Kada vlada namjerava “odabrati pobjednike” i podržati određene industrije, proizvode ili tvrtke putem subvencija, carinske zaštite, poreznih olakšica i drugih mjera, ona provodi industrijsku politiku. Za zagovornike takvog pristupa sve se to temelji na ideji da država uskoči kako bi potaknula “određene industrije koje se smatraju strateški važnima” kada se očekuje da tržišta i privatni sektor to neće učiniti sami.

Unatoč svojoj dugoj povijesti neuspjeha, industrijska politika vratila se na dnevni red u Sjedinjenim Američkim Državama. Početkom lipnja američki Senat usvojio je američki Zakon o inovacijama i tržišnom natjecanju (USICA) iz 2021. godine, koji predviđa aktivniju ulogu države u gospodarstvu. Prema riječima čelnika većine u Senatu, Chucka Schumera, taj zakon “pokrenut će američku konkurentnost i biti jedno od najznačajnijih državnih ulaganja u američke inovacije i proizvodnju generacijama”. Prijedlog zakona sada ide u Zastupnički dom, gdje se očekuje njegovo usvajanje.
Većina ljudi slaže se da država ima važnu i odgovarajuću ulogu u pružanju infrastrukture, obrazovanja, zdravstvene skrbi, socijalnih usluga i drugih javnih dobara poput temeljnih istraživanja. Međutim, Zakon o inovacijama i tržišnom natjecanju pun je odredbi usmjerenih na druge ciljeve.

Imitiranje Silicijske doline

Kao što objašnjavaju analitičari s instituta American Action Forum, prijedlog zakona uključuje nekoliko odredbi koje bi trebale poništiti “kineski utjecaj u zemlji i inozemstvu”. To uključuje povećana sredstva za primijenjena istraživanja putem Nacionalne zaklade za znanost (NSF), stvaranje više istraživačkih čvorišta na nacionalnoj razini i snažnije mjere za povećanje raznolikosti u obrazovnim i istraživačkim aktivnostima STEM-a (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika). Iako ove odredbe mogu i postići svoje ciljeve za regionalni razvoj i raznolikost, malo je vjerojatno da će ojačati američke proizvodne i obrambene sposobnosti. Nacionalna zaklada za znanost usmjerava se na potporu primijenjenim istraživanjima koja bi privatni sektor mogao produktivnije provoditi, a nova uprava zaklade imala bi zadaću osigurati pravednu raspodjelu sredstava za istraživanje za otvaranje radnih mjesta u zemlji.

Međutim, kako ističe uredništvo Wall Street Journala: “učinkovito istraživanje odnosi se na ideje, a ne na radna mjesta”. Prijedlog zakona također izdvaja sredstva za uparivanje slabijih istraživačkih sveučilišta s vrhunskima (definiranim kao ona koja su u posljednje tri godine dobila državna sredstva za financiranje istraživanja čija vrijednost premašuje 100 milijuna dolara); za poboljšanje STEM obrazovanja u ruralnim zajednicama i za financiranje domaćih tehnoloških čvorišta koja mogu oponašati uspjehe Silicijske doline. Ipak, iako američki obrazovni sustav ima slabosti, njegova istraživačka sveučilišta nisu među njima. Najbolja američka istraživačka sveučilišta izvor su nacionalne snage na svjetskoj sceni. Namjerno preusmjeravanje resursa s njih u nastojanju da se pomogne slabijim institucijama nema puno smisla ni iz perspektive ulaganja ni iz perspektive strategije.

Više stranih STEM radnika

Povrh toga, ima znatno boljih načina za ostvarivanje različitih društvenih i gospodarskih ciljeva Zakona o inovacijama i tržišnom natjecanju. Najvažniji među njima je jačanje tehničkog osposobljavanja. Postoje brojni dokazi da SAD ima manjak radnika s tehničkim kvalifikacijama potrebnim za današnje tržište rada. Druge zemlje zatvorile su taj jaz razvojem učinkovitijih programa osposobljavanja i naukovanja. Poboljšanjem kurikuluma i školskih rezultata na osnovnoj i srednjoj razini opremilo bi se više mladih za daljnje tehničko osposobljavanje i znanstveno obrazovanje na sveučilištima. Iako bi jačanje američkog obrazovnog sustava dugoročno donijelo velik prinos, reforma imigracijskih pravila kako bi se primilo više stranih STEM radnika odmah bi ojačala američke istraživačke sposobnosti. Ove mjere za poboljšanje kvalitete američke radne snage više bi značile za inovacije i konkurentnost od mnogih odredbi Zakona o inovacijama i tržišnom natjecanju. Autori zakona dvojbeno su pretpostavili da je država dobra u prepoznavanju i financiranju specifičnih primjena temeljnih istraživanja. Primjerice, u velikoj se mjeri usredotočuju na poluvodiče, izdvajajući 52 milijarde dolara za novo “Stvaranje korisnih poticaja za proizvodnju poluvodiča za America Fund” u Ministarstvu financija (od čega bi 24 milijarde dolara bile odobrene samo za 2022.).Ta sredstva bit će iskorištena za poticanje izgradnje objekata u zemlji “za izradu, testiranje ili napredno pakiranje poluvodiča na zrelim procesnim čvorovima”. No, kao što je dokumentirao Scott Lincicome s Instituta Cato, američka industrija poluvodiča već je sada zdrava i profitabilna i na nju otpada gotovo 50% globalne prodaje poluvodiča. Prisjećajući se povijesti neuspjelih napora u 1980-ima i 1990-ima da podrže domaću proizvodnju poluvodiča, on ističe da većina američkih uvezenih poluvodiča dolazi od saveznika, što dodatno smanjuje potrebu za strateškom intervencijom u tom sektoru. Države su do sada ostvarile loše rezultate u prepoznavanju “pobjednika”, bilo da se radi o tvrtki ili kategoriji tehnologije, dok su se privatne tvrtke pokazale boljima u pretvaranju novih otkrića u nove proizvode ili u uštedama troškova. Zato se američka država tradicionalno držala financiranja temeljnih istraživanja. Cilj Zakona o inovacijama i tržišnom natjecanju da ojača američke istraživačke sposobnosti u načelu je hvalevrijedan. Međutim, iako bi sredstva Nacionalne zaklade za znanost svakako trebalo povećati, to ne znači da joj je potrebna nova uprava. I dok bi američko obrazovanje i osposobljavanje svakako trebali biti poboljšani i pristupačniji, to ne znači da bi država trebala nadgledati primijenjena istraživanja ili da bi financiranje trebalo preusmjeriti s vodećih svjetskih sveučilišta.

© Project Syndicate 2021.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

*Autorica je bivša glavna ekonomistica Svjetske banke i prva zamjenica generalnog direktora MMF-a, trenutačno je viši istraživač i profesorica međunarodne ekonomije Sveučilišta Johns Hopkins te viša znanstvena suradnica na Stanfordu