Sjedinjene Američke Države na rubu su samoizazvanog nepodmirenja obveza. Egipat, Gana, Pakistan i mnoge druge zemlje suočene su s teškim financijskim poteškoćama. Teret duga Italije i Japana narastao je. A Kinezi odgađaju ili ometaju multilateralne napore po pitanju restrukturiranja duga zemalja s niskim i srednjim dohotkom. Međunarodni monetarni fond smatra da je 41 zemlja jako zadužena, a to ne uključuje zemlje sa srednjim dohotkom kao što su Argentina, Pakistan i Šri Lanka.

Bacanje dobrog i lošeg novca

Zabrinutost koju su ove priče potaknule je stvarna, ali postoje temeljne razlike između njih. SAD ima sposobnost servisiranja svojih dugova i pouzdan je zajmoprimac već dugi niz godina. Njegov je problem politički. Nasuprot tome, pitanje za siromašnije zemlje glasi: mogu li vratiti ili koliko to mogu. Mnoge prezadužene zemlje s niskim prihodima imaju razine duga koje su već neodržive ili će to uskoro biti. Neki su propustili plaćanja ili najavili da će morati obustaviti servisiranje duga. Privatni zajmodavci odgovorili su odbijanjem daljnjeg pozajmljivanja.

Ali ova skupina zaduženih zemalja može se dalje podijeliti u dvije skupine. Neke su zemlje bile u relativno zadovoljavajućem položaju sve dok ih bolest COVID-19 nije primorala na veće zaduživanje za financiranje rashoda povezanih s pandemijom. Međunarodne financijske institucije uspostavile su posebne kapacitete kako bi pomogle tim zemljama da osiguraju brzo dodatno financiranje i održe normalno financiranje dok im se gospodarstva oporavljaju.

Druga je skupina već imala visoke i rastuće dugove prije pandemije bolesti COVID-19, često zato što su se razmetali projektima s niskim ili negativnim stopama povrata. Šri Lanka je primjer toga. Nova je vlada preuzela dužnost 2019. i dramatično smanjila poreze, povećavajući ionako velike fiskalne deficite i zadužujući se još više. Iako su nepromišljene domaće politike – posebno zabrana uvezenih poljoprivrednih inputa – naglo smanjile poljoprivrednu proizvodnju zemlje, vlada je potrošila svoje devizne rezerve, a zatim se zaduživala po višim kamatnim stopama (posebno od Kine) dok se više nije mogla zaduživati.

Budući da se mnoge prezadužene zemlje oslanjaju na uvoz osnovne hrane, lijekova i intermedijarnih dobara, nemogućnost financiranja uvoza u krizi može dovesti do zatvaranja tvornica i naglog pada gospodarske aktivnosti – kao što se dogodilo Šri Lanki. Dok pogođena zemlja ne stekne devize potrebne za financiranje obnovljenih uvoznih tokova, najvažnija će dobra ostati oskudna. Prepoznajući utjecaj takvih kriza na siromašne, neki promatrači pozvali su na smanjenje duga i ponudu novih sredstava bez ikakvog uvjeta da zemlja ispravi političke neuspjehe koji su doveli do ekstremne zaduženosti. No, pod pretpostavkom da će novo kreditiranje pomoći siromašnima, ne vide da je to često “bacanje dobrog novca nakon lošeg”. U mnogim slučajevima, jedan od razloga zašto je zemlja siromašna je taj što je njezin prethodno akumulirani dug išao prema ulaganjima niske produktivnosti.

Reforme i novac MMF-a vs. Kina

Ponekad reforme i novac MMF-a mogu pomoći zemlji u ostvarivanju rasta i financiranju servisiranja duga. Ali u drugim slučajevima, dug je postao toliko velik da je nerazumno očekivati da će ga zemlja nastaviti u potpunosti servisirati. Kako bi riješili ovo pitanje, dužnosnici vlada zemalja vjerovnica sastat će se i dogovoriti uvjete restrukturiranja duga, što bi moglo uključivati smanjenje nominalne vrijednosti duga, reprogramiranje otplate glavnice ili čak poček. Tradicionalno, privatni vjerovnici također će sudjelovati u tim razgovorima i pristati na smanjenje nepodmirenog duga. Ali uspon Kine kao najvećeg bilateralnog vjerovnika gospodarstava u nastajanju i u razvoju unosi frustraciju u cijelu situaciju. Kinezi nerado restrukturiraju dugove i inzistiraju na kreditiranju zemalja dužnika za sve što im je potrebno za pokrivanje obveza. Kad bi MMF isplatio sredstva pod tim uvjetima, dio njih jednostavno bi otišao na otplatu Kini, koja bi se tada tretirala povoljnije od ostalih vjerovnika.

Programi MMF-a stoga se ne mogu provoditi dok svi vjerovnici ne postignu sporazum o restrukturiranju. Šri Lanka mjesecima nije mogla dobiti sredstva od MMF-a jer su Kinezi odbili frizirati kredite koje su dali. Umjesto toga, htjeli su posuditi još više novca Šri Lanki kako bi mogla servisirati svoj dug (i povećati svoj ukupni dug prema Kini). Restrukturiranje duga Zambije odgađa se od studenoga 2020. Istina, Kina je konačno postigla neke dogovore s nekoliko zemalja koji bi MMF-u omogućili isplatu sredstava. Međutim, mnoge druge zadužene zemlje još trebaju provesti političke reforme u skladu s dogovorenim programom MMF-a, što znači da se mogu očekivati nova kašnjenja. Nadamo se da će Kina vidjeti da je u vlastitom interesu osmisliti lakši i brži proces reformi politike i restrukturiranja duga.