Industrijska je politika uvijek bila kontroverzna dimenzija strategija rasta i razvoja u gospodarstvima u nastajanju.

Sada je uvođenje Zakona o čipovima i znanosti i (pogrešno imenovanog) Zakona o smanjenju inflacije u Sjedinjenim Američkim Državama ponovno pokrenulo sličnu raspravu u naprednim gospodarstvima. Nažalost, to je rasprava koja često vodi više do zahuktavanja situacije nego prema prosvjetljenju.

Cilj je industrijskih politika izmijeniti tržišne ishode na načine koji ih bolje usklađuju sa širim gospodarskim i socijalnim ciljevima zemlje. Puristi slobodnog tržišta mogu se ljutiti, ali u stvarnom svijetu mnoge relativno nesporne, pa čak i uvelike podržane, intervencije države oblikuju tržišne rezultate.

Preoblikovanje gospodarstva
Primjerice, ulaganja javnog sektora u infrastrukturu, obrazovanje i znanstvenu i tehnološku bazu gospodarstva smatraju se ključnom dopunom privatnim ulaganjima, ublažavanju rizika, povećanju povrata i jačanju ukupnih gospodarskih rezultata.

Ostale općeprihvaćene intervencije koje mijenjaju tržišne ishode uključuju protumonopolsku politiku ili politiku tržišnog natjecanja, mjere za prevladavanje informacijskih praznina i asimetrija te propise za rješavanje negativnih vanjskih učinaka, zaštitu korisničkih podataka i jamčenje sigurnosti svega, od zrakoplova do hrane.

Ali to su reakcije na poznate tržišne neuspjehe. Industrijske politike, barem one najspornije, idu korak dalje, preoblikujući gospodarstvo na strani opskrbe za ostvarivanje ostalih ciljeva, osim učinkovitosti u raspodjeli resursa.

Zakon o čipovima i znanosti nudi zanimljivu studiju slučaja. Taj zakon ima tri glavne komponente. Prva je ulaganje u znanost i tehnologiju i s time povezani ljudski kapital. Iako ključni cilj može biti osigurati da SAD zadrži prednost u strateškom tržišnom natjecanju s Kinom, takva ulaganja ne mijenjaju izravno tržišno određenu strukturu domaćeg ili globalnog gospodarstva.

Druga komponenta – prebacivanje brojnih veza u složenim globalnim lancima opskrbe poluvodičima bilo na SAD ili na prijateljske ili pouzdane trgovinske partnere – izravno nadjačava tržišne ishode u ključnom sektoru. Ne čini to radi poboljšanja učinkovitosti, već radi jačanja nacionalne sigurnosti i gospodarske otpornosti.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Treća glavna komponenta – ograničenja trgovine, ulaganja i tehnoloških tokova u Kinu – imat će sličan dalekosežan utjecaj na američke trgovinske partnere i strukturu globalnog gospodarstva. Učinkovitost opet nije cilj. Umjesto toga, SAD se nada da će omesti napredak Kine u naprednim tehnologijama, uključujući poluvodiče i umjetnu inteligenciju.

Prva komponenta nije osobito sporna. Nije ni treća, barem na domaćem tržištu, unatoč dugoročnim posljedicama za gospodarske odnose Amerike i koherentnost multilateralnog trgovinskog sustava. Uostalom, antipatija prema Kini jedno je od vrlo malo područja dvostranačkog konsenzusa u SAD-u.

Nije to korporativna dobrobit
Međutim, pokazalo se da druga komponenta unosi razdor. Kritičari ističu da se selektivna javna ulaganja u proizvodni kapacitet bilo koje industrije svode na odabir pobjednika i gubitnika. Prema njihovom mišljenju, države nisu dobro opremljene za preuzimanje te zadaće, prije svega zato što osobni interesi mogu zahvatiti proces donošenja odluka.

Iako ovaj argument u korist oslanjanja na tržišne ishode ne bi trebalo tek tako odbaciti, treba unijeti određeni skepticizam, ponajviše zato što on često proizlazi iz gotovo pobožne predanosti nesputanoj konkurenciji.

Zapravo, industrijska politika može biti ključna za dugoročni gospodarski opstanak zemlje, kao u slučaju obrane, posebno u ratnim vremenima. Pravo pitanje nije treba li voditi industrijsku politiku, već kako to učiniti dobro.

Državni su kapaciteti presudni: da bi djelovala učinkovito kao ulagač i glavni kupac proizvoda i usluga, država treba ljude s talentom i iskustvom – koji sukladno tome primaju naknadu – i dobro osmišljene institucije. Nadalje, ciljevi bi trebali biti precizni, ograničeni i jasni, uz obvezno postojanje zaštite od zarobljavanja u privatnom sektoru. Industrijska politika nije korporativna dobrobit.

Postoji mnoštvo primjera uspješne industrijske politike. Primjerice, Agencija za napredne istraživačke projekte u području obrane postiže impresivne rezultate u poticanju tehnološkog razvoja američke vojske kroz partnerstva sa sveučilištima i igračima iz privatnog sektora, s velikim prelijevanjem pozitivnih učinaka na šire gospodarstvo.

Postoji i mnogo primjera neuspjelih industrijskih politika. Ali samo su neki od ovih neuspjeha uzrokovani manjkavostima pri osmišljavanju. Ulaganja usmjerena na promjenu tržišnih ishoda i na utjecaj na tehnološki razvoj sama su po sebi rizična. Njihovi ishodi nikada ne mogu biti zajamčeni. Nitko ne očekuje da svako ulaganje fonda poduzetničkog kapitala bude zgoditak.

Državama bi trebalo omogućiti isti manevarski prostor. Pristojni rezultati dovoljno su dobri da se industrijska politika isplati poreznim obveznicima.

U doba geopolitičkih napetosti i rascjepkanosti lanca opskrbe – kada pitanja nacionalne sigurnosti oblikuju gospodarsku politiku, a čini se da ratni rizici rastu – industrijska politika gotovo je neizbježna. 

© Project Syndicate 2023.