U svom povijesnom govoru na godišnjem sastanku Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu u siječnju, kanadski premijer Mark Carney tvrdio je da se međunarodni poredak ne nalazi u fazi “prijelaza”, već u stanju “raskida”.

Upozorio je da, uslijed pojačavanja kinesko-američkog rivalstva, temeljna arhitektura globalnog gospodarstva – otvorena tržišta temeljena na prilično predvidljivim pravilima, pri čemu Sjedinjene Američke Države jamče ključna “javna dobra” – zamjenjuje se mozaikom transakcijskih i prisilnih aranžmana. Međuovisnost, nekada smatrana pokretačem zajedničkog prosperiteta, sve se više preoblikuje u ranjivost koju treba iskoristiti.

Kratkoročni dobici

Carneyjeva dijagnoza imala je širok odjek jer su vlade i tvrtke već počele uračunavati u cijenu nestabilnije i politiziranije globalno gospodarstvo. U vrijeme kada neprijateljska američka administracija može isključiti pristup najvećem svjetskom potrošačkom tržištu iz otvoreno političkih razloga, i kada se ključni lanci opskrbe sve više koriste kao uska grla, planiranje poretka temeljenog na pravilima jednostavno je naivno.

Podsjećajući na bivšeg češkog predsjednika Václava Havela, Carney je primijetio da se vlade i tvrtke i dalje ponašaju kao da će se međunarodni poredak ponovno aktivirati, iako se dokazi gomilaju da se to neće dogoditi, jer bi drukčije djelovanje bilo skupo i razorno.

No pojam “raskid” podrazumijeva da će globalno gospodarstvo krenuti prema novoj ravnoteži. Jezikom teorije igara, dominantni igrač prešao je na strategiju koja bolje služi njegovim interesima, a svi ostali moraju se prilagoditi novom skupu poticaja. Ako je tako, logičan odgovor je da srednje sile smanje svoju ranjivost formiranjem koalicija, diversifikacijom trgovinskih partnerstava i izgradnjom autonomnih lanaca opskrbe, baš kao što je Carney predložio.

Ali postoji još jedna mogućnost. Ono što izgleda kao nova ravnoteža može zapravo biti privremeno odstupanje od stare. Uostalom, ekonomska povijest nudi mnogo primjera strategija koje su donijele kratkoročne dobitke, ali su na kraju poništene jer su potkopale strukture koje su te dobitke uopće omogućile. Korištenje poluge moći nije isto što i razbijanje institucija potrebnih da bi poluga moći bila vjerodostojna. Ako se SAD nastavi koristiti carinama, financijskom isključenošću i ograničenjima izvoza za izvlačenje ustupaka od svojih trgovinskih partnera, svijet se neće jednostavno prilagoditi; on će se zaštititi. Vlade i tvrtke preusmjerit će ulaganja i smanjiti ovisnost o američkim tržištima.

Opasnost nadilazi bilo koji pojedinačni trgovinski spor. Kada se alati osmišljeni za upravljanje globalnim gospodarstvom kroz međunarodnu koordinaciju pretvore u instrumente prisile i koriste nepredvidljivo, obična komercijalna izloženost postaje ekstremni rizik. Kao odgovor, tvrtke i vlade prestaju optimizirati za učinkovitost i fokusiraju se na jačanje otpornosti.

Trošak po kilometru

Električni hit ili stari dobri dizel? Evo što kaže računica

važnije nego ikad prije

Jedna vještina sve više odlučuje o financijskoj stabilnosti građana

Ovo nije moralna kritika. To je ekonomija složene suradnje. Mnogi visokovrijedni prekogranični aranžmani – ulaganja, integracija lanca opskrbe i financiranje infrastrukture – dugoročni su i temelje se na odnosima te stoga ovise o vjerodostojnim obvezama. Ako jedna strana ne može vjerovati drugoj da će poštovati dogovore, štiti se skraćivanjem vremenskih horizonta, povećanjem premija rizika, uspostavljanjem skupih rezervnih opcija ili potpunim povlačenjem. Kada ova logika postane raširena, ishod nije samo preraspodjela dobitaka, već manji ukupni kolač.

Suradnja velikih razmjera omogućava vjerodostojnost. Kao i infrastruktura ili ljudski kapital, ključna je za specijalizaciju i prekograničnu koordinaciju. “Instrumentalizirana međuovisnost” urušava osnovnu strukturu. Kako vjerodostojnost slabi, specijalizacija ustupa mjesto redundanciji (suvišnosti); povjerenje se zamjenjuje samoosiguranjem, a mrežne ekonomije počinju se raspadati. Kao što je Carney primijetio, svijet u kojem svi moraju plaćati premiju za diversifikaciju neizbježno je siromašniji. SAD nije nimalo izuzet od toga, već također plaća tu premiju, često više nego što shvaća, jer njegova ekonomska moć ovisi o tome da vlade i tvrtke odluče usmjeriti trgovinu, financije i tehnologiju kroz američke sustave.

Kada se te veze počnu smatrati obvezama, a ne imovinom, počinju ulagati u alternativne dobavljače, platne sustave, standarde i tehnološke platforme. Strateške posljedice su duboke. Usred sve većeg geopolitičkog rivalstva s Kinom, Trumpova administracija zapravo potiče saveznike i trgovinske partnere da se zaštite od nestabilnosti američke politike diversifikacijom izvan američkih tržišta i lanaca opskrbe. Nakon što se preusmjere lanci opskrbe, izmijene ugovori i dupliciraju standardi, teško je ostvariti povratak na prijašnje stanje.

Povjerenje nije termostat

Ekonomska strategija koja potiče trgovinske partnere na traženje alternativa, čime jača glavnog geopolitičkog rivala Amerike, ne čini se optimalnom iz američke perspektive i stoga nije dio nove ravnoteže. To je više nalik prejedanju koje vodi do kratkotrajnog zadovoljstva, a zatim slijedi samo dugoročno kajanje. Ako je tako, onda Carneyjev “raskid” nije neizbježan. Svijet će se i dalje diversificirati, ali SAD bi na kraju mogao shvatiti da je narušavanje vlastite vjerodostojnosti kontraproduktivno.

Međutim, povjerenje se ne ponaša kao termostat. Polako se gradi i brzo urušava. Vjerodostojnost ovisi o prethodnoj predanosti: mehanizmu koji omogućuje suradnju čak i kada je iskušenje oportunističkog djelovanja veliko.

Temeljni problem je vremenska nedosljednost. Ono što u trenutku izgleda privlačno, iskorištavanje poluge moći, dugoročno potkopava ono što je važno: povjerenje potrebno da bi drugi željeli surađivati. Jedino trajno rješenje je uspostava institucija i normi koje ograničavaju diskrecijsko pravo rukovodstva.

Ako se carinska politika može mijenjati u skladu s ciklusom vijesti, ona brzo postaje politički rizik, obeshrabrujući dugoročna ulaganja u proizvodnju, energiju i tehnologiju. Obnavljanje vjerodostojnosti Amerike stoga zahtijeva institucionalne promjene. Široka ovlast nad carinama mora se vratiti Kongresu, izvanredne ovlasti predsjednika moraju se suziti, a pravne zaštite ojačati kako bi se zajamčilo da “ekonomsko državništvo” ne postane trajna zamjena za koherentnu politiku.

Učiniti Ameriku pouzdanom ne znači odreći se poluge moći. To znači očuvanje reputacije stabilnog donošenja politika koje utjecaju SAD-a daje vrijednost. Američki predsjednik John F. Kennedy 1961. obećao je “platiti svaku cijenu, podnijeti svaki teret, suočiti se sa svim teškoćama, podržati svakog prijatelja, suprotstaviti se svakom neprijatelju kako bi osigurao opstanak i uspjeh slobode.” Danas svijet traži od Amerike nešto daleko manje dramatično, ali na neki način značajnije: samokontrolu. Bez nje će se Carneyjevo upozorenje samo obistiniti, ne zato što je međunarodni poredak bio osuđen na propast, već zato što je globalni hegemon postao takav da mu je nemoguće vjerovati.

© Project Syndicate, 2026.