Dominik Tepeš Rafaj i Nikola Vrabec razvili su projekt, točnije web-shop e-healthy, prepoznavši potrebe i probleme tržišta još na početku pandemije, a Lea Kosović event tvrtku osnovala je prije tri godine, još dok je studirala.

Diplomirala je početkom ove godine. I sada se sigurno svi koji su počeli čitati ovu kolumnu pitaju zašto je to troje ljudi posebno, čime zaslužuju mjesto u ovom članku, što čini njihovo poslovanje zanimljivim medijima, ili koje su to rezultate ostvarili da bi punili novinske stupce.

Odgovor nije tamo gdje bi ga ljudi iz poslovnog miljea tražili, nije ni tamo gdje bi ga analitičari ili profesori ekonomije tražili, pa čak niti biznis novinari.

Plivaju protiv struje

Odgovor je na prvu vrlo banalan, a dublje gledano vrlo složen – on leži u njihovim godinama, ili preciznije dobi, jer nitko od njih troje nije stariji od 20-ak godina. I da, taj podatak je uistinu banalan jer svatko može zaključiti kako je Poslovni dnevnik pronašao, s ciljem poticanja poduzetništva, zanimljive mlade ljude s odličnim idejama, i kako se sada čini, blistavom budućnošću.

I da, uistinu je to bio naš prvi motiv, ali postoji i daleko dublja društvena priča unutar svega toga. Za početak, koliko mladih ljudi koji osnivaju tvrtke još dok studiraju ili neposredno po završetku studija hrabro uđu u nepoznate vode privatnog biznisa osobno poznajete? Ako zastanete i razmislite izgledno je da ćete pronaći nekog, ali onda se prisjetite koliko ste vidjeli takvih osoba u medijima.

I tu počinje ta dublja društvena priča. Jer prije puno godina, a i danas u stranim zapadnim medijma moglo se (i još se može) čitati o uspješnim mladim ljudima – ponekad i tinejdžerima ne starijim od 15 godina koji guraju svoje biznise.

To je pitanje mentalnog sklopa. Jer u ovoj državi kada se razmakne magla kukanja, borbe s reformama, velikih izbornih obećanja, fokusa na članarine i ine druge stvari, kao i vječnu priču o pravosuđu, ili ako se odmaknemo od stava “ili oni ili mi”, javno ili privatno, afera na aferu i slično – što ostaje?

To se moramo svi zapitati jer u trenucima slabosti i zasićenja borbom za vlast, bez obzira radi li se o lokalnim “zabavnjacima” ili državnim izborima, svi bježimo u priče o Mati Rimcu ili Infobipu, ali samo u rijetkim trenucima. A pogled dalje od onih koji sada već jesu ili su blizu tome da se nazovu jednorozima nismo u stanju baciti.

Izgledno je, ili barem moja malenkost tako želi vjerovati, da u ovom trenutku u Hrvatskoj postoji niz, čak velik broj Dominika, Nikola i Lea koji plivaju kontra struje, protiv zastarjelog predratnog mentaliteta u kojem nas ponajviše zadržava naše stanje uma koji se ne može i ne zna odlijepiti od 1945. ili 1990., iako su svjedoci tih vremena ili pokojni ili u zasluženoj mirovini. A ovi drugi, bit će žalosno ako svoju sreću potraže u Irskoj ili tko zna gdje.

Ne boje se riskirati

Ovo je tjedan lokalnih izbora i možda pravo vrijeme da se otvori pitanje zabavlja li nas politika i nasmijava, ili nas rastužuje ta bezprizornost političara starog kova koji čak i komunalne probleme podižu do vrijednosnih pitanja, a bez spominjanja ljudi poput ovih troje koje smo naveli na početku ove priče.

Što se nudi tim mladim ljudima, što nacionalni plan oporavka donosi njima, koliko smo im olakšali ulazak u poduzetničke vode i na kraju jesmo li ih možda iskoristili kao primjer za našu djecu?

Jer nekako se čini da bi takvi ljudi, neovisno imaju li 20-ak ili 50-ak godina, trebali dominirati našom medijskom scenom, od klasičnih medija do društvenih mrža, i s trona nazovi influencera skinuti sve te političare, stručnjake i ine druge.

Jer to su ljudi koji nas vode dalje u 21. stoljeće i koji su jamstvo našeg opstanka, kojima bi se trebali nakloniti i pitati ih što im treba, ponuditi im iskustvo i znanje da bolje i lakše napreduju, reći im i da neuspjeh nije sramota, poticati ih da kreativno i kritički razmišljaju, da love svoje snove.

Ukratko, nakon godinu dana pandemije koja je uvelike dominirala društvenim i medijskim prostorom, stvorila neke svoje heroje koje smo već i izgubili po putu, vrijeme je za nove ljude. Ne u politici, vrijeme je za manje politike i da ona jednom na kraju postane samo servis građana, a da prostor prepustimo ljudima koji se ne boje riskirati i krenuti s novim poslovnim projektima.

Možda to zvuči naivno, ali upravo tako bi i trebalo biti – sve velike inovacije, kompanije i proizvodi nastali su upravo ostvarenjem ideja u nekoj roditeljskoj garaži. Pa zašto bi u Hrvatskoj bilo drukčije?