahom preplavile ukrajinske žene i djeca, dok su prije to većim dijelom bili muškarci koji su se najviše zapošljavali npr. u građevinarstvu, transportu, turizmu ili poljoprivredi.

Zbog ratnog stanja i opće mobilizacije dio onih s kojima se do prije nekoliko mjeseci računalo i u ovogodišnjim sezonskim poslovima u Hrvatskoj ostat će nedostupni.

Stoga se računa da će poslodavci i agencija za posredovanje u zapošljavanju za poslove za koje se traži muška radna snaga morati u potragu za radnicima iz država izvan Europe. To, međutim, može biti otežano jer procesi izdavanja radnih dozvola kod njih obično traju dulje.

Istodobno, računa se da će se broj ukrajinskih izbjeglica u Hrvatsku povećavati, moguće i na više od 50 tisuća. Od dosad pristiglih, kako su ovih dana rekli iz Vlade, 40-ak posto je višeg ili visokog stupnja obrazovanja. Kako bilo, dio radno sposobnih među njima u predstojećim će sezonskim poslovima (od turizma do poljoprivrede) barem privremeno zasigurno ublažiti manjkove na tržištu rada.

Najviše rade fizičke poslove
To bi, uz ostalo, trebale olakšati i prilagođene odnosno ubrzane administrativne procedure. Broj radnih dozvola za strane radnike u Hrvatskoj godinama bilježi trend rasta, a kako se sustav kvota pokazao nefleksibilnim, krajem 2020. promijenjen je Zakon o strancima i sada izdavanja dozvola počivaju na procjenama potreba s obzirom na deficitarna zanimanja, koje se provode kroz tzv. test tržišta rada. No, svake godine HZZ definira listu zanimanja za koja zbog nedostatka domaće radne nije potrebno raditi taj test.

Primjerice, od ukupno izdanih radnih dozvola u 2020. godini najveći udio ih je izdan za rad u građevinskom sektoru (gotovo 60 posto), potom u turizmu i ugostiteljstvu (približno šestina) te u brodogradnji i industriji (desetak posto).

U nedavno objavljenoj knjizi triju autora s Instituta za razvoj i međunarodne odnose (Butković, Samardžija, Rukavina) o stranim radnicima u Hrvatskoj te izazovima i mogućnostima za gospodarski i društveni razvoj, istaknuto je kako istraživanja pokazuju da većina migranata u graditeljstvu te u turizmu i ugostiteljstvu radi poslove fizičkih radnika.

U metalskoj industriji npr. veliki dio radnika migranata također radi fizičke poslove, ali većinu čine visokokvalificirani stručnjaci. I u sektoru digitalnih platformi koje pružaju fizičke usluge većinu migranata čine nekvalificirani ili niskokvalificirani pojedinci.

Uz ostalo, autori, primjerice, navode kako se procjenjuje da će u građevinskom sektoru u Hrvatskoj za desetak godina većina radnika biti stranci. Imajući pak u vidu da se izvori radne snage pomiču prema udaljenijim zemljama (npr. iz Azije), što usložnjava i procese integracije, podjećaju na potrebu sustavnog promišljanja i strategije.

Posljednja hrvatska migracijska strategija istekla je 2015. i državi je, kažu, hitno potrebno donošenje novog dokumenta te vrste kojim bi se usmjeravala i potaknula njezina migracijska politika.

Istodobno, vezano uz ukrajinsku krizu i utjecaj golemog izbjegličkog vala na tržište rada, dio europskih ekonomista već danas priču sagledava i u nešto širem horizontu. Dok diljem Unije traje prava pomama za ukrajinskim radnicima, oni ističu kako bi se makroekonomsko okruženje u Europi moglo pogoršati zbog posljedica rata te da bi mogući pad zacijelo bio teži za pridošlice.

To su, naime, pokazivale neke prijašnje studije EU, ali s tim u vezi danas se ipak smatra da “postoji razlog vjerovati da će Ukrajinci proći bolje”.