Predsjednik američkih Federalnih rezervi William McChesney Martin rekao je 1955., da je posao Feda bio oduzeti zdjelu punča “baš kad se zabava stvarno zagrijavala”, umjesto da čeka dok se uživatelji ne napiju i razuzdaju.

Nakon inflacije 1970-ih, donositelji monetarne politike čvrsto vjeruju da ne bi trebali čekati dok povišena inflacija ne pokaže svoje lice prije obuzdavanja pregrijanog gospodarstva. Danas, s porastom inflacije, metafora zdjele punča ponovno se sve više cijeni.

U desetljeću nakon globalne financijske krize 2008., pridržavanje te duge prakse nedvojbeno je navelo neke središnje banke na provođenje nepotrebno strogih monetarnih politika.

Gledajući unatrag, ponekad su precijenili opasnost od inflacije. U 2021. središnji bankari ponovno su “vodili posljednji rat”, ali ovaj put podcjenjujući opasnost od inflacije jer je gospodarski oporavak počeo nailaziti na ograničenja kapaciteta.

Do kraja 2021. stopa nezaposlenosti u SAD-u pala je ispod 4%, a inflacija, na 7%, dosegnula je najvišu razinu u 40 godina. Fed, nakon što je ranije zauzeo optimistično stajalište da će svaka inflacija biti prolazna, sada mora igrati lovice.

Iskustvo iz 2008.-2018. uputilo je na to da bi ekspanzivna monetarna politika mogla promicati rast i u konačnici dovesti nezaposlenost u SAD-u ispod 4%, uz malo negativnih učinaka na stabilnost cijena i kamatne stope.

Ovaj zaključak nije zahtijevao temeljito promišljanje makroekonomske teorije. Umjesto toga, prirodno je gospodarstvo u to vrijeme poslovalo na niskom, ravnom dijelu LM krivulje, i niskom, ravnom dijelu Phillipsove krivulje (što potvrđuje jasan kompromis između nezaposlenosti i inflacije).

Evo ključnih primjera iz razdoblja 2008.-2018. kada su donositelji politika i komentatori precijenili opasnost da će popuštanje monetarne politike potaknuti inflaciju.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Opasno ponižavanje valuta
Europska središnja banka zapravo je podigla kamatnu stopu u srpnju 2008. Iako je ubrzo ispravila pogrešku, ponovno je povećala stope od travnja do srpnja 2011. Isto je učinila i švedska Riksbank, koja je povećala kamatne stope u 2008. godini (do rujna) i, još nečuvenije, ponovno u 2010.-2011.

Još je više očito pogrešno u 2010. godini bilo pismo tadašnjem predsjedniku Feda Benu Bernankeu od skupine 24 ekonomista, akademika i upravitelja fondova, protiveći se mjesečnim kupnjama imovine, poznatim kao kvantitativno popuštanje, i upozoravajući da kvantitativno popuštanje neće promicati zapošljavanje, već “riskirati ponižavanje valuta i inflaciju”.

Kao što je trebalo biti jasno u vrijeme kada je nezaposlenost i dalje prelazila 9%, zapravo nije bilo razloga strahovati da će monetarni poticaji izazvati prekomjernu inflaciju. Konsenzus među ekonomistima je da je agresivno monetarno popuštanje Feda kao odgovor na recesiju 2007.-2009. bilo potpuno opravdano.

Naposljetku, i još više iznenađujuće za ekonomiste, bilo je razdoblje 2016.-2018., kada je američki BDP porastao iznad procijenjenog potencijala, a nezaposlenost pala ispod 4%. U prošlosti je ova kombinacija signalizirala pregrijanu ekonomiju.

Dakle, razumljivo je da je Fed povećao kamatne stope od 2016. do kraja 2018. Međutim, na posljetku ostvarilo se vrlo malo strahovane inflacije, što u retrospektivi upućuje na to da je gospodarstvu moglo biti dopušteno duže “pregrijavanje”. Izgleda da je Phillipsova krivulja, ako ne mrtva, bila oborena.

Inflacija se vratila. Ispada da kada potražnja raste brže od ponude, dolazi do inflacije, baš kao što kažu udžbenici. No Fed je, ne želeći ponoviti svoju pogrešku iz 2018., podcijenio opasnost u 2021. Pandemija bolesti COVID-19 uzrokovala je 2020. oštru recesiju, prije nego što su veliki monetarni i fiskalni poticaji SAD-a potaknuli naknadni brzi oporavak.

Inflacija je ostala odsutna, rekli bi nam udžbenici, jer je negativni šok na potražnju izazvan pandemijom u početku morao biti veći od negativnog šoka za opskrbu, prije nego što je stimulans počeo djelovati.

Ali postoji i još jedno, manje uobičajeno objašnjenje. Kada nastane izvanredno stanje ili katastrofa, što uzrokuje paničnu kupovinu,primjerice, toaletnog papira, samo ekonomisti misle da je najbolji odgovor podizanje cijena prije nego što zalihe nestanu.

Potrošači, trgovci na malo i proizvođači toaletnog papira doživljavaju to instinktivno kao “povećanje cijena” i izražavaju moralno neodobravanje, tako da cijene ostaju nepromijenjene. Kasnije, kada se hitni uvjeti ublaže, proizvođači i trgovci na malo mogu podići svoje cijene bez privlačenja iste javne sramote, osobito kada troškovi rastu.

Unatoč nestašicama u 2020., cijena toaletnog papira nije porasla do 2021. Ako ima istine u toj hipotezi, onda je nedavna inflacija u SAD-u od 7% možda uključivala neke “nadoknade” tvrtki. U tom bi slučaju inflacija mogla biti znatno umjerena u predstojećoj godini.

Prodaja korporativnih dugova
Fed bi sada trebao oduzeti zdjelu punča. Rast inflacije nije jedini dokaz pregrijavanja američkog gospodarstva. Rast BDP-a bio je brz, a na tržištu rada potražnja je otprilike ista kao ponuda. Fed je gotovo okončao kvantitativno popuštanje, koji je uvelike proširilo njegovu bilancu.

No, uklanjanje zdjele punča znači i podizanje kamatnih stopa, kao što se očekuje da će Fed početi raditi u ožujku, i postupno rasteretiti nekonvencionalnu financijsku imovinu, osobito vrijednosne papire osigurane hipotekom, koje je Fed akumulirao u svojoj bilanci. Središnja engleska banka već je počela prodavati neke obveznice, uključujući korporativni dug.

U međuvremenu, Središnja engleska banka možda još uvijek vodi posljednji rat. Za razliku od Feda i Središnje engleska banka, još nije počela zaoštravati vlastitu politiku kvantitativnog popuštanja, a kamoli povećavati kamatnu stopu, koja je još uvijek -0,5%. Središnja engleska banka možda pokušava izbjeći ponavljanje svojih pogrešaka iz razdoblja 2008.-2011., kada nije uspjela održati stimulans nakon globalne financijske krize.

Doduše, rast u Europi nije bio tako snažan kao u SAD-u. Tendencija borbe u posljednjem ratu proizlazi iz ljudske prirode. Nedavni događaji najistaknutiji su u oblikovanju percepcije ljudi o tome kako svijet funkcionira.

Središnji bankari mogu opravdati veću usredotočenost na ta kretanja ukazujući na brze i temeljne promjene u tehnologiji i društvu. Ali, kao što sada shvaćaju, dugoročnija povijesna perspektiva nudi mudrost koja proizlazi iz šireg raspona okolnosti.