Globalni ekonomski krajolik brzo se mijenja, a zemlje u razvoju sada se suočavaju s tri glavna ograničenja: povratkom protekcionizma, smanjenjem prostora za makroekonomsku politiku i dubokim tehnološkim poremećajima.

Neoliberalni Washingtonski konsenzus, dominantni okvir ekonomske politike već pola stoljeća, više ne odgovara svrsi i hitno je potrebna nova paradigma za vođenje razvoja u godinama koje dolaze. Posljednjih godina slobodna trgovina, nekoć kamen temeljac međunarodne suradnje, ustupila je mjesto sve većim carinama, velikim industrijskim subvencijama i ekonomskom “razdvajanju”.

Trgovinski rat između SAD-a i Kine primjer je tog trenda, s prosječnim carinskim stopama u naglom porastu od 2018. Sada kada se Donald Trump, samoproglašeni “pobornik carina”, vratio u Bijelu kuću, malo je vjerojatno da će doći do preokreta. I ne radi se samo o SAD-u: Europska unija također je prihvatila carine, uključujući i carine na kineska električna vozila, navodeći nepoštene subvencije.

Proizvodnja ‘prijateljima’
Štoviše, zemlje sve više provode industrijske strategije kao sredstvo jačanja strateških sektora. Naravno, Kina, sa svojim gospodarskim modelom kojeg vodi država, dugo se oslanjala na industrijsku politiku, što je temelj njezinog plana Made in China 2025., predstavljenog 2015. godine.

Ali čak i napredna gospodarstva, glavni zagovornici ortodoksije slobodnog tržišta iz prošlosti, sada prihvaćaju takve intervencije. Primjerice, američki Zakon o čipovima i znanosti uključuje 52,7 milijardi dolara za financiranje razvoja poluvodiča. A EU ima vlastitu industrijsku strategiju.

Takve su inicijative osmišljene kako bi ojačale gospodarsku sigurnost, ali također potiču geopolitičke napetosti i dovode do rascjepkanosti lanca vrijednosti. Za zemlje u razvoju to predstavlja i izazove i prilike. Sve veće usklađivanje trgovine s geopolitičkom dinamikom, uključujući pritisak na preusmjeravanje proizvodnje u “prijateljske zemlje”, moglo bi omogućiti nekim zemljama privlačenje više izravnih stranih ulaganja, ali zemlje ovisne o resursima i najmanje razvijene zemlje suočavaju se sa smanjenom potražnjom za izvozom i povećanom ekonomskom neizvjesnošću.

U međuvremenu, sposobnost zemalja u razvoju da pripreme odgovore fiskalne i monetarne politike ozbiljno je ograničena. Uzastopne krize, uključujući globalnu gospodarsku krizu 2008., pandemiju Covida-19 i razne šokove cijena robe, narušile su fiskalne zaštitne slojeve. Demografski pritisci, od mladih kojima je potreban posao do starenja stanovništva, opterećuju javne proračune.

Promjene

Ulaganja u obranu i konkurentnost su nužna, ali ne na štetu radnika i kućanstava

Industrija zdravlja vida

Sve više Hrvata rješenje za vid pronalazi na istom mjestu – evo zašto

Ublažavanje klimatskih promjena i prilagodba tim promjenama također iziskuju znatna ulaganja. A neke zemlje preusmjeravaju sredstva u obranu kao reakcija na rastuće geopolitičke napetosti. Velike otplate servisiranja duga i dalje su veliki teret, uz visoke kamatne stope na globalnoj razini.

Povrh toga, visoke kamatne stope na globalnoj razini primoravaju zemlje u razvoju na povećanje vlastite kamatne stope kako bi ublažile odljev kapitala i deprecijaciju valute, što negativno utječe na ulaganja i gospodarski rast. Da situacija bude još gora, neovisnost središnjih banaka u nekim je zemljama narušena, a taj trend narušava sposobnost tvoraca politike da kontroliraju inflaciju i podrže gospodarsku stabilnost.

Sve se to događa dok brze tehnološke promjene remete tradicionalne modele rasta. Rast gospodarstva u razvoju povijesno je potaknut strukturnom transformacijom – preraspodjelom resursa iz sektora niske proizvodnje u visokoproduktivne sektore, primjerice iz poljoprivrede u proizvodnju. U Africi je na tu dinamiku otpadalo 74 posto rasta produktivnosti prije 2008. godine.

No, kao što su primijetili Dani Rodrik i Joseph E. Stiglitz, strukturna transformacija više se ne može postići izvozno orijentiranom industrijalizacijom, prije svega zato što proizvodnja iziskuje visoku razinu vještina i kapitala. Sporiji globalni rast, veće dužničko opterećenje, deglobalizacija i klimatske promjene (koje utječu na tradicionalne sektore kao što je poljoprivreda) dodatno negativno utječu na ovaj pristup.

Alternativna strategija koju predlažu Rodrik i Stiglitz usredotočena je na sveobuhvatnu zelenu tranziciju i povećanu produktivnost u radno intenzivnim uslužnim sektorima. No, iako ovaj pristup obećava, potrebni su značajni kapaciteti javnog sektora kako bi se podržale inovacije u privatnom sektoru i eksperimentiranje s politikama. Sveobuhvatniji politički okvir, koji može popuniti prazninu iza Washingtonskog konsenzusa, započeo bi s tri ključna prioriteta.

Ojačati makro otpornost
Prvo, gospodarstva u razvoju moraju ojačati svoju makroekonomsku otpornost. U tu bi svrhu trebala ojačati fiskalne okvire kako bi se stvorili snažniji makroekonomski zaštitni slojevi; provoditi režime ciljanja inflacije radi promicanja stabilnosti cijena; i usvojiti fleksibilnije režime deviznog tečaja koji mogu “prigušiti udarce” uslijed vanjske volatilnosti.

Drugo, zemlje bi trebale iskoristiti tehnologiju za povećanje produktivnosti, s fokusom na privatni sektor. Osim povećanja učinkovitosti i transparentnosti državnih usluga, digitalne tehnologije mogu proširiti pristup obrazovanju, podržati inovacije olakšavanjem istraživanja i razvoja te transformirati ključne sektore, kao što su zdravstvo i poljoprivreda. Naposljetku, vlade bi trebale nastaviti promicati rast kroz strukturnu transformaciju.

Iako uslužni sektor obećava otvaranje radnih mjesta, on sam ne može apsorbirati milijune mladih, posebno nekvalificiranih i polukvalificiranih, koji svake godine ulaze u radnu snagu u zemljama u razvoju. Srećom, neki radno intenzivni podsektori, kao što su agrobiznis i proizvodnja odjeće, ostaju održivi izvori radnih mjesta i rasta u zemljama s niskim i srednjim dohotkom.

Zelena proizvodnja i farmaceutski sektor također nude obećavajuće puteve za industrijalizaciju. Posebne gospodarske zone, strateško korištenje zemljišta i dinamičniji startup ekosustavi mogu potaknuti industrijski rast i otvaranje radnih mjesta. Gospodarstva u razvoju također će možda morati poduzeti korake kako bi zaštitila domaću industriju od priljeva kineske robe preusmjerene iz SAD-a i EU-a. Takve bi mjere trebale biti transparentne i vremenski ograničene te u skladu s pravilima Svjetske trgovinske organizacije.

Ništa od ovoga neće biti moguće s mentalitetom “svaka zemlja za sebe” koji izgleda da se širi diljem svijeta. Iako je Washingtonski konsenzus imao izrazito mješovite rezultate, naglašavao je međunarodni angažman i suradnju. Zemlje ne smiju napraviti više štete nego koristi. Ako zemlje u razvoju žele izgraditi otpornija i inkluzivnija gospodarstva u današnjem globalnom okruženju, moraju prihvatiti partnerstva, dijeliti znanje i težiti suradnji između vlade, privatnog sektora i međunarodnih institucija.

* Koautor članka je Hinh T. Dinh, je bivši vodeći ekonomist u Uredu višeg potpredsjednika i glavni ekonomist Svjetske banke

© Project Syndicate 2025.