U samo tjedan dana imali smo dva važna događaja vezana uz spor oko upravljanja Inom. Prvo je u Večernjem listu objavljeno da je Mol 25. siječnja zatražio na Okružnom sudu u Washingtonu izvršenje arbitražne odluke u slučaju protiv Hrvatske, odnosno isplatu 184 milijuna dolara te pripadajućih kamata i troškova postupka.

Podnesak Mol-a odnosi se na arbitražnu odluku iz srpnja prošle godine na ICSID-u, Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova, priznatoj svjetskoj instituciji za arbitriranje, koja od 1966. djeluje u Washingtonu.

Druga važna vijest odnosi se na pravno mišljenje koje je Vlada Republike Hrvatske naručila od četiri pravna fakulteta, a izradili su ga vodeći domaći profesori međunarodnog privatnog, trgovačkog, obveznog i kaznenog prava. Vlada je zatražila sveobuhvatno pravno mišljenje o ništetnosti ugovora s Mol-om kojim su regulirana prava dioničara i isplati naknade štete temeljem arbitražne odluke na ICSID-u.

Pravnici su u svom mišljenju donijeli više zaključaka koji će imati značajan utjecaj na daljnji razvoj situacije u prijeporu Vlade i Mola oko korporativnog upravljanja Inom. Naime, profesori prava mišljenja su kako presuda Županijskog suda u Zagrebu, potvrđena presudom Vrhovnog suda, u predmetu koji se odnosi na bivšeg premijera Ivu Sanadera i nekadašnjeg prvog čovjeka Ine Zsolta Hernadija ne proizvodi učinke u odnosu na ugovore između Republike Hrvatske i Mol-a, niti postoji nadležnost hrvatskog pravosuđa za odlučivanje po tužbi Hrvatske protiv Mol-a radi utvrđenja ništetnosti ovih ugovora.

Novac je izdvojen
Jednostavnije rečeno, potpuno je nebitno kako su hrvatski sudovi presudili o mogućnosti da su na potpisivanje postojećih ugovora između Mol-a i Vlade utjecale koruptivne radnje. Ugovori su važeći i ne mogu se proglasiti ništetnima po toj osnovi.

Profesori prava zaključili su i kako je potrebno podmiriti naknadu štete iz pravorijeka ICSID-a, u skladu s preuzetim međunarodnim obvezama, kojima Hrvatska podliježe kao jedna od 163 države potpisnice Konvencije ICSID-a.

Ministar gospodarstva Davor Filipović već je reagirao na najnoviji razvoj situacije i poručio kako je novac za plaćanje odštete Mol-u ranije izdvojen rebalanskom proračuna, tako da je promatračima jasno kako Republika Hrvatska neće poduzimati daljnje radnje po ovom slučaju, pogotovo s obzirom na činjenicu da je dosuđena odšteta značajno niža od ukupnog zahtjeva Mol-a.

Arbitražni postupak trajao je od 5. prosinca 2013. godine, kada ga je Mol pokrenuo s ciljem zaštite svojih prava vezanih uz akviziciju 49,08 posto dionica Ine. Meritum slučaja odnosio se na otkup Ininog plinskog biznisa, odnosno odustajanje Vlade RH (tada je Vladu vodila premijerka Jadranka Kosor) od kupnje Prirodnog plina, iako je ranije to ugovoreno s Mol-om.

Iznimno važno za daljnji razvoj događanja jest eksplicitno izrečena tvrdnja u arbitražnoj odluci kojom ICSID utvrđuje da Republika Hrvatska nije uspjela sačuvati svoju glavnu liniju obrane, odnosno opravdati svoje nečinjenje prilikom otkupa plinskog biznisa optužbama za korupciju. Arbitri ICSID-a nisu bili uvjereni u utemeljenost optužbi koje se stavljaju na teret nekadašnjem prvom čovjeku Ine, a danas prvom čovjeku Mol-a Zsoltu Hernadiju.

Slično kao i u prethodnom slučaju arbitraže u Švicarskoj, ICSID je zaključio kako se optužbe protiv Hernadija zasnivaju samo na svjedočenju jednog svjedoka, Roberta Ježića, za kojeg arbitri smatraju da je dvojbene vjerodostojnosti i uvjerljivosti.

Najnoviji pravorijek u sinergiji s mišljenjem vodećih hrvatskih profesora prava ima sve potrebne karakteristike da pokrene smirivanje situacije između dvaju najvećih dioničara Ine, koja opterećuje tu vodeću hrvatsku kompaniju već dulje od jednog desetljeća.

Progon nema smisla
Iako je Hrvatska izgubila arbitražu, Vladi je dala u ruke kvalitetne argumente za obranu od kritičara, prvenstveno taj da je dosuđeni iznos značajno manji od onog koji je Mol izvorno tražio. U kombinaciji s pravnim mišljenjem domaćih fakulteta, nestaje i argument oporbe koja zahtijeva proglašenje ugovora između Mol-a i Republike Hrvatske ništetnima.

S druge strane, u Mol-u imaju razloga za zadovoljstvo dobivenom arbitražom, i to drugom u nizu nakon one na UN-ovom ženevskom arbitražnom sudištu UNCITRAL iz 2016.

Ovaj slučaj predugo opterećuje dioničare koji bi se u Ini trebali koncentirati na razvoj i povećanje vrijednosti kompanije, sigurnost opskrbe domaćeg tržišta energijom u ovim nesigurnim vremenima te ozbiljne pripreme za neumitnu dekarbonizaciju cijele EU na srednjeročnom horizontu.

Prije svega, valja znati da nakon investicija koje su u tijeku Ina više neće biti ista kompanija. Osim modernizacije riječke Rafinerije, najveće investicije u povijesti Ine, kompanija, pomalo u tišini razvija i realizaciju novog vrijednog projekta – gradnju postrojenja za proizvodnju zelenog vodika s dvije fotonaponske elektrane.

Sve na lokaciji Rafinerije u Kostreni. Projekt predviđa izgradnju 10 MW elektrolizatora za proizvodnju obnovljivog, zelenog vodika, i to oko 4,5 tona na dan, odnosno 1500 godišnje, a bit će namijenjen prometnom sektoru Hrvatske i za vlastitu potrošnju u Ininoj rafineriji.

I umjesto zaključka valja reći da će obje strane morati biti spremne na sporazumno i dogovorno rješavanje problema. Vjerojatno najuočljivija tema koju se rijetki usuđuju spomenuti je pitanje progona prvog čovjeka Mol-a Zsolta Hernadija.

Godinama nakon pravomoćne presude i više od desetljeća od podizanja optužnice, uz Ježića kao jedinog svjedoka i bez pronalaska navodnih 10 milijuna eura mita, progon Hernadija nepotrebno truje odnose Mol-a i Hrvatske. Sada je još jedno međunarodno arbitražno tijelo poslalo poruku kako taj progon više nema smisla.