Dolaskom učinkovitih cjepiva koja će vjerojatno dovesti pod kontrolu katastrofalnu pandemiju bolesti Covid-19 u većem dijelu svijeta do ljeta 2021., borba protiv klimatskih promjena opet će biti najveći egzistencijalni izazov čovječanstva. Usvajanje ispravnog pristupa bit će presudno.

Prije pet godina 196 zemalja potpisalo je Pariški sporazum o klimatskim promjenama čiji je cilj bio ograničavanje globalnog zatopljenja na dobrano ispod dva stupnja Celzija u odnosu na predindustrijsko razdoblje.

Iako su se Sjedinjene Američke Države povukle iz sporazuma tijekom mandata predsjednika Donalda Trumpa, novoizabrani predsjednik Joe Biden obećao je da će mu se pridružiti odmah po stupanju na dužnost u siječnju 2021.

Uspjeh Pariškog sporazuma proizašao je ne samo iz sve većeg prepoznavanja opasnosti od globalnog zatopljenja, već i iz dobrovoljnog karaktera ciljeva koje su se potpisnice obvezale ispuniti. On nije uključivao kazne za nepridržavanje.

Svijet se sada priprema za izuzetno važan sljedeći klimatski summit, COP26, u Glasgowu u studenome 2021.

Znanstvenici upozoravaju da je svijetu preostalo samo oko jedno desetljeće da prihvati zelenu tranziciju koja bi mu omogućila ugljičnu neutralnost do 2050. i sprečavanje katastrofalnih klimatskih promjena. Povrh toga, ističu da je ograničenje globalnog zatopljenja od 1,5°C znatno sigurnije od onoga “dobrano” ispod 2°C.

Traženje univerzalnog sporazuma

Od Pariškog summita, mnogi zagovaraju kazne za nedovoljno ambiciozne klimatske politike kao lijek za problem muktašenja ili sindrom besplatnog jahanja. Bilo je i poziva na mjere za sprečavanje “istjecanja ugljika” do kojeg dolazi kad se ugljično intenzivna proizvodnja preusmjeri iz zemalja sa zahtjevnim politikama o ublažavanju klimatskih promjena na one sa znatno slabijim mjerama pa ukupne emisije ugljikovog dioksida ostaju nepromijenjene.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Mnogi se zalažu za uspostavljanje “klimatskog kluba” zemalja koje bi dijelile slične ciljeve po pitanju smanjenja emisija i kažnjavale one koje nisu članice.

Jedan od ranih i utjecajnih prijedloga promicao je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, William Nordhaus, koji se zalagao za jedinstvenu stopu carine od 3% na sav uvoz – ugljično intenzivan ili ne – za one izvan takvog kluba. Izbjegavanje kazne bio bi poticaj za pridruživanje.

Ali Nordhausov prijedlog, iako jednostavan, kršio bi klauzulu najpovlaštenije nacije Svjetske trgovinske organizacije. Drugi su u međuvremenu primjenili razne programe graničnih poreznih izravnanja kompatibilne s načelima Svjetske trgovinske organizacije čiji bi cilj bio izjednačiti domaću “cijenu” ugljika s onom uključenom u uvoz.

Europska unija planira uvesti takvu mjeru kao dio svog ambicioznog klimatskog programa. Biden je u svoju predizbornu platformu uključio slično, premda manje specifično obećanje.

Na sličan način je Guntram B. Wolff, direktor trusta mozgova Bruegel, sa sjedištem u Bruxellesu, nedavno pozvao SAD, EU, a možda i Kinu, na osnivanje “Klimatskog kluba” sa zajedničkom mjerom vanjske prilagodbe emisija ugljika u cilju stvaranja jednakih uvjeta za proizvođače u klubu i one izvan njega.

No na EU, SAD i Kinu zajedno otpada samo oko pola globalnih emisija stakleničkih plinova. To je znatan udio, ali nedovoljno velik za rješavanje problema globalnog zatopljenja. Indija je postala značajan emitent dok su još dva tuceta zemalja, ako ih smatramo skupinom, dovoljno značajna da donesu promjenu.

Iako bi sporazum o klimatskom klubu čak i bez kazni za one izvan njega mogao isključiti niz zemalja bez značajnog slabljenja globalnih napora po pitanju ublažavanja klimatskih promjena, on mora uključivati dovoljno velik broj, osobito stoga što bi veće eksplicitne ili implicitne cijene ugljika vjerojatno rezultirale većim prebacivanjem ugljika u manje ambiciozne nadležnosti.

Povrh toga, nema dobrog načina za podvlačenje crte i izostavljanje nekih emitenata iz tog kluba i primoravanje ostalih da postanu njegovim članovima.

Čini se da bi ova razmatranja stoga bila snažno opravdanje za traženje univerzalnog sporazuma i razmatranje prilagodbi cijena na granicama kao snažan poticaj za postizanje dobrih rezultata.

Pomoć zemljama u razvoju

Unatoč tome, summit u Glasgowu vjerojatno će usvojiti pariški pristup i oslanjati se na dobrovoljni okvir. Globalni sporazum o klimi koji obvezuje zemlje na gornje granice emisija ili minimalne cijene ugljika daleko je izvan dosega i praktičnosti.

Zemlje u razvoju s pravom tvrde da zaslužuju poseban tretman prilikom tranzicije na čistu energiju jer nisu znatno doprinijele globalnoj količini stakleničkih plinova.

Pariški sporazum prepoznao je ove tvrdnje obvezujući se mobilizirati 100 milijardi dolara godišnje do 2020. kako bi pomogao zemljama u razvoju u borbi protiv klimatskih promjena. No danas zbog bolesti Covid-19 imaju još manje fiskalnog prostora za djelovanje.

Do COP26 ima manje od godine dana i neki nastavljaju sa zagovaranjem obvezujućih nacionalnih klimatskih ciljeva s kaznama za loše rezultate i sveobuhvatnim graničnim poreznim izravnanjima s ciljem uspostavljanja de facto ujednačenih cijena ugljika.

No kao što je tvrdio Amar Bhattacharya s Instituta Brookings, strategija poticanja dobrovoljnih doprinosa određenih na nacionalnoj razini, iskorištavanja tehnologije i pružanja znatne financijske pomoći zemljama u razvoju i dalje je poželjan pristup.

Povećanje isplativosti zelenih tehnologija povećava vjerojatnost da bi odvažan klimatski sporazum zasnovan na dobrovoljnim doprinosima mogao uspjeti, pod uvjetom da se Kina obveže da će postići ugljičnu neutralnost do 2060., kao što je obećala.

U nadolazećim godinama, zelena strategija također će postati sve isplativija, posebno ako se u analizu troškova i koristi uvrste značajne popratne koristi poput smanjenog onečišćenja zraka.

@ Project Syndicate 2020.