Nova Vlada, manji broj ministarstava, niži porezi, očekivanje novca iz europskih fondova… sve osim korona krize zvuči odlično. Ako je svaka kriza ujedno i prilika onda se prilika koja se nalazi pred novim – starim premijerom Andrejom Plenkovićem može nazvati povijesnom.

Bez prave oporbe, sa sigurnom većinom u Saboru premijer je nakon dugo vremena u komotnoj poziciji prevođenja reformi toliko potrebnih ovoj državi, reformi koje svi zazivaju već 20-ak godina, reformi koje bi mogle presuditi našoj budućnosti.

Jer da se ne zavaravamo, uz sve teoretičare zavjere, velike geopolitičare, ravnozemljaše i sl. sudbina je ovog puta u našim rukama. Ponajprije u rukama nadolazeće Vlade koja će ili izabrati bolne ali toliko potrebne rezove ili ostati na trasi kojom putujemo predugo i završiti zajedno s nama u provaliji.

Izrazi “sada ili nikada”, “povijesna prilika”, “jedinstvena šansa” i sl. sigurno zvuče otrcano i više nitko u to ne vjeruje, ali možda sada treba upozoriti Plenkovića kako ima mogućnost sve nas demantirati.

Dobro i bez Ministarstva turizma

Ako je u izbornoj noći demantirao sve kritičare, tako sada ima četiri godine da stvori uspješnu europsku Hrvatsku kojom će napokon zatvoriti povijesna poglavlja 1945. i 1990. i okrenuti ovu zemlju veselijoj, optimističnijoj budućnosti.

Upravo zato u ovom komentaru nema ukazivanja na ono loše jer čini se kako je ovoj podijeljenoj i s pozicije građana nesretnoj zemlji potrebno malo optimizma.

Ako ćemo iskreno, ja ga prije svega pronalazim u činjenici da na izborima nisu pobijedila ideološka pitanja već ona gospodarska, društvena, vezana uz budućnost i tu se čini da je Plenković pogodio u žicu.

Jer svima je jasno da puno toga ne valja, da su plaće i gospodarska aktivnost niski, da su parafiskalni nameti previsoki, pa čak u ovom trenutku i da epidemiološka slika nije savršena – Plenković nije jedino uspio nekako uvjeriti građane da se to može popraviti. Sada je na njemu da pokaže kako je bio u pravu.

Prve laste ne čine proljeće, ali nekoliko naznaka ukazuje na dobar početak. Porezna reforma u kojoj se bivši, a kako se čini i novi ministar financija Zdravko Marić već dokazao ide dalje i prvi potezi već su najavljeni.

Ministarstvo financija zapravo je jedini resor za koji u ovom trenutku nema toliko straha jer se ministar pokazao dorastao zadatku. Ukidanje i spajanje nekih ministarstva druga je priča. Ministarstvo turizma koje odlazi pod jedan od tri resora – kulture, regionalnog razvoja ili gospodarstva – uopće nije loš potez.

Ako će imati čvrstog i sposobnog državnog tajnika ili tajnicu moglo bi to biti jako dobro jer turizmu i ne treba ministarstvo već snažna podrška kroz operativu. Koplja oko turizma ionako će se lomiti kroz plan oporavka gospodarstva i tu je važno imati nekog tko zna usmjeriti razvoj.

Beroš treba srediti zdravstvo

Ministarstvo gospodarstva i ono energetike svakako bi moglo, ako bude dobro posloženo, odigrati veliku ulogu u razvoju, ali ostaje pitanje tko i kako će ga voditi i hoće li to za nekog biti prevelik zalogaj.

Pitanja kojima se možda manje posvećuje pažnja u novim križaljkama su obrazovanje i zdravstvo. Vili Beroš je početak pandemije odradio gotovo savršeno pa se malo okliznuo preko Stožera, ali nije za lošu ocjenu – pitanje jer može li cijeli resor dovesti u red. Obrazovanje je prevažno za budućnost da bi se s njim igrali – tko kod bio ministar mora nam osigurati budućnost djece.

Možda najveći posao ipak čeka onog tko će se baviti EU fondovima jer milijarde koje dolaze u paketu pomoći neće stići bez projekta i dobre pripremljenost, a to je malo opasan teren za Hrvatsku jer postavlja se pitanje imamo li mi takvih projekata i kapaciteta. Najžalosnije bi bilo imati 10 milijardi eura, a nemati ih jer ih nismo povukli.

Ali kakve god na kraju bile križaljke odgovornost ali i prilika ostaju na premijeru Andreju Plenkoviću koji je u prvom mandatu malo lutao vezano uz svoj tim, gubio minister – i imao puno sreće oko nekih stvari. Sada je to Plenković s čvrstim vodstvom unutar HDZ-a, dobrom pozicijom u EU – i premoćnom pobjedom na izborima. Danas je to Plenković koji može nešto učiniti, koji ima krizu ali i priliku.

Ostaje vidjeti kako će sve završiti, ali ovog puta nema načina za izbjegavanje odgovornosti za loše, ali i dobro.