Pobornici veće minimalne plaće dobronamjerni su u nastojanju da pomognu radnicima s niskim plaćama. No diskutabilno je hoće li veća minimalna plaća pomoći većini radnika. Iako bi ona povećala plaće nekima, drugima bi ukupna naknada ostala jednaka, a plaće onima koji bi posljedično ostali bez posla smanjile bi se na nulu.

Američki predsjednik Joe Biden predložio je postupno uvođenje savezne minimalne plaće od 15 dolara po satu, što je više od trenutačnih 7,25 dolara po satu, a republikanci su se tome usprotivili.

Predsjednikov prijedlog više bi nego udvostručio minimalnu plaću tijekom četiri godine, nakon čega bi se indeksirala s rastom životnih troškova (COL).Ali takve intervencije podrazumijevaju predvidljive troškove.

Viša minimalna plaća mogla bi dokrajčiti velik broj malih poduzeća koja su već na klimavim nogama.

Mogla bi potaknuti tvrtke na smanjenje povlastica kako bi kompenzirale dio povećanja, čime bi se smanjila navodna dobit na ukupnu naknadu radnicima. To bi također moglo podrivati konkurentnost američke industrije na svjetskim tržištima.

One koji se protive povećanju minimalne plaće zabrinjavaju osobito njeni vjerojatni učinci na industrije koje se već ionako bore za opstanak. Ugostiteljska industrija, skrb o djeci i ostale usluge koje su teško pogođene pandemijom borile bi se da apsorbiraju dodatne troškove plaća.

Poslodavci u tim industrijama mogli bi odgovoriti prebacivanjem tih troškova na potrošače kroz povećanje cijena, ali to bi moglo smanjiti potražnju za njihovim uslugama.

Povrh toga, kad se poveća minimalna plaća za nekvalificiranu radnu snagu, premija za vještine smanuje se, dovodeći poslodavce u iskušenje da zamijene kvalificirane radnike nekvalificiranima ili automatizacijskim tehnologijama.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Rad bez plaćanja poreza

Važnost razine najniže plaće očita je. Minimalna plaća mogla bi se postaviti tako visoko da znatno smanjuje zaposlenost ili tako nisko da nema nikakvog učinka. Što je viša, to je veći rizik da će se oni koji ne mogu naći posao u formalnom gospodarstvu okrenuti izvanzakonitim djelatnostima.

To se dogodilo u Portoriku, koji podliježe američkoj minimalnoj plaći i gdje je velik udio radne snage nekvalificiran. Službena stopa sudjelovanja radne snage u Portoriku iznosi 40% – za razliku od stope koja je konzistentno iznad 60% na kopnu – što odražava činjenicu da mnogi njegovi stanovnici rade neformalno bez plaćanja poreza ili primanja zakonom propisanih naknada od poslodavaca.

Mnoge zemlje u razvoju suočile su se s istim problemom. Primjerice, u Indiji zakoni o radu koji štite radnike tako su strogi da je samo oko 15% radnika zaposleno u formalnom gospodarstvu.

U Sjedinjenim Američkim Državama, Kongresni ured za proračun procjenjuje da bi povećanje na minimalnu plaću od 15 dolara po satu u četiri godine povećalo plaće 27 milijuna radnika, ali bi dovelo do gubitka 1,4 milijuna radnih mjesta. Postavlja se, dakle, pitanje hoće li dobitak od plaće za 27 milijuna radnika kompenzirati gubitke za 1,4 milijuna radnika koji ostanu bez posla.

Međutim, također je nejasno bi li povećanje minimalne plaće doista povećalo ukupnu naknadu radnika koji primaju veće plaće.

Nakon porasta minimalne plaće, poslodavci bi mogli postati manje izdašni s naknadama za zdravstvenu zaštitu, naknadama za bolovanje, programima osposobljavanja i obuke, pogodnostima na radnom mjestu i ostalim pogodnostima.

Doista, postoje naznake koje sugeriraju da će tvrtke kompenzirati barem dio učinka povećanja plaća smanjivanjem takvih troškova.

Ako se želi znatno povećati minimalna plaća, ta bi politika mogla smanjiti troškove kad bi uključila neke druge odredbe, poput prilagodbi razlika životnih troškova u raznim dijelovima zemlje i mjera za mlade radnike i naukovanje.

Obeshrabreni poslodavci

Prema indeksu životnih troškova, Havaji prednjače među američkim državama brojkom 192,9, slijedi Kalifornija sa 151,7 i New York sa 139,1. Na drugom kraju spektra, Mississippi bilježi 86,1, a devet drugih država ima ispod 90. S obzirom na te razlike, nema smisla imati istu minimalnu plaću na Havajima i u Mississippiju.

Ne samo da jedna stopa ne bi mogla osigurati istu dnevnicu diljem svake države, ona bi najvjerojatnije smanjila zaposlenost u državama s niskim životnim troškovima.

Nema razloga za inzistiranje na općenitoj politici. Podaci o životnim troškovima iz Ministarstva rada mogu se lako upotrijebiti za odražavanje razlika u životnim troškovima u minimalnoj plaći. Naposljetku, zakoni o minimalnoj plaći na državnoj razini već se uvelike razlikuju. Dok minimalna plaća po satu u Georgiji iznosi 5,15 dolara, u New Yorku je to 12,50 dolara.

Nekoliko država, poput Minnesote, ima veću minimalnu plaću za velike poslodavce nego za male poslodavce.Trebalo bi razmotriti analognu razliku kod zapošljavanja tinejdžera i naukovanja.

Poslodavci bi se mogli obeshrabriti po pitanju omogućavanja osposobljavanja i obuke ako moraju isplatiti minimalnu plaću tinejdžerima koji rade preko ljeta, mladim ljudima koji se još školuju ili rade sa skraćenim radnim vremenom i pripravnicima.

Kompromisna stopa minimalne plaće dobrano iznad 7,25 dolara, ali i dobrano ispod 15 dolara, u kombinaciji s ovim izuzećima i prilagodbama uslijed razlika u životnim troškovima među državama, mogla bi smanjiti potencijalne negativne učinke povećanja minimalne plaće.

To bi čak moglo potaknuti poslodavce na omogućavanje više obuke za nekvalificirane, čime bi se poboljšalo ukupno funkcioniranje tržišta rada.

© Project Syndicate 2021.