Dok su europske metropole proteklu godinu-dvije živjele u ugodnoj iluziji “mekog slijetanja” ekonomije, surova zbilja ih je demantirala u manje od tjedan dana. Eskalacija na Bliskom istoku i cijena nafte koja je probila psihološku i ekonomsku granicu od 100 dolara po barelu, nisu samo prolazni tržišni poremećaj.

To je neugodan podsjetnik na činjenicu da se europska energetska, a time i ekonomska sudbina, i dalje kroji u tjesnacima kojima ne upravlja Bruxelles. Kontinent koji uporno govori o održivosti, otpornosti i strateškoj autonomiji sada se opet našao u situaciji da mu cijenu ekonomskog mira određuju rat i terminali za energente.

Izraz lica sve gori

Problem nije samo u tome što je nafta opet skupa. Problem je u ozbiljnom udaru koji utječe na inflaciju, kamate, troškove proizvodnje, potrošnju i političku stabilnost. Europska središnja banka je u klasičnoj pat-poziciji, onoj vrsti monetarnog vakuuma u kojem svaki potez nosi visoku cijenu. Zadržavanje ključne kamatne stope na 2 posto, u trenucima dok ratni bubnjevi s Bliskog istoka prijete novim valom inflacije, odašilje poruku koja graniči s nervozom. Iako Christine Lagarde nastoji zadržati smirenost, tržišta njezine poruke čitaju s velikom dozom skepse i prevode ga kao “problemi tek počinju”.

Europa je ranjiva jer je predugo živjela na tri pretpostavke: da će energija biti dovoljno dostupna, da će globalna trgovina biti dovoljno sigurna i da će kapital biti dovoljno jeftin da se svaki ozbiljniji problem može riješiti kroz nekoliko sastanaka i jednim paketom mjera. Sada se sve tri pretpostavke klimaju u isto vrijeme. I zato je europski problem veći od same cijene goriva. Ako energija ostane skupa, a ECB ne može brzo rezati kamate jer mu inflacija ponovno diše za vratom, Europa ulazi u najgoru moguću zonu: ni dovoljno slomljena da bi se reformirala, ni dovoljno zdrava da bi rasla. To je ono stanje kad ekonomija formalno stoji uspravno, ali joj je izraz lica sve gori.

Italija će to osjetiti kroz marže i udar na male proizvođače, Francuska kroz fiskalnu nervozu i politički pritisak, a srednja Europa kroz svoju ovisnost o njemačkoj industrijskoj temperaturi. Njemačka će tu opet biti prvi ozbiljan test. Model temeljen na jeftinim energentima i neometanim globalnim lancima opskrbe odavno je postao povijesna fusnota. Trenutačni energetski šok samo ubrzava proces “ekonomskog venuća” njemačke industrije, koja gubi bitku s visokim troškovima proizvodnje i smanjenom potražnjom. Europa je, ukratko, ponovno u situaciji da uvozi energetsku nesigurnost i izvozi gospodarsku slabost.

I onda dolazimo do Hrvatske, koja u ovakvim trenucima uvijek njeguje istu malu nacionalnu fantaziju: da smo dovoljno mali da nas veliki šokovi zaobiđu, a dovoljno snalažljivi da se nekako provučemo. Zvuči simpatično, ali ekonomija rijetko nagrađuje simpatičnost.

Hrvatska nije izložena kao Njemačka kroz tešku industriju, ali zato ima svoju vrstu osjetljivosti: turizam, potrošnju, transport, usluge i svakodnevni trošak života. Kod nas se kriza ne manifestira kroz dramatično zatvaranje visokotehnoloških pogona, jer ih ionako nemamo dovoljno, već kroz tiho i uporno nagrizanje kupovne moći građana. Vlada je već ograničila cijene goriva, DZS pokazuje da su cijene u veljači rasle 3,8 posto na godišnjoj razini, a HNB već govori da bi inflacija mogla ubrzati na oko 4,5 posto uz sporiji rast. To je vrlo hrvatski oblik problema: nema eksplozije, ali zato ima dugog, iritantnog nagrizanja standarda, kriza koja se ne mjeri padom industrijskog indeksa, nego sadržajem potrošačke košarice u supermarketima.

Industrija zdravlja vida

Sve više Hrvata rješenje za vid pronalazi na istom mjestu – evo zašto

Promjene

Ulaganja u obranu i konkurentnost su nužna, ali ne na štetu radnika i kućanstava

Plaćanje tuđom karticom

Posebno poglavlje ove neizvjesnosti pripada turizmu, sektoru koji čini gotovo četvrtinu našeg BDP-a što je i dokaz da se ponašamo kao čovjek koji misli da je diverzificirao prihode zato što ima dva apartmana umjesto jednog. Turizam neće nestati zbog skuplje energije, ali će se promijeniti računica.

Ako gost iz Njemačke, Austrije ili Italije u svom kućnom proračunu osjeti udar inflacije, njegova prva reakcija bit će rezanje diskrecijske potrošnje. Hrvatska je već opasno blizu granice na kojoj omjer cijene i kvalitete prestaje biti konkurentan. U takvom scenariju najveća opasnost nije prazna sezona, nego puna sezona s tanjim maržama i skupljim inputima. Fenomen koji možemo nazvati “profitna anoreksija”. Manje dramatično za naslov, ali mnogo gore za stvarni život.

Zaključno, i Europa i Hrvatska ulaze u razdoblje u kojem više neće biti dovoljno dobro zvučati. Pobjednike će definirati sposobnost prilagodbe, a ne vještina guranja problema pod tepih. Europa će morati dokazati da otpornost nije samo riječ za summit i radnu skupinu. Hrvatska će morati priznati da rast na papiru nije isto što i osjećaj normalnog života. Račun za godine odgađanja reformi stigao je na naplatu. Sada samo gledamo tko će ga prvi pokušati platiti tuđom karticom.