Prije samo nekoliko godina umjetna inteligencija izgledala je kao lijepa igračka: chatbot koji simulira inteligenciju sastavljanjem cjelovitih rečenica kao odgovor na korisničke upite, ali koji u konačnici nije bio puno sofisticiraniji od napredne tražilice. Ipak, sada se pokazala kao nevjerojatan alat koji može obavljati zadatke za koje nisam ni mislio da će biti mogući za mog života.

Primjerice, koristio sam se umjetnom inteligencijom za pronalaženje mrežnih skupova podataka, manipulaciju njima, provođenje statističkih testova i izradu dorađenih tablica i grafikona, uz smislena objašnjenja značenja rezultata, njihove povezanosti s akademskom literaturom i o prednostima i slabostima same analize. Za manje od pola sata, umjetna inteligencija može obaviti posao za koji bi asistentu istraživaču trebalo nekoliko dana.

Pruža veće sposobnosti

Ponekad se čini da su trenutni AI modeli gotovo sposobni čitati vaše misli. Za razliku od programiranja ili pisanja koda, ne morate vrlo precizno navesti što tražite, pa nema prostora za pogrešno tumačenje. Model će “intuicijom” dokučiti što tražite i popuniti detalje koji nedostaju (iako ih uvijek morate provjeriti, što mogu potvrditi odvjetničke tvrtke koje su podnijele podneske generirane umjetnom inteligencijom s izmišljenim citatima). Ili će vas, ako to nije moguće, sučelje upozoravati dok ne pojasnite upit.

Utješno je misliti da bi umjetna inteligencija mogla biti alat koji će nam svima pomoći da postanemo produktivniji i bolji u onome što radimo. Meni je svakako pomogla da budem učinkovitiji u istraživanju. Poduzetnicima smanjuje troškove pružajući marketinške i konzultantske usluge po povoljnim cijenama. Mlađim agentima u korisničkoj službi omogućuje da se služe vještinama i iskustvom iskusnijeg osoblja. Također omogućuje honorarcima ili obrtnicima pružanje sofisticiranijih i tehnički zahtjevnijih usluga.

Za razliku od mnogih ranijih tehnologija, umjetna inteligencija jedinstveno je pozicionirana da pomogne onima s manje vještina i slabijim obrazovanjem – radnicima na nižim stepenicama gospodarstva. Pružajući svakom od nas veće sposobnosti, nudi prednosti koje su potencijalno najznačajnije upravo za one s najvećim početnim nedostacima. To znači da bi mogla funkcionirati potpuno drukčije od, recimo, automatizacije, čija je glavna svrha zamijeniti radnike na proizvodnoj traci ili u prodaji i administrativnim poslovima.

Zabrinjava, naravno, što će umjetna inteligencija učiniti i mnogo više od toga, s neizvjesnim posljedicama. Zasad odabir i formuliranje istraživačkih pitanja smatram vlastitom privilegijom i glavnim izvorom svoje konkurentske prednosti. Ali mogu zamisliti da ću u nekom trenutku doći u iskušenje da zatražim od umjetne inteligencije da sama generira pitanja. Zapravo, AI alati kojima se koristim već me potiču na to.

Na kraju vježbe kakvu sam prethodno opisao, oni će nježno predložiti daljnje smjerove plodonosnog istraživanja kojima bih se mogao posvetiti. Umjetna inteligencija zamjenjuje razmišljanje na druge, suptilnije načine. Ona već oblikuje način na koji doživljavam postojeća istraživanja. Ne samo da sažima ono što je dostupno; također mi govori kako se srodna istraživanja odnose na moj rad i kako bih o njima trebao razmišljati. Stvara poveznice između različitih dijelova literature koje mi same nisu pale na pamet.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

U tome je veća opasnost. Javna rasprava o utjecaju umjetne inteligencije na društvo uglavnom se fokusira na potencijalno istiskivanje radnika i gubitak radnih mjesta. No, još je veći rizik istiskivanje ljudske misli. Kada dopustimo AI-ju da misli umjesto nas, prelazimo važan prag. Naša kolektivna sposobnost razmišljanja propada, kao i naša motivacija da naučimo razmišljati. A budući da je granica između primjene misli na problem i samog razmišljanja ionako nejasna, lako ju je prijeći.

U zanimljivom nedavnom radu, Daron Acemoglu, Dingwen Kong i Asuman Ozdaglar s MIT-a formaliziraju intuiciju o tome kako takvo kognitivno rasterećenje može dovesti do katastrofalnih posljedica. Pitaju što se događa kada AI modeli postanu vrlo dobri u pružanju kontekstualno specifičnog znanja koje može pomoći ljudima u obavljanju određenih zadataka kojima se bave. Takvi bi rezultati omogućili ljudima postizanje boljih rezultata, čak i uz manje učenja.

Ali ovdje postoji problem, jer znanje ima važnu eksternaliju. Dok razmišljam o tome kako riješiti svoj problem, ujedno doprinosim općoj zalihi znanja o tome kako drugi mogu riješiti svoje probleme. Kad manje ulažem u vlastito učenje, pati opća zaliha znanja. U krajnjem, distopijskom slučaju, opće znanje potpuno nestaje.

Razvoj općih načela

Istina, ovo je zasad samo teorijska mogućnost, a ovisno o pretpostavkama o snazi suprotstavljenih učinaka, mogući su i bolji ishodi. Ali opasnost je stvarna. Kada dopuštamo AI-ju da uči i razmišlja umjesto nas, unazađujemo vlastite ljudske sposobnosti i riskiramo da s vremenom uništimo bazu znanja na koju se sama umjetna inteligencija oslanja.

Rješavanje ovih pitanja zahtijevat će razvoj društvenih i profesionalnih normi o prikladnoj upotrebi umjetne inteligencije. Primjerice, istraživači će možda morati uključiti detaljna razotkrivanja o tome kako su se koristili umjetnom inteligencijom – proces koji bi sami AI alati mogli automatizirati – pri čemu bi odluke o objavljivanju i napredovanju trebale davati veliku težinu proizvodima ljudskog uma. Organizacije kao što je Partnership on AI mogu pomoći u razvoju i širenju općih načela. Trebat će nam i novi oblici državne regulacije, kao što je nalagala gotovo svaka nova tehnologija.

Nužan preduvjet za takve mjere je novi način razmišljanja o umjetnoj inteligenciji. Iznad svega, javni diskurs treba drukčije uokviriti. Pitanje o kojem bismo trebali raspravljati nije što će umjetna inteligencija učiniti nama, nego što želimo da ona učini za nas.

© Project Syndicate, 2026.