Prije šezdeset godina, surova autokratska vlast dominirala je regijom na istočnom rubu kontinenta. Donkihotovske borbe za političkim promjenama činile su se bezizglednima – sve dok odjednom nisu uspjele.

Do kraja 20. stoljeća, višestranački izbori postali su norma, a bivši politički zatvorenici stali su na čelo vlada. Unatoč nedavnim zastojima, birači u jednoj od tih zemalja upravo su preokrenuli godine autoritarnog poniranja, ujedinivši snage kako bi svrgnuli potencijalnog diktatora.

Gledanje u inozemstvo

Ovaj opis mogao bi se odnositi na putanju srednje i istočne Europe od hladnoratovskog doba do nedavnog izbornog poraza bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbána. No, jednako tako vrijedi i za istočnu i jugoistočnu Aziju. Prije šezdeset godina, 1966. godine, autokratska vlast prevladavala je na Filipinima, Tajvanu i u Južnoj Koreji, dok su odlučni demokratski aktivisti desetljećima posvećivali živote ciljevima koji su se često činili uzaludnima. Prolazili su kroz brutalne represije, uključujući i masakr u Gwangjuu u Južnoj Koreji 1980. godine, koji se dogodio 12 godina nakon gušenja Praškog proljeća i neposredno prije nego što je proglašenje izvanrednog stanja zaustavilo prvi veliki val Solidarnosti u Poljskoj.

A onda su uslijedili povijesni preokreti. EDSA Revolucija narodne moći (People Power Revolution) srušila je 1986. godine diktaturu Ferdinanda Marcosa na Filipinima. Nevjerojatni putevi Václava Havela i Lecha Wałęse od disidenata do predsjednika dobili su 1998. godine svoj istočnoazijski pandan kada je Kim Dae-jung – nekad najpoznatiji južnokorejski disident – postao predsjednik. Tajvan je u tim godinama također prošao kroz demokratsku tranziciju, održavši svoje prve izravne predsjedničke izbore 1996. godine. Preskočimo na ovo desetljeće, u kojem je istočna Azija ponovno ponudila upečatljiv primjer demokratske otpornosti.

U prosincu 2024. godine, prosvjednici, zastupnici i obični građani Južne Koreje ustali su protiv proglašenja izvanrednog stanja tadašnjeg predsjednika Yoon Suk Yeola, srušivši ga u roku od nekoliko sati. Time su pokrenuli proces koji ga je uklonio s dužnosti i doveo do njegove osuđujuće presude i doživotne kazne zatvora. Zašto onda branitelji demokracije, koji se suočavaju s današnjim autokratskim valom, inspiraciju traže u Solidarnosti, a ne u Revoluciji narodne moći? Zašto je Havel poznatiji model demokratskog otpora od Kima?

Primamljivo je pripisati ovu neravnotežu trajnom eurocentrizmu. Zapadni su promatrači svakako posvetili više pozornosti nedavnim izborima u Mađarskoj nego demokratskoj krizi u Južnoj Koreji 2024. godine. No, kada je riječ o sjećanjima na Hladni rat, posrijedi je i nešto drugo.

Uzmimo u obzir dvije najmoćnije slike iz 1989. godine: usamljenog čovjeka koji stoji ispred kolone tenkova u Pekingu, dan nakon krvavog gušenja prosvjeda kod Trga Tiananmen 4. lipnja, i razdragano mnoštvo koje potkraj te iste godine čekićima ruši Berlinski zid. Obje su slike potresne, ali samo ona europska priziva dramatičnu promjenu nabolje. Pad Berlinskog zida označio je kraj jednog doba, dok je Komunistička partija Kine preživjela prosvjede na Tiananmenu i potom desetljećima sustavno brisala taj događaj iz povijesti. Upravo zato ne smijemo zaboraviti prkos “Čovjeka pred tenkom” – jer kineski režim pod svaku cijenu želi da svijet zaboravi i njega i sve žrtve tog masakra.

Kartično plaćanje

Što kupci danas podrazumijevaju, a dio poduzetnika još uvijek propušta?

inovativan alat

Više ne gledaju samo CV i intervju: Ova tvrtka kandidate testira na potpuno nov način

No, kultna moć te slike također može iskriviti naše sjećanje na Aziju potkraj Hladnog rata. Unatoč užasu slamanja prosvjeda na Tiananmenu, to je razdoblje donijelo i izvanredne demokratske preokrete drugdje u Aziji, dok su ukorijenjeni autokratski sustavi napokon počeli uzmicati pred demokratskom vladavinom. Ako prošle borbe nude pouke i modele za suočavanje s današnjim autoritarizmom, ima smisla tražiti ih što šire. Uostalom, ambiciozni autokrati odavno su shvatili vrijednost gledanja u inozemstvo. Nedavne studije pokazale su da oni koji žele potkopati demokratske institucije sve više uče jedni od drugih, pregledavajući svijet u potrazi za primjenjivim strategijama. Zagovornici demokracije s punim pravom mogu biti jednako kozmopolitski nastrojeni, tražeći korisne pouke ne samo u Europi i Aziji, već i u Africi, Latinskoj Americi, Bliskom istoku i drugdje.

Jedna skupina s kojom sam se susreo prije nekoliko godina predstavlja posebno upečatljiv primjer. Počeo sam pratiti mlade aktiviste u Tajlandu, zemlji koju prije nisam pomno proučavao, te su me zainteresirali mladi ljudi koji stoje iza izdavačke kuće Sam Yan Press. Osnovana 2017. godine, ova je izdavačka kuća na tajlandski jezik prevela djela mislilaca i aktivista iz cijeloga svijeta, u rasponu od Hanne Arendt i Rebecce Solnit do Mahatme Gandhija, zatvorenog ujgurskog akademika Ilhama Tohtija i Martina Luthera Kinga mlađeg.

Usvajali tuđe ideje

Godine 2019., Netiwit Chotiphatphaisal, osnivač Sam Yan Pressa i prvi tajlandski prizivatelj savjesti, surađivao je s dvoje akademika na tajlandskom prijevodu Havelova “Pisma dr. Husáku” iz 1975. godine. Taj je projekt odražavao odlučnost te skupine da uči od ljudi i pokreta iz bivšeg sovjetskog bloka.

Jednako su žarko željeli učiti i iz borbi bliže kući. Nakon što su Južnokorejci uspješno pružili otpor Yoonovu pokušaju uvođenja izvanrednog stanja, Sam Yan Press organizirao je internetski događaj koji je okupio prosvjednike iz Seula i tajlandske aktiviste koji se bore za demokratske promjene u zemlji dugo obilježenoj vojnim udarima i dugotrajnim razdobljima vojne vlasti.

Osnivači Sam Yan Pressa pokazuju što znači razmišljati globalno, a djelovati lokalno. Umjesto da demokratski otpor tretiraju prvenstveno kao europsku priču, ovi su mladi aktivisti učinili ono što bi zagovornici demokracije trebali činiti posvuda: proširili vidike, slobodno usvajali tuđe ideje i odbacili pretpostavku da najvrjednije pouke dolaze isključivo iz onih sredina na koje smo tradicionalno usmjereni.

© Project Syndicate, 2026.