Sjećam se dobro, krajem osamdesetih gledali smo prema Sloveniji kao uzoru. “Evropa zdaj!” odjekivalo je iz Cankarjeva doma u trenucima dok je u Zagrebu još vladala “hrvatska šutnja”, ususret svim događajima koji su nas tek čekali.
Uslijedio je rat, a zatim i osamostaljenje obiju država, da bismo potom ušli u dva desetljeća realno napetih odnosa, opterećenih graničnim sporovima, Ljubljanskom bankom i mnoštvom otvorenih pitanja koja bi neke zrelije nacije znatno brže riješile. Ti su odnosi postali relaksiraniji tek ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, a posebno u Schengen i eurozonu.
Danas živimo u novom vremenu. Ovotjedna konferencija “Hrvatska i Slovenija, povezane i kapitalom” u organizaciji Poslovnog dnevnika i ljubljanskih Financi otvorila je oči svima onima koji nisu svjesni uznapredovale suradnje na mnogim područjima – gospodarstvu, turizmu, sportu…
Slovenski ministar gospodarstva, turizma i sporta Matjaž Han ostavio je u Zagrebu sjajan dojam. Uostalom, u Zagrebu je često i tu se osjeća kao kod kuće, baš kao i Peter Frankl, glavni urednik Financi. Taj je osjećaj itekako utemeljen u stvarnosti. Naše dvije države danas kao članice eurozone i Schengena nisu više opterećene brojnim pitanjima iz prošlosti. Pa se, logično, mogu okrenuti budućnosti. A bolja budućnost leži u još kvalitetnijoj gospodarskoj suradnji.
“Nećete imati većeg prijatelja od nas, niti mi od vas”, poručio je hrvatski ministar gospodarstva Ante Šušnjar napomenuvši da slovenske investicije u Hrvatskoj do danas iznose 2,6 milijarde eura, a hrvatske u Sloveniju 1,5 milijarde. I Šušnjar je u pravu. Bilo bi lijepo i za obje strane korisno kad bi kao partneri sudjelovali u izgradnji drugog bloka nuklearke Krško, kao što je to Šušnjar u srijedu više puta naglasio. Napokon da smo i taj stav čuli jasno i glasno, nadajmo se da se vode konkretni(ji) razgovori na tu temu.
Hrvatski turizam ima dimenziju znatno veću od važnosti Hrvatske kao države, točno je primijetio hrvatski ministar turizma i sporta Tonči Glavina. S druge strane, Hrvatska može prema Sloveniji gledati kao uzoru u kontekstu industrije. Dakle, sinergije su i više nego jasne.
Zajedničko turističko brendiranje već je u tijeku i daje rezultate, a na obje vlade je odgovornost da potaknu i zajedničke poduhvate u industrijama karakterističnima za 21. stoljeće, za što obje države imaju velik potencijal. Osim toga, u aktualnim geopolitičkim preslagivanjima prednost nam je što smo mali i Trumpu relativno nebitni (obje države izvoze u Ameriku samo oko jedan posto BDP-a), pa imamo vremena i prostora posvetiti se vlastitim izazovima.
“Udružimo li snage možemo biti europska priča o uspjehu. Uistinu želim da hrvatske i slovenske ideje odjeknu u Europskoj uniji koja ne ide u dobrom smjeru, posebno što se tiče trgovinskih ratova”, istaknuo je Matjaž Han.
Han je dobro poentirao pa, iako ne treba biti nerealan, valjalo bi poslušati Marija Holznera, izvršnog direktora Bečkog instituta koji kao da se nadovezao na tu temu riječima da bi Hrvatska i Slovenija trebale zajedno potražiti partnere u Srednjoj Europi koji imaju kompatibilne interese, poput Austrije i Češke. Onda bi to već bila kvalitetna odskočna daska za veći utjecaj u često “neprohodnim” briselskim institucijama.
I tu zapravo leži ključ uspješnije budućnosti za obje države. Pritisnute demografskim deficitom, obje države moraju više koristiti ono što imaju u izobilju. Slovenija je uspjela zadržati visok udio prerađivačke industrije i s njom povezanih profesionalnih usluga u dodanoj vrijednosti prema BDP-u. S druge strane, Hrvatska je ostvarila značajan rast u turizmu i ICT uslugama, što omogućuje plodonosnu komplementarnost sa slovenskom strukturom gospodarstva. Novi blok Krškog bio bi stoga sjajan početak jedne nove ere u hrvatsko-slovenskim odnosima…
