Diplomatski instinkt upozorava na to da bi, kada se sukobi zaoštre, strane trebale sjesti za pregovarački stol. Taj poriv možda proizlazi iz iskrene moralne brige, ali ima trenutaka kada ga je opasno slijediti. Sada je upravo takvo vrijeme: pregovori o okončanju rata u Iranu danas bili bi opasno preuranjeni, naivni i vjerojatno bi doveli do ishoda koji praktički jamči novi rat.

Iran je dao međunarodnoj zajednici malo razloga da mu vjeruje. Od revolucije 1979. koja je dovela do uspostave Islamske Republike, režim financira i naoružava posredničke milicije diljem Bliskog istoka – uključujući Hezbollah u Libanonu, Hute u Jemenu i Hamas u Palestini – i provodi nuklearni program osmišljen da drži međunarodnu zajednicu kao taoca. Iran je više puta pregovarao u zloj vjeri, koristio sporazume za kupnju vremena i tretirao diplomaciju kao taktički instrument, a ne kao put do trajnih rješenja.

Čine ono što moraju

Danas taj režim visi o niti. Vodstvo mu je desetkovano, vojna infrastruktura teško oštećena, gospodarstvo zagušeno, a stanovništvo iscrpljeno. Neki tvrde da bi Sjedinjene Države trebale iskoristiti ovu priliku kako bi osigurale brz i povoljan dogovor s Islamskom Republikom. No, u takvim uvjetima režim poput iranskog ne pregovara u dobroj vjeri, s ciljem izgradnje stabilne budućnosti. On čini ono što mora kako bi preživio i obnovio se.

To je rizik svojstven naporima američkog predsjednika Donalda Trumpa da postigne hitan sporazum s Iranom. Oni na vlasti vjerojatno bi svaki sporazum, bez obzira na njegov sadržaj, predstavili kao dokaz otpornosti i izdržljivosti Islamske Republike. Čim bi napadi prestali, režim bi odmah počeo ponovno konsolidirati svoju moć, obnavljati svoje posredničke mreže i ponovno uspostavljati svoj raketni program, nastavljajući pritom terorizirati vlastiti narod i destabilizirati Bliski istok.

Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja (JCPOA) iz 2015. služi kao upozorenje. Budući da je Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja bio usko usmjeren na ograničavanje iranskoga nuklearnog programa, režim je uspio nastaviti s napretkom svog programa balističkih projektila, svojom mrežom posrednika i destabilizirajućim regionalnim aktivnostima, bez kršenja formalnih uvjeta sporazuma, a to je ishod koji su zaljevske države predvidjele i na koje su upozoravale. Dok se Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja provodio, Iran je nastavio testirati balističke projektile, prkoseći Rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 2231. Štoviše, Hezbollahov se arsenal proširio s oko 30 tisuća raketa i projektila na više od 100 tisuća u 2023. godini.

Trump, koji je 2018. povukao SAD iz Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja, ne smije ponoviti tu pogrešku. Svaki budući sporazum s Iranom mora obuhvatiti ne samo nuklearne ambicije režima, nego i njegove raketne kapacitete, podršku oružanim skupinama diljem regije i legitimnu zabrinutost zaljevskih država po pitanju sigurnosti. Nadalje, mora uključivati stroge mehanizme nadzora i jasne posljedice za kršenja, što bi moglo povećati šanse za pridržavanje sporazuma usklađivanjem poticaja. Radi vjerodostojnosti, njegovi međunarodni podupiratelji moraju ostati ujedinjeni. Sve manje od toga rizik je da se postave temelji za buduće krize.

Ostaje nejasno hoće li Trump biti voljan ili sposoban postići takav dogovor. Njegova administracija tvrdi da on vodi “produktivne razgovore” s Iranom, ali iransko vodstvo osporava tu priču. Kada je Trumpova administracija preko Pakistana poslala prijedlog od 15 točaka s ciljem otvaranja puta prema prekidu vatre, Iran je uzvratio nizom zahtjeva, uključujući odštetu i suverenitet nad ključnim Hormuškim tjesnacem.

investicijska prilika

Globalni boom ulaganja u energetiku, promet i digitalne mreže

obnova kolnika

Kraj klasičnih radova: Asfalt se sada reciklira na licu mjesta

Poziv na strateški pristup

Što je još važnije, Trump svaki sporazum smatra više komercijalnom transakcijom nego ključnim dogovorom s dalekosežnim posljedicama za buduću sigurnosnu arhitekturu Bliskog istoka. No, svaki sporazum oblikovan poglavito kratkoročnim interesima – poput stabilizacije energetskih tržišta ili osiguravanja “pobjede” prije američkih parlamentarnih izbora u studenome – izazvao bi ozbiljne dugoročne strateške posljedice, prije svega omogućujući obnovu iranskom režimu.

Zaljevske su države pokazale daleko veću dosljednost i jasnoću vizije. Kako je nedavno primijetio Anwar Gargash, diplomatski savjetnik predsjednika Ujedinjenih Arapskih Emirata, iranski napadi na zaljevske zemlje imaju “duboke geopolitičke implikacije” i nalažu stratešku jasnoću, a ne popuštanje.

Slično tome, ministar vanjskih poslova UAE-a, Njegovo Visočanstvo šeik Abdullah bin Zayed Al Nahyan, iznio je čvrst stav koji daje prioritet dugoročnoj sigurnosti pred kratkoročnim ustupcima, nedvosmisleno izjavivši da zemlja “nikada neće dopustiti da je ucjenjuju teroristi.” Ta je izjava odjek dugogodišnje mantre američke vanjske politike: “Ne pregovaramo s teroristima.” Pa ipak, svjedočimo tome kako se američka administracija grčevito bori da postigne dogovor s režimom koji SAD od 1984. godine smatra državom sponzorom terorizma. Ovo nije argument protiv težnje za mirom. Mir ostaje ključan za narod Irana, koji nije izabrao ovaj režim, za narod Libanona, koji nije izabrao ovaj rat, i za zaljevske države, koje se suočavaju sa sve većim sigurnosnim prijetnjama. Naprotiv, ovo je poziv na strateški pristup koji prepoznaje da će postizanje trajnog rješenja, s potrebnim opsegom, biti nemoguće dok se ne stvore pravi uvjeti.

Unatoč unutarnjim podjelama, iransko vodstvo i dalje je uvjereno da mu nisu ponestale strateške opcije. No, koncept teorije rješavanja sukoba “obostrano štetnog zastoja”, koji je razvio pokojni Ira William Zartman, pokazuje da se strane upuštaju u smislene pregovore tek kada nastavak eskalacije ne nudi održiv put do pobjede, a status quo postane neodrživ. Iran je nedvojbeno teško oštećen, ali njegovo vodstvo još nije pokazalo da je došlo do tog zaključka.

UAE i njihovi susjedi u Zaljevu stekli su pravo zahtijevati da se njihova sigurnost ne žrtvuje za pregovaračkim stolom gdje nemaju mjesto, nakon rata o kojem nisu bili konzultirani. Svako buduće rješenje mora obuhvatiti cijeli spektar izazova koje predstavlja Iran. Sve manje od toga nije diplomacija, već kapitulacija predstavljena diplomatskim rječnikom.

* Koautor članka je Rikard Jalkebro, izvanredni profesor na Diplomatskoj akademiji Anwar Gargash

© Project Syndicate, 2026.