Može li Hrvatska u svojim lutanjima biti uopće atraktivna velikim investitorima koji bi kod nas otvarali velike proizvodne pogone?

Treba li Hrvatskoj uopće velika industrija o kojoj s vremena na vrijeme sanjamo i koju zazivamo svaki put kada netko spomene europske ili druge proizvođače automobila? Dva su to, na prvu, odvojena pitanja, ali istovremeno toliko slična.

Možda upravo naši propisi i ina druga kompliciranost nama samima čine više koristi nego štete kada su u pitanju radno intenzivne djelatnosti. Naime, i tekstilna i autoindustrija upravo su to – radno intenzivne industrije koje ne samo da sa sobom nose relativno niska primanja za zaposlenike nego i iziskuju veliku količinu radne snage. Hrvatska u ovom trenutku nema niti jedno od toga – ni radne snage koji bi radila za niska primanja, niti dovoljan broj radnika.

Slijedi izumiranje zanimanja
A kako se otvara austrijsko tržište čini se da će takvih radnika biti još manje. Stoga, kada se pogledaju sve prepreke, od pravne nesigurnosti, komplicirane prakse otvaranja tvrtki, složenih propisa poticanja ulaganja, neriješeni imovinsko-pravni odnosi i sl. posve je jasno kako u Hrvatskoj još dugo neće biti velike industrije.Međutim, tu počinje drugi dio pitanja s početka – treba li nama uopće radno intenzivna industrija koju će kroz vrlo kratko vrijeme zamijeniti robotizirana radna snaga koja ne iziskuje plaćanje ni puno ljudi?

Upravo taj futuristički pogled prava je prilika za Hrvatsku. Očekuje se da će većina zanimanja izumrijeti kroz nekih 30-ak godina, a roboti i umjetna inteligencija preuzeti poslove u radno intenzivnoj industriji prije svega, a onda polako i sigurno i u ostalim nama poznatim gospodarskim granama.

Bit će to trenutak kada će se s nama usporedive države u okruženju naći u velikim problemima jer velike tvornice kojima se sada ponose i koje zapošljavaju desetke tisuća ljudi više neće trebati ni 100 radnika. Onda će se problem biti u nedostatku inženjera i visokoobrazovnih, kreativnih stručnjaka. I tu bi se pametnijom, prije svega obrazovnom, a onda i gospodarskom politikom mogla stvoriti velika, ali i za desetke idućih godina, posljednja prilika za Hrvatsku.

Jer ako će velika poljoprivredna imanja orati, sijati i pobirati dronovima navođeni automatizirani strojevi, ako će autocestama voziti autonomni kamioni, a morem autonomni brodovi gdje će u stvari biti prilika za Hrvatsku? U stručnosti, u proizvodnji novih tehnologija, u inovativnosti. U tom trenutku će bolje, kao i do sada, živjeti oni koji proizvode ideje od onih koji ih realiziraju, kao i oni koji su inovativni.

Još se stignemo pozicionirati
Kako i danas postoje visoko specijalizirane male i srednje kompanije u Njemačkoj, često u obiteljskom vlasištu, koje posluju i djeluju izvrsno i na globaliziranom i velikom tržištu Europske unije i svijeta, tako će biti i ostati u budućnosti, samo će specijalizacija biti u nečem drugom.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Intervju: Atana Škalko

‘Cijene kave udvostručile su se u godinu dana, a stabilizaciju očekujemo tek od 2026.’

Tu naravno dolazimo do ključnog pitanja. Promišlja li netko u državi sve to? Što se čini i planira upravo po tom pitanju i gdje nas oni koji zazivaju i sanjaju velike radno intenzivne pogone vide u godinama koje dolaze?

Kao državu praznih i robotiziranih polja i tvornica koja ima više robota nego ljudi, ili kao tehnički sofisticiranu naciju kojoj se oni s robotiziranom i radno intenzivnom industrijom obraćaju za rješenja u znanosti, informatizaciji i robotizaciji. Pozicionirati se još stignemo, samo ako znamo odgovor gdje, u čemu i kako.